Crna ruka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Žig Crne ruke

Crna ruka (poznata i pod nazivom "Ujedinjenje ili smrt")[1] bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija,[2] službeno osnovana 1911. godine, iako je djelovala kao urotnička skupina još od 1903. godine.

Članovi su bili uglavnom časnici srpske vojske, osobito oni koji su svibnja 1903. sudjelovali u prevratu i ubojstvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića.[3] Vođa te skupine bio je Dragutin Dimitrijević Apis.

Cilj im je bio stvoriti Veliku Srbiju. Stoga su poticali destabilizaciju Austro-Ugarske, kako bi teritorij Monarhije (Vojvodina, Bosna i Hrvatska) pripojili Srbiji. Cilj je bio i destabilizirati Balkan, kako bi se onemogućilo Nijemcima, da si naprave transportni pravac Berlin-Bagdad preko Balkana, kojim bi prevozili naftu Bagdadskom željeznicom.

Crna ruka je djelovala na terorističkom potkopavanju Kneževine Crne Gore.[4], no atentatori i ustanici te organizacije spriječeni su uhićenjima, suđenjima i strijeljanjima u Bombaškoj aferi (1908.) i Kolašinskoj aferi (1909.).

Davali su podršku različitim pokretima s ciljem da se raspadne Austro-Ugarska Monarhija. Jedna od tih skupina je bila Mlada Bosna. Članovi Crne ruke i Mlade Bosne su pribavili oružje i pružili financijsku i moralnu podršku tijekom pripreme ubojstva Franje Ferdinanda.

Bili su uključeni u Sarajevski atentat.

Glasilo organizacije su bile propagandne novine Pijemont.

Solunski proces i kraj vodstva[uredi VE | uredi]

Strahujući od porasti moći Crne ruke i u vojsci i državi, Nikola Pašić i princ Aleksandar Karađorđević su se udružili da bi joj stali na put. Aleksandar Karađorđević je nakon neuspjelog atentata koji je ta organizacija izvršila na grčkog kralja u jednom solunskom kazalištu, odlučio organizaciju odnosno njezine moćnike uništiti. Zato je godine 1917. pokrenuo namješteno suđenje, tzv. Solunski proces, nakon kojeg su njena tri člana (Dragutinović, Malobabić, Vulović) osuđeni na smrt i strijeljani. Ostali osuđenici su 1919. amnestirani.

Iako na suđenju nisu iznijeti konkretni dokazi nego samo neprovjerene tvrdnje, regent Aleksandar naveo je pravi razlog neiznošenja potrebnih dokaza u jednom osobnom razgovoru sa svojim ađutantom Petrom Živkovićem (1917.): ... nismo iznijeli ni polovicu dokaza, jer bi oni doveli Srbiju u teži položaj nego u ovome kojem se nalazi.

Zapravo, glavni razlog sukoba između regenta Aleksandra i Crne ruke bila je zamisao o novoj državi koja je trebala nastati nakon rata. Crna ruka je zagovarala Veliku Srbiju, dok je Aleksandar bijelu Jugoslaviju (veća "prikrivena" verzija Velike Srbije).

Zanimljivo je da su u dokumentima Organizacije pronađeni planovi o atentatima na razne važne osobe, sve u cilju u ostvarenja plana Velike Srbije opisane u Statutu same organizacije.

Na ponovljenom suđenju od lipnja 1953. u FNRJ, presude Solunskog procesa su poništene a osuđenici proglašeni nevinima.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Constitution of the Black Hand – World War I Document Archive. Wwi.lib.byu.edu. Retrieved on 8 November 2011.
  2. Lutz, Hermann. "The Serbian 'Black Hand'," The Freeman, Vol. 7, N°. 164, pp. 179-181, May 2, 1923.
  3. C. L. Sulzberger The Fall of Eagles, 1977, Crown Publisher's, Inc., New York, pp. 202, 221 ISBN 0517528177
  4. ULOGA "CRNE RUKE" U ZAVJERI PROTIV KRALJA NIKOLE