Velikosrpska ideologija
Velikosrpska ideologija ili Velikosrpska ideja označava ideju teritorijalne ekspanzije Srbije daleko od granica srednjovjekovne Srpskog carstva u oblik Velike Srbije, koja je promicala lažna očekivanja o životu svih Srba u istoj državi. Bila je uzrok pogroma, deportacija i ratova tjekom 19. i 20. stoljeća.
Osnovice [uredi]
Osmanska, austrijska i mletačka kolonijalizacija rasijala je balkanske Vlahe na zapad u zemlje Hrvatskog Kraljevstva, u Bosnu i Hercegovinu te Srbe daleko na sjever preko Dunava u zemlje Ugarske. Osobito u vrijeme stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata Srbi su kao i drugi pokoreni narodi Balkana zajedno s Vlasima slobodno naseljavali osvojene zemlje Hrvatskoga Kraljevstva.
Stanovništvo srednjovjekovne Srbije je kao i drugi pokoreni narodi Osmanskog carstva sudjelovalo je 1459. - 1690. u svim agresivnim turskim ratovima. Uz uvjet plačanja poreza (koji su bili za kršćane veći nego za muslimana) to je bio bitan uvjet zaštite da bih mogli slobodno živjeti po svojim običajima. Osmanski vojskovođa srpskog podrijetla Mehmed-paša Sokolović je u vojnim krugovima i kod sultana imao poseban ugled i utjecao na obnovu Pećke patrijaršije. Tim je Srpska pravoslavna crkva nakon stotinu godina omogućen povratak prema samostalnosti pod okriljem i zaštitom institucija Osmanskog Carstva. Nova područja osvojenih zemalja popunjavana su naseljavanjem Vlaha i Srba. Kada je Osmansko Carstvo koncem 16. i poćetkom 17. stoljeća tonulo u sve veću krizu koje je znaćilo i smanjivana prodora, pljački i odvođenja roblja iz Hrvatske (za koje bi se tražila otkupnina) Vlasi počeli u sve večim broju prelaziti na austrijsku stranu , tj. u Vojnu krajinu u Hrvatskoj, spremni služiti novom gospodaru. Nove seobe poticala je Austrija. Vladar je 1630. g donio poznate Statuta Valachorum.SPC je tjekom vremena asimilirala i integrirala sve pravoslavce na tim područjima, Vlahe i Morlake u srpsku etničnu i nacionalnu zajednicu.
Početci teritorijalnih posezanja [uredi]
Budući da je SPC 1389. preživjela smrt svoje države, našla se je na čelu srpskoga naroda.[1].
U krugovima svećenstva Srpske pravoslavne crkve javljaju se tjekom 17. stoljeća istaknuti pojedinci koji naseljene djelove Hrvatskoga Kraljevstva počinju prvi put nazivati "srpskim zemljama". Putujući u carsku Rusiju da bi dobili novčanu pomoć, srpski su episkopi i svećenici na ruskim graničnim postajama ili u Moskvi pri ispitivanju o tome od kuda dolaze redovito izjavljivali sa se njihovi manastiri i crkve nalaze "u srpskoj zemlji" iako su znali da su dolazili iz područja Hrvatskoga Kraljevstva.[2]. Građa ruskih arhiva dopušta zaključak da su osvajačke pretenzije starije od prvih pisanih velikosrpskih projekata 19. stoljeća. Primjerice svećenici iz Lepavine i iz Požege kazali su da dolaze iz "srpskog grada". Monah manastira u Bešenovu (Srijem) izjavio je u Moskvi 1712. i 1739. da dolazi "iz srpske zemlje pod vlašću rimskog cara"[3]. Povijesna slika tzv. srpskih zemalja nastala je na lažima prije svega predstavnika SPC tijekom 17. i 18. stoljeća i to je postalo tlo iz kojega su 19. i 20 stoljeća nastale različite velikosrpske megalomanije. U konačnici je dovela do etničkih istrjebljenja, da bi se istrjebljenjem nesrba stvorila velika homogena Srbija.
Velikosrpski projekti u 19. stoljeću [uredi]
Samouki filolog Vuk Karadžić izradio je prvi velikosrpski projekt "Srbi svi i svuda": Nastao je izvan bitnoga dosega SPC. Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona predstavlja najpoznatiji spis srpske nacionalne ideologije 19. stoljeća. Izbjegavanjem riječi "Hrvat" i "hrvatski narod" Karadžićev spis briše postojanje Hrvata i njihove kulturne tradicije u srednjoj Europi. Uspjelo posrbljavanje i nestajanje vlaške zajednice projektom "Srbi svi i svuda" ohrabrilo je i potaklo kod velikosrba namjenjivanje iste sudbine Hrvatima i muslimanima u BiH i u Sandžaku. Problem hrvatske politike onog doba je bila upravna podijeljenost zemlje u tri dijela: na Kraljevinu Dalmaciju, Vojnu Krajinu i Bansku Hrvatsku.
Načertanije Ilije Garašanina imalo je za cilj obnoviti Srpsko Carstvo. Makedonija je prema tim tumačenju bila isključivo srpska zemlja, a Bugari su prikazani kao največć protivnici pripajanju Makedonije Kraljevini Srbiji. Garašanin je prednost dao Bugarskoj, a Karadžić Hrvatskoj.
Brz i potpun poraz Srbije u Srpsko-bugarskom ratu 1885. bila je i prekretnica u nacionalističkoj velikosrpskoj ideologiji koja od tada napušta Garašaninove planove iz "Načertanija" nad bugarskim etničkom području.[4]
Od sredine 19. stoljeća u Beogradu izlazi velik broj knjiga "za narod i školu" koje su uvjeravale čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske "srpske zemlje". Jedna od istaknutih autora onoga doba bio je primjerice Petar M. Niketić s knjigom "Srpski svet u reči i slici". Navodi da u srpskim zemljama živi oko 11. milijuna stanovnika. Pored Srba navodi da tamo žive "Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani". Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić i tvrdi da "svi govore čistim srpskim jezikom".
Velikosrpski projekti u 20. stoljeću [uredi]
Londonski ugovorom uz već osvojenu Makedoniju Srbiji su pripojeni novi teritoriji uključujuće i Kosovo u kojem je bilo 21 % Srba.
Tisak Srba u Hrvatskoj kao n. pr. Srbobran koje su izlazile Zagrebu i koje je novčano potpomognute iz Beograda često bi Hrvata koji bi Sabor nazvao "hrvatskim", u Srbobranu proglasili kao "hrvatskim šovinistom" i svako izjasnjavanje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji ili Slavoniji prigodom otvaranje izložbi i drugih priredaba proglašavno "velikohrvatskom propagandom". U Srbobranu je Nikola Stojanović nekritički objavio članak u godini 1902 s naslovom: "Do istrage naše ili vaše” (= "do istrebljenja našega ili vašega") sto je bio uzrok za protusrpske izgrede. [5]
Tjekom masovnog progona i iseljavanja Muslimana iz Srbije uzatopno i u više navrata iseljen je velik broj muslimana raznih etničkih skupina u Tursku. Planskim naseljavanjima (npr. "solunaša" nakon 1918. i "boraca" iza 1945.) srbizirna su područja kao primjerice Vojvodine nakon nakon masovnog progona Volksdeutschera.
Pansrpstvo [uredi]
Djelovanje pansrpstva uspjelo je etablirati termin "Srbohrvata" i srpskohrvatskog jezika u zapadnoj Europi. Jezikoslovno okvireno srpstvo obuhvatilo je Hrvate i Bošnjake po kratkom postupku kao katoličke ili muslimanske "Srbohrvate", a pravoslavne Makedonce i Crnogorce kao južne Srbe. Jedan od važnih predstavnik "pansrpstva" početkom 20. stoljeća bio je Nikola Pašić.
Kraljevina Jugoslavija [uredi]
Stvaranjem Kraljevine Jugoslavije stvorilo se među Hrvatima i Srbima dvojako raspoloženje. Srbi u glavnom pozdravljaju Jugoslaviju, jer je u njoj de facto realiziran velikosrpski projekt iz 19. stoljeća: zajednicka politicka i daministrativna cjelina. S druge strane Hrvati, koji su stoljećima zivjeli u srednjoeuropskom okruženju u novoj državi nisu nalazili posebne motive za oduševljene. Ubrzo je počeo je i postupak posrbljenja. Primjerice agrarnom reformom i Srijemu na posijede Eltza naseljavani su Srbi iz Srbije, Like i Crnogorci.
Pojavljuje se i Svetosavlje koje tvrdi sintagmu - jedan narod, jedne religije u jednoj državi.[6] Svetosavski nacionalisti se zalažu za uspostavljanje srpske pravoslavne teokracije na prostoru od „Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora.
Nakon osnivanja Banovine Hrvatske Srbi u Hrvatskoj osnivaju 10. veljaće 1939. u Zagrebu srpsko društvo "Krajina" s ciljem stvaranja vlastite teritorijalne jedinice. Za borbu protiv Banovine Hrvatske osnivaju i novi nacionalistički pokret imena "Srbi na okup". Zahtjev je bio otcjepljenje od Banovine Hrvatske i priključenje Srbiji.
Dana 7. ožujka 1937. Vasa Čubrilović je objavio je pamflet "Istjerivanje Albanaca" ("Iseljavanje Arnauta") u kojem predstavlja plan za naslino protjerivanje Albanaca iz Kosova.
Između dva svjetska rata su velikosrbi Crnogorcima poništavali povijest, kulturu, jezik i t.d.. Proglašavali su nacionalnu i povijesnu svijest Crnogoraca srpskom i to ne temeljem činjenica, nego temeljem ideološko-propagandnog zaključivanja [7]. Uspostavom Kraljevine SHS, vlasti su nametnule kodifikaciju srpskog odnosno t.zv. srpsko-hrvatskog jezika crnogorskom narodu koji je do tada koristio crnogorski jezik, koji je imao leksik i sintaksu zajedničku s hrvatskim jezikom[8].
Drugi svjetski rat [uredi]
Nakon travanjskoga rata (6.-17. travnja 1941.) i brze kapitualcije Kraljevine Jugoslavije od snaga osovina nastaju dva nova velokosrpska projekta: Homogena Srbija Stevana Moljevića koja se je temeljila na etničkom čišćenju te Srpske zemlje Milana Nedića koja je zasnovana na zamjeni i prisilnom preseljenju. Četnici Draže Mihailovića koji je imao oslonac na emigrantsku vladu Kraljevine Jugoslavije u Londonu prestavljali su projekt homogena Srbija. Tjekom rata 1941. - 1945 u brojnim pokoljima i protjerivanjima Hrvata i Muslimana proveli etnicka čišćenja u kojima je stradalao 32.000 Hrvata i 33.000 Muslimana.[9]..[10].
SFR Jugoslavija [uredi]
Niti federalni ustroj komunističke SFR Jugoslavije nije uspio spasiti ponovno osnovanu totalitarnu državu. Odlazkom "velikog vođe" i diktatora Tite ponovo je raslo nezadovoljstvo. Večina Srba je poslije Tita bila za opstanak Jugoslavije, ne praveči razliku između srpstva u jugoslavenstva. Dok je za Srbe bilo normalno kazati "naš Dubrovnik, Osijek ili Rijeka" kod Hrvata nije bilo običaj kazati "naš Niš, Pozarevac ili Smederevo". Ustav SFRJ 1974. štitio je autonomne pokrajine i republike od pokušaja centralizacije SR Srbije. Dokument Memorandum SANU Srpske akademije znanosti i umjetnosti je kao strateški program srpskh intelektualaca nudio smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije.
Demokratske promjene nakon provedbe reformi perestrojke i glasnosti Mihaila Gorbačova u Sovjetskom Savezu i pad Berlinskog zida dovodi do ukidanja jednopartijskog komunističkog sustava i slobodnog osnivanja političkih stranaka. Težnji hrvatskoga naroda za državnom suverenošću u povijesnim granicama s kojima je 1918. ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca usprotivila se Srpska nacionalna manjina pod sloganom srpskoga hegemonizma "Svi Srbi u jednoj državi"! Počeo je Domovinski rat.
Iz sličnih razloga slijedili su Rat u Bosni i Hercegovini i Rat na Kosovu.
Neke od temeljnih tvrdnja velikosrpske ideologije [uredi]
- Podjela hrvatskog narodnog korpusa i nazivanje Hrvata po povijesnim zemljopisnim nazivu krajeva iz kojih dolaze: Dubrovčani, Slavonci, Podravci i Dalmatinci, kao i Bunjevci, Šokci i Krašovani.
- "Skrivanje" Hrvata i odričujući im pravo postojanja kao zasebnog naroda i uz pomoč slavističke teorije da su "svi Srbi štokavci" te prema Vuku Karadžiću Srbi svi i svuda.
- glavni argument za negiranje postojanja naroda Hrvata navodi da Hrvati nemaju vlastit jezik, već da se služe srpskim jezikom.
- Ubrajanje Crnogoraca, Bošnjaka Makedonaca u Srbe
- "Tamo gdje ima Srba, tamo je Srbija"
Velikosrpska žrtvoslovna mitologija [uredi]
Jedan od ključnih mitova vezan uz velikosrpsku ideologiju je Nebeska Srbija. Nastao je radi objašnjenja srpskog vojnog poraza u Bitke na Kosovu polju 1389. godine i gubitka srpske državnosti.
- vidi članak kroatofobija
Velikosrpska propaganda [uredi]
- Uoči Domovinskog rata velikosrpska propaganda cesto se je služila lažnim tvrdjama kao primjerice da Hrvati obnavljaju ustašku državu i planiraju "novi genocid nad Srbima"... da bi podigli oružanu pobunu radi spašavanja života
- ugroženost od Tuđmanove Hrvatske koja je nastavak NDH i ustaške politike.
- optužbe kako su Hrvati uvijek u prošlosti bili "genocidan narod" i prikazivanje sadašnje Republike Hrvatske prikaže kao "kontinuitet i proizvod militantnoga katolicizma... i ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superirornosti Hrvata nad Srbima. U sklopu takvoga prokazivanja Hrvata kao "genocidnog naroda" tretira se sadašnja Hrvatska "kao ustaška, rasistička i fašistička tvorevina"...[11]
- da Albanici vrše genocid nad Srbima na Kosovu
- masovna silovanja Srpkinja na Kosovu od strane kosovskih Albanaca
- mit ja je u Jasenovcu ubijeno između 700.000 do preko milijun Srba
- da je raspad SFRJ i ratove nametnuo zapad ili američko - zapadno europsku zavjeru protiv srpskog naroda
Velikosrpska ideologija danas [uredi]
Vojni porazi u nekoliko ratova, godine izolacije i gospodarski zastoj, su kod dijela srpske javnosti stvorile uvjete za radikalno odbacivanje velikosrpske ideje kao nespojivim s srpskim nacionalnim interesima. Predsjednik Borisa Tadića izjavio je da bi članstvo Srbije u Europskoj Uniji bio daleko lakši, bezbolniji način za ostvarenje ideala o životu svih Srba u istoj državi.
Međutim u Srbiji još uvijek postoje i snage koje se otvoreno zalažu za stvaranje Velike Srbije. Među njih spadaju Srpska radikalna stranka i ekstremistički pokret Obraz. U nešto manje otvorenom vidu, za velikosrpsku ideju zalažu se i dijelovi SANU, SPC i DSS.[12] U Bosni i Hercegovini, velikosrpsku politiku vodi Srpska demokratska stranka.
26. veljače 2002. godine skupština SRJ zakonom o pravima i slobodama nacionalnih manjina hrvatskoj nacionalnoj zajednici po prvi put je priznala status nacionalne manjine i s tim regulirala manjinska prava. 15. studenog 2004. godine potpisan je Sporazum o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj.[13] Srbijanska (ranije jugoslavenska) statistika tretira Bunjevce kao posebnu etničku skupinu [14] Postoje pokušaji velikosrpskih krigova i srpske administracije, s ciljem smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetnog naroda Bunjevaca a pokušavali se stvoriti i kategorija "katolički Srbi", sve u cilju pripisivanje "Srba katoličke vjere". Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog s Šokaca na štetu Hrvata je bio dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Šokce srbijanska (ranije jugoslavenska) statistika također i iz istih razloga tretira kao posebnu etničku skupinu a ne kao Hrvate.[15]
Velikosrpsku ideju i danas brojni Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makedoncii Albanci vide kao prepreku za stvaranje dobrosusjedskih odnosa.[16]
Vid velikosrpstva je i svojatanje svega što je postigla bivša SFRJ na športskom području, kao da je Srbija jedinom sljednicom. Svojatanje ide dotle da Srbija svojata i odličja koja su osvojili hrvatski športaši pod zastavom bivše Jugoslavije[17].
Primjeri za postojanje pamfleta koje šire velikosrpske tvrdnje u sadašnjici [uredi]
- dr Nikola Žutić,Časopis Instituta za savremenu istoriju Istorija 20. veka, br. II/2005: ili
- Dr. Korađo Merlokampi, Štokavski jezik:
- Vatroslav Jagić tvrdi za Kašićevu gramatiku da je to "gramatika srpskog narodnog jezika između štokavice i čakvice".]
Primjeri za širenje teorija zavjere u sadašnjici [uredi]
Postoje brojne teorija zavjere o
- razlozima za raspad SFRJ koje krive primjerice SAD, Vatikan i Njemačku za "razbijanje Titove Jugoslavije".
- insciniranom razaranju Dubrovnika od strane Hrvatskih branitelja za strane medije
- Tvrdnje koje opovrgavaju Genocid u Srebrenici i Pokolj na Markalama
Izvori [uredi]
- ↑ Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 19.
- ↑ Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 10.
- ↑ Laszlo Hadrovics: "Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću", Zagreb 2000.
- ↑ Mirko Valentić: "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 35.
- ↑ Mate Artuković "Izazov povijesti".
- ↑ Dženana Efendić Semiz, SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE
- ↑ Danilo Radojević: Uzroci i pojave srpskog imena u Crnoj Gori: Između dva svjetska rata Crnogorcima poništavani istorija, kultura, jezik..., Publika, 13. listopada 2003., str. 28
- ↑ HRT Sreten Zeković: Jezgra hrvatskog i crnogorskog jezika, 14. siječnja 2010., pristupljeno 1. listopada 2010.
- ↑ "Z. Dizdar i M. Sobolevski, Prešućeni četnički zločini u. Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941-1945. godine, Zagreb, 1999
- ↑ "1991-95., HIC, Zagreb, 2000; Zdravko Dizdar, Mihajlo Sobolevski: Četnički zločini na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1941-1945
- ↑ http://www.hous.hrvati-amac.com/matvejevic_cetnicka_stajalista.html Hrvati AMAC, Zdravko Tomac
- ↑ Motika za srbomrsce
- ↑ Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
- ↑ Dr. sc. Dražen Živić, DEPOPULACIJA HRVATA U VOJVODINI (1953.-2002.)
- ↑ Dr. sc. Dražen Živić, DEPOPULACIJA HRVATA U VOJVODINI (1953.-2002.)
- ↑ David Bruce MacDonald, Balkan holocausts?: Serbian and Croatian victim-centred propaganda Velika Srbija je za Hrvate sinonim za genocid - srpska ekspanzija implicira 'ipso facto' smanjenje hrvatske teritorije, etničko čišćenje i smrt hrvatskih civila.
- ↑ Sportnet Bernard Jurišić: Tuđe nećemo - svoje ne damo, 1. travnja 2008., pristupljeno 30. rujna 2010.