Kraljevina Srbija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kraljevina Srbija
Краљевина Србија
Civil Flag of Serbia.svg
1882.–1918. Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Bože pravde
Lokacija Kraljevine Srbije
Kraljevina Srbija 1913.
Glavni grad Beograd
Jezik/ci srpski
Religija Srpska pravoslavna Crkva
Vlada Nije dana
Kralj
 - 1882. – 89. Milan Obrenović IV.
 - 1889. – 1903. Aleksandar Obrenović
 - 1903. – 18. Petar I. Karađorđević
Povijest
 - Proglašenje kraljevine 6. ožujka 1882.
 - Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918.

Kraljevina Srbija obuhvaća povijesno razdoblje od 1882. do 1918., dok se u širim okvirima pod nazivom Novovjekovna srpska država smatra razdoblje od 1804. (Kneževina Srbija).

Odlukom Berlinskoga kongresa 1878., Srbija je stekla potpunu neovisnost, 1882. postala je kraljevinom, a 1888. ustavnom monarhijom. Nakon prevrata 1903. u Srbiji je obnovljen građansko-demokratski režim i parlamentarni politički sustav te napuštena proaustrijska politika. Na vlast su došli Karađorđevići. Tijekom 1912. i 1913., Srbija je vodila dva balkanska rata i dobila vardarsku Makedoniju, dijelove Kosova, Novopazarski Sandžak i dr. U I. svjetskom ratu bila je saveznica Antante. Imala je početne uspjehe (u bitkama na Ceru i Kolubari), no poražena je 1915. Oslobođena je uz pomoć saveznika (solunsko bojište) te 1918. pristupa Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (u kojem je sačinjavala oko 36% teritorija i oko 34% pučanstva).[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

U vanjskoj politici Srbija je bila pasivna sve do izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini 1875. Osim pomaganja ustanicima, ona je u savezu s Crnom Gorom objavila rat Osmanskomu Carstvu (1876.), ali je odmah bila poražena (primirje u ožujku 1877.). Kada je u rat ušla i Rusija (travanj 1877.), Srbija je obnovila ratna djelovanja i zauzela područja Niša, Pirota, Leskovca i Vranja. Rusko-osmanski mir u San Stefanu 1877. nije vodio računa o Srbiji, ali je na Berlinskom kongresu (1878.) ona dobila potpunu neovisnost i četiri okruga (niški, pirotski, leskovački i vranjski). Iako je dobila potpuno priznanje, Srbija je ostala nezadovoljna jer je Bosna i Hercegovina, s čijim se oslobođenjem i pripojenjem računalo, došla pod austrougarsku okupaciju. Od tada su odnosi s Austro-Ugarskom bili posebno zamršeni, jer je, s jedne strane, u njoj imala političkog saveznika i najvažnijega gospodarskog partnera, a s druge ju doživljavala kao suparnicu oko programatski predviđenoga srpskoga nacionalnog teritorija »Velike Srbije« (Bosna i Hercegovina, Srijem, Banat, Bačka, Slavonija, Banovina, Kordun, Lika i Dalmacija). Upravo je južna Ugarska, koja se od sredine XIX. stoljeća sve češće nazivala Vojvodinom, postala žarištem srpskoga nacionalnog pokreta, a vojvođanski intelektualci njezini glavni ideolozi. Ipak, nakon stjecanja neovisnosti, Srbija dulje vrijeme nije vodila aktivnu vanjsku politiku. Knez Milan II. Obrenović (1868.–1889.) zaključio je 1881. s Austro-Ugarskom tajnu konvenciju kojom se obvezao da Srbija neće voditi nacionalnu agitaciju u Bosni i Hercegovini i da bez prethodnoga sporazuma s Austro-Ugarskom neće zaključivati nikakve političke ugovore. Za uzvrat je dobila otvorene ruke (austrijsku diplomatsku pomoć) za širenje prema jugu i jamstvo za nasljedno prijestolje knezu (koji se 1882. proglasio kraljem).[2]

Coat of arms of Serbia.svg

Ovaj članak dio je serije o
povijesti Srbije

Rana povijest
Srbija prije dolaska Srba
Srbija prije Rimljana
Srbija pod Rimljanima
Dolazak Srba na Balkan
Srednji vijek
Srednjovjekovna Srbija
Raška
Povijest Srbije prije Nemanjića
Srbija za prvih Nemanjića
Srpsko Carstvo
Kosovska bitka
Srpska Despotovina
Osmansko Carstvo
Srbija u Osmanskom Carstvu
Smederevski Sandžak
Velika seoba Srba
Srbija od 1718.-1739.
Prvi srpski ustanak
Drugi srpski ustanak
Srpska monarhija
Kneževina Srbija
Kraljevina Srbija
Versajska Jugoslavija
Srbija u prvoj Jugoslaviji
Drugi svjetski rat
Travanjski rat
Nedićeva Srbija
Četnici
Druga Jugoslavija
Socijalistička Republika Srbija
Savezna Republika Jugoslavija
Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH
Kosovski rat
Bombardiranje SRJ
Moderna Srbija
Srbija i Crna Gora
Republika Srbija

U tom razdoblju u Srbiji su se pojavile moderne političke ideologije i postupno su se ustrojavale političke stranke (Radikalna, Liberalna i Napredna stranka). U ratu s Bugarskom (1885.–1886.) Srbija je pretrpjela poraz, a unutarnje je nezadovoljstvo prisililo kralja Milana na popuštanje. Velika skupština donijela je 1888. liberalniji ustav, po kojem je Srbija postala ustavna monarhija. Iduće godine Milan je abdicirao u korist sina Aleksandra, koji je pokušao povratiti stare kraljeve ovlasti (1894. vratio je na snagu ustav iz 1869.). Nezadovoljna njegovom unutarnjom i vanjskom politikom (utjecaj Austro-Ugarske), skupina časnika izvršila je udar u kojem su bili ubijeni kralj i njegova supruga (1903.). Za kralja je tada izabran Petar I. Karađorđević, a istodobno je vraćen i ustav iz 1888. Iako je formalno bila obnovljena parlamentarna monarhija, veliki su utjecaj na državnu politiku zadržali vojni krugovi. U vanjskoj politici napuštena je orijentacija prema Austro-Ugarskoj, što je dovelo do tzv. Carinskog rata (1906.–1910.). Odnosi su se još više pogoršali pošto je Austro-Ugarska 1908. provela aneksiju Bosne i Hercegovine, koju je Srbija priznala tek na pritisak Rusije 1909. (aneksijska kriza). U takvoj situaciji došlo je do uzajamnoga približavanja balkanskih država i sklapanja saveza između Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke (1912.).[2]

Iste godine saveznice su objavile rat Osmanskomu Carstvu, a u ratovima 1912.–1913. (balkanski ratovi) Srbija je osvojila Kosovo (bez Metohije) i Makedoniju. Srbija se nakon dužega razdoblja ponovno okrenula svojim planovima o širenju prema sjeveru i pojačala je djelovanje među srpskim stanovništvom u Austro-Ugarskoj. Među ostalim, podupirala je osnivanje terorističkih skupina, a pripadnik jedne od njih (Mlada Bosna) Gavrilo Princip izveo je u Sarajevu atentat na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda (28. lipnja 1914.), što je bio povod za početak I. svjetskog rata. U ratu s Austro-Ugarskom srpska je vojska nakon početnih uspjeha (Kolubara, 1914.) bila prisiljena na povlačenje. Uz nju se preko Albanije u Grčku povukao i dio civilnoga stanovništva (1915.). Srbiju su zauzele austrougarske, njemačke i bugarske snage. Kralj i vlada ostali su u izbjeglištvu sve do kraja rata, a vojska se nakon preustroja na Krfu uključila u borbe na Solunskom bojištu. U rujnu 1918. bila je probijena Solunska fronta, a do početka studenoga 1918. Srbija je bila oslobođena. Tijekom rata započeli su važni diplomatski pregovori s političarima iz Austro-Ugarske (vidi: Geopolitički položaj Hrvatske uoči Prvoga svjetskog rata, Jugoslavenski odbor i Hrvatska politika u Prvom svjetskom ratu) te Crne Gore, koji su ubrzo nakon završetka rata doveli 1. prosinca 1918. do osnutka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u sastav kojega je i sama ušla, osiguravši si dominantnu ulogu i omogućivši prijestolje svojoj kraljevskoj dinastiji (Jugoslavija).[2]

Karte[uredi VE | uredi]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Popisi stanovništva rađeni su po državljanstvu svakih 5 godina. Progon muslimana iz Srbije u Tursku bitno je utjecao na ishod popisa stanovništva iz 1910. u kojem je državljanstvo umjesto narodne pripadnosti glasilo kao glavni čimbenik. Prema tumačenju velikosrpske ideologije primjerice Makedonci, Bugari, Bošnjaci i Hrvati smatrani su Srbima.

Broj stanovnika 1900. iznosio je 2.497.000.[3]

1910.[uredi VE | uredi]

Popis stanovništva iz 1910. je ujedno bio i posljednji.

Popis iz 1910.[4]
državljanostvo broj pripadnika %
srbijansko 2.890.615 99.00%
crnogorsko 570 0.00%
austrouagrsko 12.123 0.40%
bugarsko 571 0.00%
rumunjsko 163 0.00%
tursko 6.060 0.20%
ostalo 11.965 0.40%
ukupno 2.922.058 -

Srbija je imala 99% pripadnika srbijanskih državljana, dok je najviše stranih bilo iz Austro-Ugarske. S većinskim pravoslavnim stanovništvom je živjelo nešto više od 11.000 muslimana, a turskih pripadnika je bilo 6.000 za koje se pretpostavlja da su islamizirani Srbi. Od austougarskih, dvije trećine su katolici a ostalo su Srbi-Prečani.[4]

1910.-1912.[uredi VE | uredi]

Pregled najvećih gradova po broju stanovnika prije Balkanskih ratova.[5]

Balkanski ratovi[uredi VE | uredi]

Srbija je nakon tih ratova dobila teritorij od 40.000 km², povećavši svoju populaciju za 1.660.000 stanovnika.[6]

Pregled najvećih gradova po broju stanovnika gradova anektiranih Balkanskim ratovima.[5]

Kraljevi[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatski obiteljski leksikon - Srbija
  2. 2,0 2,1 2,2 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Srbija
  3. Enciklopedija Jugoslavije, I. Božić, S. Ćirković, M. Ekmečić, V. Dedijer, Prosveta, Beograd 1972. - str. 287
  4. 4,0 4,1 Glas javnosti: Kraljevina Srbija bila etnički čista (srp.)
  5. 5,0 5,1 Andrej Mitrović, Serbia's great war, 1914-1918, 2007 - str. 56
  6. Enciklopedija Jugoslavije, I. Božić, S. Ćirković, M. Ekmečić, V. Dedijer, Prosveta, Beograd 1972. - str. 351