Križarski ratovi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Opsada Antiohije, sa srednjovjekovne slike za vrijeme Prvoga križarskoga rata.
Predložak
Kršćanstvo
Christian cross.svg

Povijest kršćanstva
Isus
Apostoli
Ekumenski koncili
Crkveni raskol
Križarski ratovi
Reformacija

Božanske osobe u kršćanstvu
Bog
Isus Krist
Duh Sveti

Kršćanska vjera
Uskrs
Badnjak
Božić
Duhovi
Deset Božjih zapovijedi

Biblija
Stari zavjet
Novi zavjet
Apokrifne knjige

Kršćanske vjere
Katoličanstvo
Pravoslavlje
Protestantizam

Kršćanski pokreti

Portal:Kršćanstvo


Križarski ratovi bili su skup svetih ratova u kojem su sudjelovali pretežito vitezovi iz Francuske i Svetoga Rimskog Carstva. Križarski ratovi imali su cilj da se sveti grad Jeruzalem vrati pod kontrolu kršćana, a trajali su u razdoblju od 200 godina, točnije između 1095. i 1291. Druge križarske kampanje u Španjolskoj i Istočnoj Europi trajale su do 15. stoljeća. Križari su se uglavnom borili protiv muslimana, iako su neke kampanje vođene protiv slavenskih poganskih naroda, te poganskih naroda na Baltiku, Židova, pravoslavaca, Mongola, Katara, Staroprusa, Husita, Valdenzijanaca i političkih neprijatelja pape.[1] Križari su se zavjetovali i bili su im oprošteni grijesi iz prošlosti, često zvani indulgencija.[1][2]

Primarni i glavni cilj Križara bio je oslobođenje Jeruzalema i Svete Zemlje od muslimana, a Križarski pohodi počeli su pozivom pravoslavnoga Bizanta da se obrane od muslimanske ekspanzije Turaka Seldžuka u Anatoliji. Izraz je ostao sačuvan i u 16. stoljeću, a označavao je katoličko širenje izvan Europe[3] uglavnom protiv pogana, heretika i naroda koji su bili žrtvom izopćenja s mješavinom vjerskih, političkih i ekonomskih razloga.[4] Kršćani i muslimani međusobno su sastavljali razne saveze i ratovali protiv neprijatelja, kao što je bio kršćanski savez sa Rumskim Sultanatom tijekom Petoga križarskoga rata.

Križarski pohodi su imali duboke političke, ekonomske i socijalne učinke, neki učinci se osjete i u današnje vrijeme. Nerijetko zbog sukoba među samim kršćanskim zemljama, križarski pohod bi imao sasvim drugi cilj, kao primjerice u Četvrtome križarskome ratu kada je izbio rat između Venecije i Bizanta, tada je pao kršćanski Konstantinopol. Šesti križarski rat je prvi koji je krenuo bez papina blagoslova.[5] Sedmi, Osmi i Deveti križarski pohod završili su s pobjedama Mamluka i Hafsida, a Deveti križarski pohod okončao je Križarske ratove na Bliskom istoku.[6]

Broj poginulih u sporadičnih 196 godina ratovanja je upitno, no procjene sežu od najmanje 1,000,000[7] do najviše 9.000.000 žrtava,[8] čime je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u ljudskoj povijesti.

Uzroci[uredi VE | uredi]

Ti su ratovi započeli u doba kada je Katolička crkva, s Papom na čelu, nastojala ostvariti duhovnu i svjetovnu prevlast u kršćanskom svijetu. Na crkvenim saborima u Piacenzi i Clermontu 1095. g. Papa Urban II. pozvao je na rat protiv muslimana za oslobođenje Jeruzalema, obećavši sudionicima oprost od svakoga grijeha. Papin poziv, kao i žarko propovijedanje zanesenjaka, npr. francuskog redovnika-augustinca Petra Pustinjaka, bili su dočekani s velikim poletom i oduševljenjem.

Premda je u 11. st. u Europi počelo razdoblje opće demografske, gospodarske i političke obnove, niži su društveni slojevi proživljavali teško gospodarsko stanje i glad, a 1095/96. europske je zemlje zahvatila nepoznata epidemija (vjerojatno kuga), pa je pokušaj bijega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Gospodarsko je stanje bilo dodatno otežano jer su Seldžuci i Fatimidi kočili trgovinu maloazijskog i sjevernoafričkog prostora s kršćanskom Europom. Značajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o zaštiti mnogobrojnih hodočasnika na putu u Svetu zemlju od nasilja i samovolje bliskoistočnih mjesnih moćnika. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi: vjernici - mjesto u raju, velikaši - nove velike posjede, seljaci - oslobođenje od osobne ovisnosti.

Zamisao o Palestini kao cilju križarskog vojnog pohoda pojavila se 1074.g u planu pape Grgura VII. Tu njegovu zamisao ostvario je papa Urban II kad je poslao ujedinjenu kršćansku vojsku na Bliski istok. Prvi križarski rat je pokrenut 1099.g, tada je Respublica Christiana postala svjesna svog jedinstva. Za kršćane je postojalo samo jedno pravo, jedna vjera i jedan zakon.

Križarski ratovi su važni za europsku ideju jer su jako važni ekonomski kontekst i religija. U 10. stoljeću trgovačka izmjena s Bliskim istokom postaje sve važnija, a totalni monopol imaju muslimanski trgovci. U Europi je potpuno razvijen feudalizam. Stoga je ekonomski razlog križarskih ratova oduzimanje monopola islamskim trgovcima. Tijekom križarskih ratova dolazi i do kulturne interakcije: na Bizantu je u to doba bio razvijen najviši bonton, uporaba vilica, ali i kultura kupanja – kupke. Također je medicina bila razvijenija u muslimanskim zemljama.

Petar Časni je ozbiljno razmišljao o obraćanju muslimana.[9] Naručio je prijevod zbirke arapskih knjiga (uključujući Kuran) na latinski. Latinski kršćani nisu bili toliko zainteresirani za "arapsku učenost" koliko za stjecanje pristupa grčkim znanostima i filozofiji koje su Arapi sačuvali.[9] Naručio je prijevod Kurana na latinski jer je vjerovao da će lakše osporiti lažnu doktrinu ako je kršćani budu poznavali, te se doima tolerantnim i dobrohotnim čovjekom koji razum stavlja ispred nasilja. Pokazivao je zanimanje samo za one aspekte muslimanske kulture koje je smatrao važnima za svoju apologiju kršćanstva. [9] Nakon što je pročitao prijevode zbirki arapskih knjiga, priznao je da uopće ne poznaje muslimanske običaje i život.[9]

Za vrijeme križarskih ratova, točnije 1215.g plemstvo Velike Britanije prisililo je kralja Ivana bez Zemlje da potpiše Magna charta libertatum. Ta velika povelja sloboda ograničavala je njegovu moć i davala je određene povlastice plemstvu.

Na inicijativu Ramona Lulla Koncil u Vienneu naredio je 1312. g da se na sveučiištima u Parizu, Oxfordu, Bologni i Salamanci, te na papinskom dvoru, predaje arapski, hebrejski i kaldejski. [10]. Sam Lull naučio je arapski. Za njega učenje istočnjačkih jezika, osobito arapskog, bilo je izravno povezano s naporima za „povrat Svete zemlje“.

Važno je spomenuti Pierre de Bois. On je prvi razmišljao o tome što kad se dođe u Svetu zemlju. Nakon što se uspostavi univerzalni mir i sklad među svim rimokatolicima, zanosio se Dubois, "katolici će biti kreposniji, učeniji, bogatiji i dugovječniji negoli dosad, i sposobniji da pokore barbarske narode; oni neće više međusobno ratovati". [11] Predlagao je obrazovnu reformu. Želio je da dječaci i djevojčice uče istočnjačke jezike. Po završetku obrazovanja, dječaci bi odlazili iz domovine u Svetu zemlju: neki kao svećenici, drugi kao liječnici i veterinari, kako bi time pomogli vojsci i cijelom stanovništvu. I djevojčice bi dobivale poduku iz medicine. Poslije udaje, od tih se mladih dama očekivalo da obrate svoje muževe i da imaju kršćanske potomke. [12] Početkom 20. stoljeća Duboisove su ideje ugrađene u članke Haške konvencije. [13]

Kronologija[uredi VE | uredi]

Jean Colombe i Sebastien Momerot, Bitka za Inab (Ard al-Hatim) 1148. godine, 14. stoljeće.
Krak des Chevaliers u Siriji
križarski dvorac iz 13. stoljeća.

U raznim dijelovima Francuske, Njemačke i Italije na tisuće vitezova i kmetova počinju se okupljati na ratni pohod, stavljaju na svoje tunike veliki crveni križ (latinski: crucesignati) i odlaze u 200. godišnji rat za oslobađanje Isusovog groba.

Prvi križarski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Prvi križarski rat
Prvi križarski rat (1096. - 1099.) vodili su francuski, flandrijski i normanski velikaši pod vodstvom Godefroya od Bouillona. Tijekom pohoda osvojen je Jeruzalem (15. srpnja 1099.) i uspostavljeno je Jeruzalemsko Kraljevstvo s vazalnim državama Antiohijskim Kneževstvom i vojvodstvima Tripoli i Edessa.

Templarski red[uredi VE | uredi]

Vremenski raspon koji ovdje uzimamo u obzir ograničen je pojavom (najvjerojatnije 1119.godine) i ukidanjem (oko dva stoljeća kasnije) prvog i najpoznatijeg vojnog reda, templara. [9] Templarski red je osnovan u obrambene svrhe.[9] U doba kad su se zavjetovali prvi templari „sveto nasilje“ doseglo je visoku razinu općeg prihvaćanja.[9] Templar je bio vojnik i redovnik u jednoj osobi, redovnik koji se je latio oružja.[9]

Doprinos Bernarda iz Clairvauxa križarskim ratovima bio je presudan. Kao prvi viteški red, templari su bili institucija nove vrste, kojima je Bernard pomogao da formuliraju Pravila reda. [9] Njihov oklop bio je dvostruk: tijelo je bilo zaštićeno željezom, a duša vjerom.[9] Bernard je templare nazivao redovnicima. Nije sveo redovnika na vojnika, već je uzdignuo vojnika do redovnika. Hrabro je templare nazvao milites Christi, Kristovim vojnicima. [9] Bernard je s oduševljenjem odobrio prijenos nasilja iz latinskog kršćanskog svijeta u Svetu Zemlju. Bilo mu je jasno da u svom tom mnoštvu koje ide prema Jeruzalemu ima razmjerno malo onih koji nisu zločinci ili bezbožnici, razbojnici ili svetogrdnici, ubojice, krivokletnici i preljubnici, te je stoga njihov odlazak u Svetu zemlju bio dvostruko koristan.

Drugi križarski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Drugi križarski rat
Drugi križarski rat (1147. - 1149.) vodili su rimsko-njemački kralj Konrad III. i francuski kralj Luj VII. u cilju obrane ugrožene Edesse, ali je pohod svršio potpunim neuspjehom.

Treći križarski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Treći križarski rat
Treći križarski rat (1189. - 1192.) vodili su rimsko-njemački car Fridrik I. Barbarossa, engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. August protiv sultana Saladina, a u njemu su postignuti djelomični uspjesi. Vraćeni su dijelovi teritorija Jeruzalemskog Kraljevstva koja su muslimani nešto ranije preoteli, ali ta postignuća nisu bila dovoljno osigurana. Car Fridrik I. Barbarossa se utopio tijekom pohoda, a na povratku u Englesku Rikarda I. zarobio je austrijski vojvoda Leopold i dulje vrijeme zadržao u pritvoru.

Četvrti križarski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Četvrti križarski rat
Četvrti križarski rat (1202. - 1204.) u organizaciji Mlečana je uvelike kompromitirao križarsku ideju. Križarska vojska nije ni stigla do Svete Zemlje, a velikim ju je dijelom instrumentalizirala mletačka politika za koju je osvojila Zadar (1202.). Križarsko-mletačka vojska osvojila je i opljačkala Carigrad (1204.) i na većem dijelu Bizantskog Carstva uspostavila tzv. Latinsko Carstvo, čime je još više produbljen rascjep između pravoslavaca i katolika.

Albigenški rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Albigenški križarski rat
Albigenški rat (1209. - 1229.) je naziv za vojne pohode protiv patarenskih krivovjernika, albigenza, u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji.

Dječji križarski pohod[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dječji križarski rat
Dječji križarski pohod (1212.) u kojem su sudjelovali njemački i francuski dječaci u nadi da će njihova nevinost ostvariti cilj koji organizirane križarske vojne nisu uspijevale postići. Pohod je tragično završio (mnogi sudionici su prodani u roblje, a veliki broj onih koji su krenuli kopnenim putem su izginuli od gladi, studeni i različitih napadača i ne stigavši do odredišta).

Peti križarski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Peti križarski rat
Peti križarski rat (1217. - 1221.) u kojemu su sudjelovali hrvatsko-ugarski kralj Andrija II., Ludvig I. Austrijski i njemački vitezovi vođen je protiv egipatskih Ejubida. Križari su uspjeli nakratko osvojiti Jeruzalem i Demiettu u Egiptu, da bi ih papinski legat Pelagije izgubio u neuspjelom pohodu na Kairo.

Karta putovanja križarskih boraca od raznih dijelova Europe do Svete zemlje

Šesti križarski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Šesti križarski rat
Šesti križarski rat (1228. - 1229.) imao je više diplomatski nego vojni značaj, a u njemu je rimsko-njemački car Fridrik II. (u to vrijeme izopćen) uspio pregovorima s egipatskim Al-Kamilom vratiti Jeruzalem i druga hodočasnička mjesta pod križarsku vlast.

Sedmi križarski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sedmi križarski rat
Sedmi križarski rat (1248. - 1254.) vodio je francuski kralj Luj IX. Sveti i bio je pokušaj vraćanja Jeruzalema (koji su ponovno osvojili muslimani 1244.), ali je završio potpunim neuspjehom i kraljevim zarobljavanjem u Egiptu.

Osmi križarski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Osmi križarski rat
Osmi križarski rat 1270. je ponovno pokrenuo Luj IX., ovaj put protiv Tunisa, koji je završio njegovom smrću od kuge, a jedini rezultat postigao je sicilski kralj Karlo I., Lujev brat, nametnuvši Tunisu svoj protektorat.

Deveti križarski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Deveti križarski rat
Deveti križarski rat (1271.)

Križarski ratovi u Palestini prestaju padom posljednjeg kršćanskog uporišta Akona (1291.). Početkom 14. stoljeća bilo je nekoliko pokušaja ponovnog pokretanja križarskih ratova, ali su ostali neostvareni. Od druge polovice 14. stoljeća ideja križarskih ratova sve se više preusmjeruje na pohode organizirane s ciljem zaustavljanja turskih prodora (pohodi hrvatsko-ugarskih kraljeva Žigmunda i Vladislava I. i dr.) u Europu.

Posljedice[uredi VE | uredi]

  • upoznavanje s kulturom istoka
  • upoznavanje s novim poljoprivrednim kulturama (riža, marelica, lubenica, šećer)
  • primjena nove tehnike u proizvodnji tekstila (damast, nuslin) i obradi metala
  • uvoz orijentalnih lukzusnih predmeta, rijetkih vina, začina i dr.
  • pojačana kopnena trgovina (karavane prema Zapadnoj i Srednjoj Europi)
  • razvoj feudalne gradske kulture (nova jela, odjeća, dragulji, glazba, mamiri, odgoj djece, higijena)
  • Mlečani i Đenovljani postaju centri gospodarske sredozemne trgovine
  • stvaranje velikih vojski, preduvjet za europsku ekspanziju u druge krajeve
  • porastao papin ugled kod zapadnih vladara

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Sultan Saladin (1137.-1193.) bio je vođa muslimanske vojske. Vrstan zapovjednik, sultan Egipta i Sirije, uzdigao Egipat do jednog od najmoćnijih područja Srednjeg istoka.
  • Omiljeni engleski kralj Rikard I. (vladao od 1189.-1199.), znan i kao Rikard Lavljeg Srca, je sudjelovao u trećem križarskom pohodu i pritom zauzeo lučki grad Akru. Na povratku zarobio ga je austrijski vojvoda Leopold i tražio visoku otkupninu.
  • Postoji vjerovanje kako su pripadnici naroda Kevšureti u istoimenoj kavkaškoj pokrajini u Gruziji, direktni potomci križara koji su se odvojili od glavnine vojske i ostali u izolaciji, te očuvali mnogo od viteške kulture križara.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori i literatura[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Riley-Smith, Jonathan. The Oxford History of the Crusades New York: Oxford University Press, 1999. ISBN 0192853643.
  2. Riley-Smith, Jonathan. The First Crusaders, 1095-1131 Cambridge University Press, 1998. ISBN 0521646030.
  3. i osvajanje muslimanskoga teritorija kao što su Al Andalus, Ifriqiya, i Egipat, te također u Istočnoj Europi
  4. Primjeri su Albigenški križarski rat, Aragonski križarski rat, Rekonkvista, i Sjeverni križarski rat.
  5. Halsall, Paul (prosinac 1997.). Philip de Novare: Les Gestes des Ciprois, The Crusade of Frederick II, 1228-29. Medieval Sourcebook. Fordham University.—"Grgur IX. zapravo je izopćio Frederika prije nego je napustio Siciliju po drugi puta"
  6. Evanđelje u svim zemljama,Methodist Episcopal Church Missionary Society, Missionary Society, Methodist Episcopal Church, str. 262.
  7. Twentieth Century Atlas - Death tolls
  8. Robertson, History of Christianity: p168
  9. 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.174)
  10. T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.219)
  11. T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.271)
  12. T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.274)
  13. T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.268)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Križarski ratovi.