Aleksandar I. Karađorđević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Aleksandar I. Karađorđević
Александар I Карађорђевић
Kralj aleksandar1.jpg
Kralj Jugoslavije
Vladavina 6. siječnja 1929. - 9. listopada 1934.
Prethodnik nitko
Nasljednik Petar II. Karađorđević
Regent Pavle Karađorđević
Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca
Vladavina 16. kolovoza 1921. - 6. siječnja 1929.
Prethodnik Petar I. Karađorđević
Nasljednik nitko
Supruga Marija Karađorđević
Djeca
Petar II. Karađorđević
Tomislav Karađorđević
Andrej Karađorđević
Dinastija Karađorđevići
Vladarska himna Bože pravde
Otac Petar I. Karađorđević
Majka Ljubica Petrović-Njegoš
Rođen 16. prosinca 1888.
Preminuo 9. listopada 1934.
Pokop Oplenac, Srbija
Vjera Pravoslavac


Kralj Aleksandar I. Karađorđević, kralj Jugoslavije, poznat i kao Kralj Aleksandar Ujedinitelj (srp. Краљ Александар I Карађорђевић, Cetinje, 16. prosinca 1888. – Marseille, 9. listopada 1934.) iz kraljevske obitelji Karađorđevića je prvi kralj Kraljevine Jugoslavije (1929.-1934.), a prije toga Regent Kraljevine SHS 1918.–21., i kralj Kraljevine SHS (1921.-1929.). Za njegove vladavine kao Regenta Kraljevine SHS donesena je 1920., Obznana i proglašen Vidovdanski ustav (1921.) (kojime je ozakonjen centralistički sustav i vlada u cijelosti postala ovisna o monarhu) te je ukinuo Ustav i uveo diktaturu 6. siječnja 1929. i pod krinkom jugoslavenstva provodio velikosrpsku politiku, vladao izrazito apsolutistički ("monarhofašizam"), brutalnom represijom progonio oporbu (atentat na Stjepana Radića i hrvatske narodne zastupnike 1928., sibinjske žrtve i dr.).[1]

Djetinjstvo[uredi VE | uredi]

Aleksandar je rođen 16. prosinca 1888. u tadašnjem crnogorskom glavnom gradu, Cetinju. Njegov otac bio je Petar I. Karađorđević, a majka, bivša crnogorska princeza Ljubica Petrović-Njegoš, kćer crnogorskog kralja Nikole I. Aleksandar se 8. lipnja 1922. oženio Marijom od Rumunjske. Imali su tri sina: Petra II., Tomislava i Andreja.

Djetinjstvo je proveo u Crnoj Gori, a obrazovan je u Ženevi. Aleksandar je 1910. skoro umro od trbušnog tifusa, no preživio je, ali sa trajnim problemima u trbuhu. Svoje obrazovanje nastavio je u vojnoj akademiji u Petrogradu, no otišao je zbog zdravstvenih problema i nastavio u Beogradu. Aleksandar nije bio prvi na redu za prijestolje, nego je to bio njegov stariji brat princ Đorđe koji je smatran nesposobnim od većina srpskih političkih stranaka zbog dva veća skandala (od kojih je prvi bio 1909. kada je šutnuo svoga slugu u smrt). Zbog toga Đorđe je bio prisiljen na odricanje od prijestolja.

Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

U Prvom balkanskom ratu 1912., prijestolonasljednik Aleksandar je kao zapovjednik prve armije vodio vojsku u pobjedu u bici kod Kumanova i u bici kod Bitole, a 1913., u Drugom balkanskom ratu pobijedio je i u bici kod Bregalnice. Nakon Drugog balkanskog rata Aleksandar se opredijelio u kompleksnoj raspravi o tome kako bi Makedonija trebala biti uređena. U tome Aleksandar je imenovao Kap. Dragutina Dimitrijevića ili "Apisa", te u čast tomu, Aleksandorv otac, kralj Petar I., složio se predati svoje kraljevske dužnosti svome sinu. Aleksandar 24. lipnja 1914. postaje Regent Kraljevine Srbije.

Na početku Prvog svjetskog rata, princ Aleksandar bio je vrhovni zapovjednik srpske vojske, a na položaju maršala imao je izvrsne vojne zapovjednike kao: Živojin Mišić, Stepa Stepanović i Petar Bojović. Srpska vojska istakla se u Cerskoj i Kolubarskoj bici 1914., i to pobjedama nad Austro-Ugarskom vojskom.

No, već 1915., srpska vojska se sa već ostarjelim kraljem Petrom i princem Aleksandrom, te oslabljenja ratnim porazima premjestila na Krf, gdje se reorganizirala. Nakon što je vojska regrupirana i poboljšana, ostvarila je uvjerljivu pobjedu na Makedonskoj fronti kod Kajmakčalana. Srpska vojska imala je veliku ulogu u posljednjem Savezničkom probijanju u jesen 1918.

Kralj Jugoslavije[uredi VE | uredi]

Dana 1. prosinca 1918., Aleksandar, kao regent, prima Narodno vijeće Države SHS u Beogradu (cijeli Središnji odbor i Predsjedništvo). Naime, burna studenačka sjednica u kojoj su se primarno sukobila stajališta Stjepana Radića, koji je zagovarao federalizam i Svetozara Pribičevića, koji se zalagao za bezuvjetno ujedinjenje, kao konačnu ponudu donijela je Naputak. Njime se Narodno vijeće zalagalo se za uvjetno ujedinjenje Kraljevine Srbije i Države SHS na način da bi se države ujedinile, a nakon toga bi bili izbori za Ustavotvornu skupštinu, s tim da bi Narodno vijeće imalo ingerenciju na području Države SHS, a Vlada Kraljevine Srbije na području istoimene države dok Ustavotvorna skupština ne bi donijela odluku o državnom uređenju. No, članovi srpske delegacije su kralju Aleksandru predstavili Adresu, koju je pročitao Ante Pavelić, koja je bila novosastavljeni dokument koji je nudio beuzvjetno ujedinjenje sa Srbijom. Dana 1. prosinca 1918., regent Aleksandar potpisuje navedeni dokument, čime dolazi do osnivanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

No, kriza u novonastaloj državi nije jenjavala, kao što se očekivalo od strane predstavnika Države SHS. Naime, kako Hrvatski sabor nije ratificirao spomenutu Adresu, hrvatski zastupnici taj su dokument smatrali falsifikatom bez vrijednosti te su se nastavljali boriti za prava i federalno uređenje. Novonastala država bila je država bez Ustava u kojoj je kralj, odnosno regent, imao apsolutnu kontrolu i moć, a osnovni dekreti i zakoni objavljivani su preko kraljevih obznana. Godine 1920., regent donosi Obznanu kojom je obilježen početak režimskog pritiska i postepenog smanjivanja damokratskih prava. Iste godine Radić mijenja ime svoje HPSS u Hrvatska republikanska seljačka stranka, a regent ubrzo saziva Ustavotvornu skupštinu koja je trebala donijeti novi ustav. No, dogodilo se da su se u sazivu Ustavotvorne skupštine našli isključivo srpski političari (pretežito iz Pašićeve Narodne radikalne stranke), dok je hrvatskima pristup zabranjen. Naime, KPJ je zabranjena u skladu s Obznanom, a HRSS-u je zabranjen dolazak zato jer je, prema objašnjenju Beograda, u svom nazivu (republikanska) prejudicirala državno uređenje prije same odluke Ustavotvorne skupštine. Jasno da ta objašnjenja nisu bila nimalo legitimna, ali činjenica je da je pod tom izlikom zabranjen dolazak hrvatskim predstavnicima. Ustavotvorna skupština tako je imala lagan posao i 28. lipnja 1921. donijela, na blagdan sv. Vida, ustav koji je nazvan Vidovdanski ustav. Država je tako uređena kao ustavna, nasljedna monarhija na čelu s kraljem koji je, unatoč postojanju Narodne skupštine, imao najveće ovlasti. Ime države promijenjeno je u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U kolovozu 1921., Aleksandar je, nakon očeve smrti, službeno postao kralj novoosnovane kraljevine.

Ustav kao takav nije donio nikakve povlastice, a posebice je velik problem bilo centralističko uređenje kojim je forsirano integralno jugoslavenstvo. Kralj je nastavio s režimskim pritiskom, brojne osobe (među kojima i Stjepan Radić), završile su u zatvoru, a Vlade su se mijenjale, prosječno, svako nekoliko mjeseci. Naime, u periodu od 1921. do 1929. došlo je do 23 promjene Vlade, a od te 23 sam kralj inicirao je čak 21 (ostale dvije stigle su na zahtjev Narodne skupštine). Izbori su održavani svake dvije godine, a na njima je pobjeđivala uglavnom Radikalna stranke, što je još više pogodovalo kralju. No ipak, situacija u državi nikako se nije smirivala, a svemu tome doprinosilo je i jačanje HRSS-a. Iako je Radić završavao u zatvoru, iako je njegova stranka 1924. (nakon učlanjenja u Seljačku internacionalu) zabranjena po odredbama Obznane (kasnije će se ime promijeniti u HSS), a on sam redovito zatvaran, njegov utjecaj sve je više jačao i stranka je konstantno dobivala iznenađujuće visok broj zastupnika, zbog čega je Radić bio još glasniji u svojim ispadima protiv kralja i vlasti. Iako će u jednom trenutku prihvatiti monarhiju i odreći se republikanskih ideja (taj je proglas pročitao Pavle Radić), Stjepan Radić će i dalje biti najglasniji kraljev oponent, a ubrzo će, 1927. godine, kao saveznika dobiti i Svetozara Pribičevića. Naime, Pribičević, bivši Ministar unutarnjih poslova i policije, promijenio je neke svoje nazore i sa svojom novoosnovanom Samostalnom demokratskom strankom sklopio savez s Radićem kojim je 10. studenog 1927. nastala Seljačko-demokratska koalicija koja je, kao protest, odbijala sudjelovati u radu Narodne skupštine dok politika Beograda bude kakva je bila u tom trenutku.

Vrhunac političke krize zbio se na zasjedanju Narodne skupštine od 20. lipnja 1928. Naime, Stjepan Radić je, nakon vrijeđanja zastupnika Čede Radovića, već ranije dobio prijetnje smrću, a najopasnije su postale upravo pred samu sjednicu. Iako je upozoren da ne ide, Radić je sa kolegama zastupnicima otišao u Beograd. Sjednica je ispočetka tekla mirno, no problemi su se stvorili kada se zastupnik Puniša Račić, inače pripadnik organizacije Bela ruka, oštro osvrnuo na HSS. Zastupnik Ivan Pernar oštro je branio svoju stranku, no Račić je samo čekao priliku i ubrzo izvukao svoj revolver i počeo pucati po HSS-ovcima. Smrtno su stradali Đuro Basariček i Pavle Radić, dok su se Ivan Pernar, Ivan Granđa i Stjepan Radić izvukli s ozljedama, iako će Radić preminuti 8. kolovoza 1928. od posljedica ranjavanja. Ubojstvo tada vodećeg hrvatskog političara uvelo je državu u dotad neviđenu političku krizu.

Dana 6. siječnja 1929., kao odgovor na spomenutu krizu, kralj Aleksandar poništio je Vidovdanski ustav, prekinuo rad Narodne skupštine i uveo osobnu diktaturu (tzv. Šestosiječanjska diktatura). Ubrzo je donio novi Zakon o nazivu i uređenju države kojim je 3. listopada 1929. ime države promijenjeno u Kraljevina Jugoslavija, a unutarnje uređenje svedeno je na 33 oblasti na 9 banovina i grad Beograd. Kralj se tako, nakon nekoliko godina stagnacije, ponovo vratio politici integralnog jugoslavenstva. Vlada je povjerena generalu Petru Živkoviću, dotadašnjem zapovjedniku Kraljevske garde, što je govorilo o strogim mjerama koje je diktatura donosila sa sobom.

Oktroirani ustav[uredi VE | uredi]

Premda je kralj Aleksandar nastojao diktaturom smiriti uzavrelu situaciju u zemlji, u tome nije uspio. Njegove su mjere izazvale suprotne učinke od priželjkivanih. Zabranom političkog djelovanja protiv sebe je okrenuo gotovo sve političke stranke koje su djelovale u Kraljevini Jugoslaviji. Ne samo što je povećao broj političkih protivnika u zemlji, nego ni sile Antante nisu blagonaklono gledale na uvođenje diktature. Takva ga je situacija primorala na uvođenje novih političkih promjena, prije svega na proglašenje ustava. Kako skupština nije postojala, kralj Aleksandar je 3. rujna 1931. sam proglasio novi ustav, koji se zato naziva oktroiranim ili nametnutim ustavom.

Novim je ustavom Jugoslavija postala ustavna, ali ne i parlamentarna monarhija. Kralj je i dalje mogao potpuno nadzirati rad skupštine, a vlada je bila odgovorna isključivo njemu. Godine 1932. raspisani su novi izbori, no situacija nije ipak bila demokratska kakvom se naizgled činila. Naime, nakon uvođenja diktature došlo je do osnivanja Jugoslavenske nacionalne stranke, cjelodržavne stranke koja je bila pod kraljevom kontrolom i jedina je imala utjecaj nad cijelim teritorijem kraljevine. Za pristupanje izborima trebalo je prikupiti dovoljan broj potpisa iz svih 305 državnih kotara, što samo po sebi nije bio velik problem za oporbene stranke, ali kako je kralj raspisane izbore proglasio javnima (čime si je omogućio kontrolu i manipulaciju izbora), oporbene stranke odbile su sudjelovati na izborima, tako da se na izbornoj listi našla jedino JNS.

Najveća se promjena zbila u ideologiji. Do tada se smatralo da su Srbi, Hrvati i Slovenci narod s tri imena (onodobni humoristi, ali i ozbiljni kritičari režima predvođeni Miroslavom Krležom, dodali su i dva pisma, tri jezika, tri vjere itd.), a tada je zavladala unitaristička ideologija integralnog jugoslavenstva. Smatralo se da postoji samo jedan, jugoslavenski narod.

Progoni u zemlji su i pored obnove ustava nastavljeni. Kralj Aleksandar je očekivao da će oktroiranim ustavom barem donekle smiriti političke protivnike. Suprotno njegovim očekivanjima, ustav je uzrokovao val nezadovoljstava. U Hrvatskoj je brutalnost diktature i dalje bila postojana. HSS-pov prvak Josip Predavec ubijen je nedugo nakon izlaska iz zatvora 1933., pokušan je atentat na pravaša i budućeg ustašu Milu Budaka, a albanolog i pravaš Milan Šufflay ubijen je usred Zagreba početkom 1931. godine. Kralj je osobno nakon toga zabranio pisanje o atentatu na Šufflayja, tako da nikakva osmrtnica niti novinski članak nisu izašli. Apel protiv politike beogradske vlade koji je uslijedio kao reakcija na ubojstvo, potpisali su i Albert Einstein i Heinrich Mann.

Atentat[uredi VE | uredi]

Pošto su tri člana njegove obitelju umrli na utorak, Aleksandar je odbijao sve političke zadaće na taj dan. No, u utorak 3. listopada 1934., nije imao izbora, stigao je u Marseille na državnički posjet Trećoj Republici kako bi ojačao savez između dvaju država u Malu Antantu. Dok se vozio u automobilu sa francuskim ministrom vanjskih poslova Louisom Barthouom, atentator Vlado Černozemski iskočio je iz mase i usmrtio kralja i vozača.

Tijelo kralja Aleksandra nakon atentata. Naime, snimka atentata na kralja Aleksandra jedna je od prvih snimki atentata u povijesti. Kako je Černozemski prilikom ubojstva upucao i vozača, automobil se zaustavio točno pred snimateljem, tako da je sačuvana dosta dobra snimka spomenutog atentata.

To je bio jedan od prvih atentata snimljen na filmu. Pucnjava se dogodila točno ispred objektiva snimatelja, koji je u to vrijeme bio samo 1 stopu udaljen. Snimatelj nije snimio samo atentat, nego i kraću radnju nakon njega. Tijelo vozača (koji je bio na mjestu mrtav) zakočilo je automobil što je snimatelju omogućilo snimanje iz nevjerojatne blizine. Stajao je svega nekoliko centimetara od mrtvoga kralja i snimao događaje nekoliko minuta nakon atentata.

Atentator Vlado Černozemski, vozač vođe VMRO-a Ivana Mihailova i iskusni strijelac, život je završio ubodom mača francuskog policajca, a kasnije ga je dotukla masa. Za vrijeme dok je maknut sa scene, već je bio mrtav.

Kasnije se otkrilo kako su u atentat, osim članova VMRO-a, bili upleteni u ustaše, a sam organizator bio je Eugen Dido Kvaternik. Iako su i Horthyjeva Mađarska i Mussolinijeva Italija uvelike podržavele i omogućavale djelovanje ustašama, ni one nisu mogle ignorirati očitu upletenost te organizacije u atentat na jugoslavenskog kralja. Ustaški vojni kamp u Mađarskoj instantno je zatvoren, a ustaše po Italiji su pozatvarane - dio je završio na otoku u Tirenskom moru, a Ante Pavelić i njegovi najbliži suradnici završili su u tamnici u Torinu (Pavelić je već ranije, u odsutnosti, osuđen na smrt od strane Suda za zaštitu države u Beogradu).

Snimak Aleksandrova atentata je jedan od najvažnijih povijesnih snimaka u cijeloj povijesti filma, zajedno sa filmovima krunidbe Nikole II., pokopa kraljice Viktorije i nadvojvode Franje Ferdinanda i atentata na Johna F. Kennedya.

Aleksandar je pokopan u Memorijalnoj crkvi sv. Đorđa koju je dao sagraditi njegov otac. Pošto je u to doba njegov najstariji sin Petar II. još bio maloljetan, prijestolje je preuzeo njegov rođak Pavle Karađorđević koji je tako sjeo na čelo tročlanog Namjesništva.

Zanimljivost[uredi VE | uredi]

  • Kralj Aleksandar rođen je u tadašnjem crnogorskom glavnom gradu Cetinju i smatrao je sebe Crnogorcem. Jedna anegdota kaže da su mu jednom prišli neki Crnogorci i dali mu primjedbu na malen broj ministara rodom iz Crne Gore, a on je na to odgovorio: “Da, ali imate kralja.“.
  • Kralj Aleksandar je preko cijelih grudi imao izrađenu tetovažu koja je predstavljala pruskog jednoglavog orla široko raširenih krila, s mačem u jednoj i šarom u drugoj kandži. Orao je okrunjen heraldičkom krunom, nalik na krunu Svetog Rimskog Carstva njemačke nacije.[2]

Bilješke[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Prethodnik:
Petar I. Karađorđević
Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca
1921.–1929.
Nasljednik:
Proglašen kraljem Jugoslavije
Prethodnik:
nova titula
Kralj Jugoslavije
1929.–1934.
Nasljednik:
Petar II. Karađorđević


Postoji također i Aleksandar Karađorđević, knez Srbije 1842.-1858.