Velika Srbija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Velika Srbija. Za službeno glasilo Srpske radikalne stranke, pogledajte Velika Srbija (časopis).
Velikosrpske pretenzije u SFRJ

Velika Srbija je popularno ime za srpski radikalni nacionalistički iredentistički politički projekt nastao u 19. stoljeću.

Naziv je često spominjan u raznim krugovima tijekom ratova nastalih usred raspada SFRJ 1990-ih.[1][2][3][4][5]

Ozračje i početci[uredi VE | uredi]

Ideja velike Srbije (iako ne pod tim imenom) se javlja u vrijeme i nakon Prvoga srpskoga ustanka 1804.. [nedostaje izvor] Esencijalno, uobičajeni program nacionalne integracije i stvaranje nacionalne države u maksimalnim granicama je pojava ranoga 19. stoljeća i nije nikakva rijetkost među europskim narodima koji su nacionalno buđenje doživjeli u razdoblju tijekom i poslije Francuske revolucije i Napoleonskih ratova.

Vuk Karadžić je smatrao sve štokavce Srbima, stajalište poznato kao jezični pansrbizam.

Geopolitički dio srpske nacionalne ideologije koji se temelji na problematičnim interpretacijama kulture i povijesnoga nasljeđa je radikalizirao najznačajniji srpski jezični i uljudbeni reformator Vuk Karadžić. Njegov jezični pansrbizam se može svesti na jednostavnu tvrdnju: svi izvorni govornici bilo kojega dijalekta štokavskoga narječje su etnički Srbi, tj. štokavsko narječje je per se nacionalno srpsko. Ta je tvrdnja, kojoj on nije bio tvorcem, nego samo nasljedovateljem zabluda, pa i svjesnih političkih krivotvorbi rane slavistike (Josef Dobrovsky, Pavel Šafařik, Jernej Kopitar, Franc Miklošič, ...) u neku ruku odgovarala duhu vremena, no, sama faktografija ju je dovela u nepremostive poteškoće. Naime, u doba nacionalnoga romantizma jezik je izjednačivan s «duhom naroda», pa su književno dobro izgrađena tri hrvatska narječja (štokavsko, čakavsko i kajkavsko) romaničarsku filologiju stavljala pred velike idejne muke: kako je moguće da jedan narod ima «tri duha» ? Još veća «nevolja» za ideologe jezičnoga pansrpstva bijaše činjenica da je već četiri stoljeća prije pojave Vuka Karadžića opstojala štokavski pisana književnost koja je etnički, od samih autora djela, identificirana s hrvatskim imenom i jezikom - i nikad srpskim. Stoga su privrženici te ideologije (napose Šafaržik) bili prisiljeni pribjeći raznim krivotvorinama i bizarnim izlikama da štokavski pisci koji su pisali u 16., 17. ili 18. stoljeću, i sebe identificirali s hrvatstvom - to nisu «ozbiljno mislili».

Obično poredbeno jezikoslovlje je moglo pokazati da je jednadžba nacija=narječje besmislena, jer po tome ni Nijemci ni Nizozemci nisu nacije, kao ni skandinavski germanski narodi. Također, u Karadžićevu slučaju se radilo i trivijalnoj logičkoj pogrješci: izjednačio je podskup i skup. Ili, konkretnije: većina (torlaci na stranu) Srba jesu izvorni štokavci, no svi štokavci nisu Srbi. I svi Danci su Europljani, no svi Europljani nisu Danci. Taj kulturni velikosrbizam, hranjen začetcima slavistike (koja je i počela kao politički projekt), imao je velikoga utjecaja na daljnje geopolitičke planove srbijanske države u nastajanju. Dapače, može se reći da je, osim uobičajenih geostrateških planova, imao ključnu ulogu u oblikovanju ciljeva potencijalne srpske ekspanzije: iako je obnova idealiziranoga Dušanovoga carstva bila jednim od emocionalno-ideoloških pokretača, u praksi je ta obnova bila odbačena, poglavito zbog nastanka grčke države i potpore koju je imala. Ideolozi srpskog ekspanzionizma su se usmjerili, osim zemalja u kojima je stara srpska država (12. st. – 14. st.) ostala snažan civilizacijski pečat (Kosovo, Makedonija) na zapad, u smjeru Bosne i Hercegovine i Hrvatske u kojim nije bilo drevne srpske nacionalne državne i kulturne tradicije, no, koje su dobile značajan priljev vlaških useljenika (poslije posrbljenih) tijekom Osmanske ekspanzije u Hrvatskoj i BiH (15. st.- 18.st.).

Povijest ideologije[uredi VE | uredi]

Prvu i najvažniju formulaciju ideja Velike Srbije dobija u djelu srbijanskoga ministra Ilije Garašanina "Načertanije", nastalom 1844. Esencijalno, radi se o planu promidžbe srpskoga imena, kulture i nacionalnoga identiteta, ponajviše među Hrvatima i Bošnjacima muslimanima, te u čekanju pogodnoga trenutka raspada Osmanskoga carstva e da bi se stvorilo moćno srpsko carstvo. Neki od citata to ilustriraju:

Zemljovid Velike Srbije francuskog pisca H. Thiersa

«Srpska država koja je već sretno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljeća i u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti. Po povijesti ovoj zna se da su srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mjesto propalog istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili...... Nova srbska država na jugu podavala bi Europi sva jamstva da ce ona biti vrsna i krepka država i koja će se moći među Austrijom i Rusijom održati..... Da bi se narod katoličke vjeroispovijedi od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili nužno je na to osobito pozornost obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredsvom fratara ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sjedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti..»

Gore navedeni dijelovi teksta govore o cilju da se stvori velika srpska država na razvalinama Turskoga carstva. Glavni modus operandi nije navedeno nasilje nego političko-nacionalna propaganda. No-znakovito je da je temeljni nacrt, koji je nastao na ideji češkog političkoga idealista Franje Zacha i poljskoga grofa Czartoryskoga bitno izmijenjen u Garašaninovom «Načertaniju»: dok su prvotne formulacije bile u duhu panslavizma južnoslavenske provenijencije, Garašaninov je tekst općesrpski program u kojem je pojam južni Slaveni sustavno i do kraja zamijenjem srpskim imenom. Od proto-južnoslavenskoga projekta stvoren je velikosrpski.

Otprilike u isto vrijeme (1849.) objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis «Srbi svi i svuda» srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića. Budući da je o jezičnom pansrbizmu već bilo riječi, ovdje je dovoljno napomenuti da je taj dobio konačnu formulu u ovom Karadžićevu tekstu.

Na reakcije, poglavito s hrvatske strane, nije trebalo dugo čekati. Na Garašaninov tekst nije bilo osvrta jer je objavljen znatno kasnije u odnosu na trenutak nastanka, dok je Karadžićev članak izazvao buru nezadovoljstva među hrvatskim kulturnim djelatnicima. Iako je već sljedeće godine upriličen sastanak u Beču između hrvatskih Iliraca i Karadžića kojega je pratio njegov učenik Đuro Daničić, taj, tzv. Bečki dogovor o pitanjima jezika je ostao bez stvarnoga utjecaja (a i nije se izravno ticao jezično-nacionalnih protimbi), u sljedećim godinama su objelodanjeni opsežniji osvrti više auktora u kojima se pobija Karadžićev jezični pansrbizam (spisi Bogoslava Šuleka, Ante Starčevića, Mirka Bogovića, Adolfa Vebera Tkalčevića). Iako je poslije Karadžićeve smrti najugledniji srpski filolog Đuro Daničić odustao od učiteljevih teza i čak ih pobijao, činjenica je da je u drugoj polovici srpski jezični nacionalizam ostao dominantom u srbijanskoj i prječanskoj srpskoj kulturnoj javnosti (primjeri su pisci i povjesničari Stojan Novaković, Stanoje Stanojević, Ljubomir Stojanović). S druge strane, najaktivniji građansko-liberalni srpski političari u Austro-Ugarskoj monarhiji su se suprotstavili samoj ideji Velike Srbije (Mihailo Polit Desančić, Svetozar Miletić), a tu su ih, uz stanovita vrludanja, slijedili srbijanski socijalisti, od Svetozara Markovića do Dimitrija Tucovića.

Kao zaključak za razdoblje konca 19. i početka 20. stoljeća moglo bi se reći sljedeće: većina srpske inteligencije (npr. svjetski ugledni geograf Jovan Cvijić i slavist Aleksandar Belić) je stajala na velikosrpskim pozicijama, tj. težila je stvoriti srpsku nacionalnu državu na područjima Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Protagonisti tih ideja nijekali su nacionalnu opstojnost Hrvata i Makedonaca, upravo se rasistički odnosili prema Albancima na Kosovu i Makedoniji, a Bošnjake muslimanima su nakanili raseliti ili prevesti na srpsko pravoslavlje. Sustavni planovi su rađeni za širenje srpskoga pravoslavlja, potiskivanje katolicizma i islama, gušenje ili iskorjenjivanje svih inonacionalnih tradicija, dok je najbrutalnija politika bila namijenjena Albancima, za koje se smatralo da im nema mjesta u bilo kakvoj srpskoj državi (što je vidljivo iz kasnijih planova za teror i raseljavanje Albanaca, auktorima kojih bijahu Vasa Čubrilović i pisac, kasniji nobelovac Ivo Andrić). Tu je ideologiju podupirala i vladajuća srbijanska političko-novčarska elita, a poglavito Radikalna stranka na čelu s Nikolom Pašićem.

Velika Srbija i Jugoslavija[uredi VE | uredi]

No, sama je ideologija Velike Srbije vremenski koincidirala s raznim nadnacionalnim ili pseudonacionalnim programima nastalima u Hrvatskoj: prvo Ilirskom pokretu, a zatim ideji Jugoslavije ili jugoslavenstva. Ova potonja, koja je smatrala da su Slovenci, Hrvati, Srbi, a katkad i Bugari (te uglavnom izrijekom nespominjani, ali nerijetko posredno referencirani Makedonci i Bosanski Muslimani) samo dijelovi jednog, «jugoslavenskoga» naroda, a ne zasebne nacije, snažno je djelovala poglavito na inteligenciju, a i na određen broj praktičnih političara (hrvatski političar Fran Supilo, pisci Tin Ujević i Miroslav Krleža u ranoj fazi, Ivo Andrić cijeli život, najugledniji srpski kulturni djelatnik na prijelazu iz 19. u 20. st. Jovan Skerlić). Povijest će te dvije ideje najčešće suprotstaviti, a katkad i spojiti.

Srpske pretenzije prije ratova 1912-1918.

Primjer je stvaranje Države Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), nakon 1. svjetskoga rata, kada je tijekom nekoliko desetljeća državnom hijerarhijom dominirala ideja «Jugoslavena» kao nacije sastavljene od tri «plemena»-Slovenaca, Hrvata i Srba. Povjesničari se razlikuju u ocjeni jugoslavenstva, kako u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918.-1941.), tako i u komunističkoj Jugoslaviji (1945.-1991.). Među politolozima nalazimo 2 stava: po jednima je jugoslavenska ideologija (bilo «tvrđa», kakva bijaše kod Karađorđevića, bilo «mekša» u doba Titoizma) grobnica srpskih aspiracija, jer se srpstvo definira preko tradicionalnih vrijednosti (svetosavlje, Kosovski mit itd.). Činjenica je da je jugoslavenska ideologija tijekom stare Jugoslavije (1918-1941.) bila uglavnom krinkom za velikosrpsku, što je i istaknuto osnutkom ORJUNE (organizacije jugoslavenskih nacionalista), protifašističke monarhističke skupine koja je upletene u niz ubojstava hrvatskih i slovenskih političkih i kulturnih djelatnika, te u gušenje radničkoga pokreta. Znakovito je da je ORJUNA djelovala često u savezu sa SRNAO (Srpskom nacionalnom omladinom) a protiv Hrvatske nacionalne omladine (HANAO), otkrivajući time da se ne radi o nadnacionalnoj, pa i antinacionalnoj ideologiji, nego o modifikaciji velikosrpske idejne platforme. Gledano iz toga kuta koji inzistira na istovjetnosti Srpstva i specifično srpskih nacionalnih tradicija, srpska je ideologija poražena u obje Jugoslavije jer nije uspjela asimilirati i/ili protjerati Hrvate i Muslimane, nego su i Srbi svedeni na oko 1/3 pučanstva, pa iako su dobili 49 % BH poslije ratova u 1990-ima (što je još krhko stanje), bitno je da su dobrim dijelom etnički rasrbljeni-od pisma do etničkovjerskih vrijednosti, pa ne mogu djelovati kao asimilacijski magnet prema ostalima. Po tom je gledanju Srpstvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ili potpuno izgubilo, ili toliko reducirano da više nije presudan činitelj u igrama zapadno od Drine. Ostaje važnim i nezaobilaznim čimbenikom, ali bez šanse za dominacijom kakva je, možda, postojala 1880.

Po drugomu je stajalištu jugoslavenska ideologija bila najuspješnijim oblikom velikosrpske ideje, jer je, tako reći, «prodavala» srpske ideologeme i obrasce bez jačega otpora koji je izazivala svetosavsko-ćirilićarska promidžba. Tako je jezik u Jugoslaviji najjače srbiziran poslije 1945., «Jugoslaveni» su po pravilu navijali za "Partizan" ili "Crvenu Zvezdu", i, općenito, srpske nacionalne tradicije smatrali za prethodnike i «prave» preteče jugoslavenskih. Po tomu, Jugoslavenstvo je bilo Srpstvo u celofanu. Iako ova teza sadrži velik dio istine, sigurno je i sljedeće: pokazalo se da sam srpski identitet nije dovoljno snažan da uspješno prebrodi sve procese modernizacije i ostane svoj. Suočen s nepomirljivošću albanske nacionalne samosvijesti (pa i velikoalbanskoga iredentizma), te jačanjem hrvatske i muslimanske nacionalne ideologije, srpski identitet nije mogao opstati skrivajući se iza jugoslavenske maske. Ideologija jugoslavenstva je, dakle, kratkoročno bila izuzetno probitačna za Srbe, pa i za velikosrbe. Ali, dugoročno je mogla dovesti samo do rastakanja u procesima raspada komunizma i etno-civilizacijske polarizacije.

Velika Srbija u 2. svjetskom ratu[uredi VE | uredi]

Granice Srbije prema Moljeviću

Tijekom međunacionalnoga istrjebljivačkoga rata u Jugoslaviji, 1941.-1945., a poglavito u NDH (Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), progam Velike Srbije je dobio konačnu formulaciju u spisu srpskoga banjolučkoga odvjetnika Stevana Moljevića, naslovljenoga “Homogena Srbija”. U tekstu objavljenom u crnogorskom gradu Nikšiću 30. lipnja 1941. (kamo je pobjegao pred ustaškim progonima) taj ideolog, savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića, piše:

Wikicitati „Osnovna pogreška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju obuhvatiti cijelo etničko područje na kojem Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su nadomak mora. (...) Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove motarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman polozaj. Rimokatolicka crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog svestenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom.“
()

Iz gore navedenoga je jasno da se radi o otkidanju oko 70% područja Hrvatske, inkorporiranju istoga u Veliku Srbiju, te s ostatcima okljaštrene Hrvatske i sa Slovenijom napraviti Jugoslaviju po velikosrpskim planovima. Čisto etnički hrvatski krajevi, poglavito u Hercegovini i Dalmaciji se uključuju u Veliku Srbiju kao autonomne oblasti, ali samo vjerski tolerirane (bar u teoriji), no ne i nacionalno. Realniji sadržaj svega toga je vidljiv iz doljenavedenih citata.

Početkom 1942. godine, Moljević piše Dragiši Vasiću, drugom savjetniku četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihailovića:

Što se tiče našeg razgraničenja s Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti sebi svršen čin:

a) zauzeti na karti označeni teritorij,
b) očistiti ga prije nego li se itko pribere.

Osvajanje bi se moglo izvršiti samo tako ako bi se jakim odredima zauzela ciela glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, te Mostar, Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi trebalo otvoriti put - Hrvatima u Hrvatsku, a Bošnjacima u Tursku (ili Albaniju)

Neke dileme koje su se javljale ujesen 1941. godine, u četničkim štabovima, nastale pod utjecajem prokomunističkih elemenata, Draža Mihailović je otklonio posebnom instrukcijom 20. prosinca 1941. godine.

Ona je upućena, ne slučajno, komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu limsko-četničkih odreda Đorđiju Lasicu i kapetanu Pavlu Đurišiću, četničkim starješinama područja na kojem se nalazio velik broj Bošnjaka muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadatci četničkog pokreta:

1) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke.

2) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. 3) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
4) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa...

5) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata, naselili Crnogorce (u obzir dolaze siromašne i nacionalno ispravne i poštene obitelji)...[6]
Projekt obnove srpske države pod imenom "SveSrbija" Milana Nedića, 1943.

Uzme li se u obzir da je Moljević bio glavni «kartograf» u Mihailovićevom štabu, može se zaključiti da je velikosrpski geopolitički plan bio političko-nacionalnim temeljem četničkoga pokreta. Tvrdnje koje se katkad javljaju da je Mihailovićev četnički pokrat bio za obnovu Jugoslavije u unutarnjim granicama kakve su bile uoči rata 1941. nema potkrjepe u stvarnosti.

Projekt Velike Srbije u 2. svjetskom ratu doživio je katastrofu i slom pobjedom komunističkih partizana i uspostavom 6 federalnih republika, te stvaranjem 2 autonomne pokrajine u samoj Srbiji.

Velika Srbija poslije 2. svjetskog rata[uredi VE | uredi]

U doba komunističke Jugoslavije otvoreni velikosrpski program je zamro, jer su srpski nacionalni interesi bili uglavnom zadovoljeni u ondašnjoj FNRJ/SFRJ, dok su ekstremistički planovi uglavnom svedeni na retoriku četničke i rojalističke emigracije. Do 1980. je godine prema službenim zapisima, u republičkom SUP-u SR Hrvatske bilo 72% rukovodećih kadrova Srba, a u JNA 80% oficirskog kadra činili su Srbi.[7] Nacionalno mješoviti brakovi koje su ideolozi jugoslavenstva prikazivali kao dokaz da su narodi u Jugoslaviji prihvatili državu utemeljenoj na ideji bratstva i jedinstva, bili su zapravo oblik ekspanzije na Hrvatsku. Dvije trećine tih 2/3 mješovitih brakova bilo je sklopljeno baš u Hrvatskoj, što je klasični primjer koji povjesničari i sociolozi objašnjavaju kao oblik širenja na drugu državu.[8]

No, poslije smrti Josipa Broza Tita (1980.) i izbijanja albanske iredentističke pobune na Kosovu, te neuspjeha da se ta pobuna uguši mješavinom mjera «mrkve i batine», srpski nacionalni pokret jača sredinom 1980-ih. "Na bazi stoljetne svijesti o Jugoslaviji kao proširenoj Srbiji i uvjerenju o tendenciji njenog raspada, odmah poslije Titove smrti 1980. pojavio se svesrpski nacionalni pokret za rušenje jugoslavenske (kon)federacije i za obnovu srpske hegemonije. U prvoj fazi - 1980.-87. - Srbija je pokrenula ustavnu inicijativu za recentralizaciju Jugoslavije, ali su ostale republike i srpske pokrajine blokirale tu inicijativu, a onda je Srbija krenula u ratove..." [9] Izvori mu bijahu srpska intelektualna elita (Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU, Udruženje književnika Srbije). Među prominentnijim intelektualcima koji su oblikovali novi velikosrpski projekt bili su uglavnom pisci, ekonomisti, povjesničari, filozofi i politolozi: Dobrica Ćosić-Gedža, Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića, bivšega predsjednika Srbije), Mihailo Marković, Dejan Medaković, Antonije Isaković-Lule, Miodrag Bulatović-Bule, Milorad Ekmečić, Zagorka Golubović, Kosta Mihailović, Vojislav Koštunica (premijer Srbije od 2004. do 2008. godine), Radmilo Marojević, ... Najznačajniji dokument koji potječe iz toga razdoblja je tzv. "Memorandum SANU", tj. šapirografirani tekst nacionalno-političkoga projekta iz 1986. Taj je tekst, bar u dijelovima, dostupan na vanjskim poveznicama. Za ovu je priliku dovoljno reći da su osnovne teze Memoranduma:

Teritorije pod srpskom kontrolom za vrijeme ratova 1991-95
  • SFRJ kao «tamnica srpskoga naroda»;
  • Srbi kao narod potlačeni i izvrgnuti denacionalizaciji i eksploataciji;
  • granice među republikama umjetne su tvorevine koje su iscrtali dominantni hrvatski i slovenski komunisti, kao i njihovi srpski anacionalni poslušnici.

Te su teze bile u optjecaju posebno nakon razmaha pansrpskog mitingaškoga pokreta. Velikosrpski pokret (opisan na vanjskoj poveznici koja reproducira tekst akademika Dušana Bilandžića), koji su organizirale srpske znanstvene i kulturne udruge stalno je podgrijavao situaciju u zemlji, no nije uspio preoblikovati Jugoslaviju, sve dok Slobodan Milošević, na valu masovnih srpskih mitinga i prosvjeda, nije zasjeo na čelo srbijanskih komunista i nizom različitih mjera (mitinzi, partijski pučevi, policijsko nasilje,..) srušio vodstva vojvođanskih i crnogorskih komunista, te nasilno ponovo «inkorporirao» Kosovo u Srbiju, kao pokrajinu bez realne autonomije. To je, uz glumljenu neutralnost JNA koja je mogla zavarati samo slijepce, bio snažan korak prema pretvaranju Jugoslavije u Srboslaviju, zemlju koja ne bi mijenjala vanjske granice, a možda ni unutarnje, no u kojoj bi Srbi bili apsolutno dominantan narod u svim republikama, ponajviše preko represivnoga vojno-policijskoga aparata i centraliziranoga gospodarstva koje bi isisavalo kapital iz ekonomski razvijenijih republika poput Hrvatske ili Slovenije. Raspadom Saveza komunista Jugoslavije, demokratskim višestranačkim izborima u Jugoslaviji, kao i slomom komunizma i Sovjetskoga imperija, pokazalo se da su te težnje nerealne, tj. da se «ostalima» ne može vladati preko jednopartijskoga sustava. Stoga je nakon kratkoga rata u Sloveniji u lipnju 1991. velikosrpski pokret krenuo u totalni rat za ostvarenje granica koje su uglavnom odgovarale onima iscrtanima na Moljevićevoj karti.

Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH[uredi VE | uredi]

Tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991.-1995.) projekt Velike Srbije je doživio slom, ali ne potpun. Potpuno poražen u ratu u Hrvatskoj, uspio je dobiti Republiku Srpsku na 49% područja Bosne i Hercegovine. U intervenciji NATO saveza 1999. izgubio je kontrolu nad Kosovom, mitskim područjem srpske nacionalne svijesti, dok je Makedonije otprije priznata kao samostalna država. Srbija napokon postaje "neovisna" osamostaljenjem Crne Gore 2006. godine. Ono što je ostalo od cijeloga projekta je Srbija (de facto bez Kosova), te srpski entitet u Bosni i Hercegovini.

Kako se agresija na Hrvatsku primicala kraju i okupacija dijelova Hrvatske i BiH bivala sve manje izvjestnom budućnošću, srbijanski su autori Kosta Mihailović i Vasilije Krestić objavili knjigu Memorandum SANU koja je odmah okvalificirana kao Memorandum SANU iz 1995. godine.[10]

Iako su bili pred porazom, pobunjeni hrvatski Srbi i dalje su računali na otimanje hrvatskog teritorija. Neposredno pred Oluju objavili su Prostorni plan Republike Srpske Krajine 1996.-2015. godine, čiji je nositelj pripreme plana bio t.zv. Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarstvo RSK. [11] Prostorni plan je opisano kako se radi usporedno s prostornim planom Republike Srpske radi stvaranja zajedničke prostorno-planske dokumentacije za potrebe razvitka "Zapadnih Srpskih zemalja", a usuglašeno sa srodnim planovima za Republiku Crnu Goru i Republiku Srbiju, radi "usmjeravanja razvoja svih "Srpskih zemalja". [11] Velikosrpsko hegemonistički pristup u dokumentu vidi se u odlomku u kojem se prostor planiranih novih istraživanja tijekom 1994. i 1995. za potrebe izrade prostornog plana RSK smatra "cijeli onaj prostor na kojem su Srbi u bilo kojem trenutku u posljednjih 100-150 godina bili u većini u naseljima na području nekadašnje Vojne krajine i okolnih prostora koji su, u manjoj ili većoj mjeri zahvaćali 'Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju', navodeći kao granice crtu dodira s RS s jedne, i crtom "koja se približno poklapa sa zapadnim granicama nekadašnje Vojne krajine (Novi, Srpske Moravice, Karlovac, Kupa, Novska, Ivanić Grad, Križevci, Koprivnica, Virovitica)".[11] Dokument dalje navodi da su prostori o kojima je riječ samo "radnog karaktera za potrebe i izrade Prostornog plana RSK", jer da "navedena granica za potrebe drugih istraživanja nije bitna s obzirom na to da 'Srba i srpskih naselja, u vidu manjih autonomnih etničkih oaza, ima i zapadnije od te granice - Ozalj, Bela krajina, okolica Maribora, itd. kao i da su se, naročito u posljednih 40-50 godina Srbi doseljavali i u Zagreb i druga naselja zapadno od granice nekadašnje Vojne krajine.' (!) Dokument je očigledno nastao kao posljedica hipersamouvjerenosti i sigurnosti u trajno komadanje Hrvatske te nadrealna osjećaja zaštićenosti (od strane Srbije, Mitterandove Francuske, Engleske, Rusije), jer ga treba uzeti u surječju političkog okružja u kojem je vodstvo pobunjenih Srba odbilo čak i Plan Z-4, besramni politički plan koji je bio ponižavajući za Hrvatsku.[11]

Velikosrpstvo danas[uredi VE | uredi]

Velika Srbija je naziv časopisa kojeg izdaje Srpska radikalna stranka

Vodstvo pobunjenih hrvatskih Srba nije odustalo od svojih terorističkih i otimačkih nakana ni desetljeće poslije.[12] U Rezoluciji samozvane "obnovljene Skupštine Republike Srpske Krajine" od 26. veljače 2005. oglasila se je skupina zastupnika nekadašnje Skupštine t.zv. RSK.[12] Ondje tvrde da je RSK 1995. "okupirana", a srpsko stanovništvo "etnički očišćeno",[12] iako je samo državno vodstvo pripremalo, planiralo, organiziralo i sprovelo evakuaciju pobunjenih hrvatskih Srba u Srbiju. Ta skupina zastupnika zaključuje u Rezoluciji "kako uvjet za pristupanje Hrvatske europskim integracijama treba biti prestanak okupacije RSK.",[12] pokazujući tako nastavak ucjenjivačke politike iz doba Domovinskog rata i strategije realne prijetnje.

Ožujka 2005. izašlo je Pismo zamjenika predsjednika Srpske radikalne stranke Tomislava Nikolića u kojemu je priložen Memorandum o pravnopolitičkoj nemogućnosti opstanka okupacije Republike Srpske Krajine, koji sadržajem izgleda kao proširena Rezolucija "obnovljene skupštine t.zv. RSK".[12] Dokument je pseudopovijesna manipulacija u kojima se izmišlja povijesne korijene pobunjeničke paradržave, otvoreno iskrivljava, krivotvori i lažno tumači povijesne dokumente, izmišljajući dokaze o "konstitutivnosti Srba" u Hrvatskoj, govori se o stradanjima Srba[12] čak i u vremenima kad je Hrvatska bila Eldorado za Srbe, oksimoronski povezujući ustaše, komunizam i kao krunu svega ocrnjujući osloboditeljsku akciju Oluju, uopće ne spominjući nedjela pobunjenih Srba i plansku evakuaciju Srba iz Hrvatske. Zaključak dokumenta je "Hrvatska ne može postati članicom EU prije ponovne uspostave RSK i povratka izbjeglih Srba".[12] Oba su dokumenta pojavila se prije 17. ožujka 2005. odnosno prije odluke o početku ili odgodi pregovora RH i EU s namjerom da dođe do odgode pregovora;[12] odgoda pregovora se i dogodila zbog ucjenjivanja Hrvatske zato što nije izručila generala Antu Gotovinu,[12] nedužnog, što je drugostupanjska presuda poslije i pokazala.

Danas se velikosrpski projekti očituju i u reviziji radova povijesne znanosti, posebice hrvatske i crnogorske, a usmjereni su prema negiranju nacionalne svijesti i povjesnosti hrvatskoga naroda, kao i negiranju postojanja Hrvata kroz povijest na prostorima Republike Hrvatske, kao i u susjedstvu, odnosno u starim hrvatskim iseljeničkim zajednicama.

Pojedini radovi idu dotle u svojoj megalomaniji da izvrtanjem i krivim predstavljanjem "činjenica" odnosno iskrivljavanjem podataka prikazuju "raširenost Srba" u jugoistočnoj Europi, od "Istre preko Vojne krajine, Dalmacije s Bokom, do Slavonije, Baranje, Bačke i rumunjskog dijela Banata". Štoviše pojedini autori u svojim kvaziznanstvenim radovima u znanstvenim časopisima pišu teze sa zaključcima "da nema etničkih Hrvata u prijenavedenim regijama, nego da su to etnički Srbi rimokatoličke vjere (rimokatolički Srbi u Istri, s Kvarnerom, Vojnom krajinom, Dalmacijom s otocima, zatim Bunjevci, Šokci, Krašovani i ostali), koji pod utjecajem rimokatoličke propagande su prihvatili hrvatsko ime za vlastito i za vlastitu narodnosnu odrednicu". [13] [14]

Velikosrpstvo se danas očituje i na području športa. Tako srbijanske športske organizacije i dalje prisvajaju sva odličja koja su osvojili športaši iz Hrvatske kao svoja, ignorirajući činjenicu sukcesije raspadnute SFRJ odnosno da Srbija nije jedina sljednica SFRJ.[15]

Drugi Memorandum SANU, memorandum iz 2012., ima za cilj umanjiti krivnju Srbije i nevojnim putem postići ono što Srbija nije uspjela u ratu. U tom je pravcu Zakon o dijaspori i Srbima u regiji Republike Srbije.

Tomislav Nikolić, bivši član velikosrpskog pokreta, danas je predsjednik Republike Srbije. U razgovoru uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u Srbiji za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung izjavio je da mu je projekt Velike Srbije neostvareni san i da danas poštuje međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, te da se Hrvati nemaju što vraćati u Vukovar "jer je to bio srpski grad". Intervju je objavljen 19. svibnja 2012.

Na pitanje novinara da komentira to što u Vukovaru danas živi više Srba nego prije deset godina, Nikolić je kazao da je to "zato što je Vukovar bio srpski grad" i da se zato u njega Hrvati sada "nemaju što vraćati" [16]

Slični članci[uredi VE | uredi]

Vrela[uredi VE | uredi]

  1. J.F.O. McAllister; William Mader, Lara Marlowe; Jay Peterzell (1992-09-28). Ever Greater Serbia. TIME Magazine. Preuzeto 2010-08-31
  2. Obituary: Slobodan Milosevic. BBC News (2006-03-11). Preuzeto 2010-08-31"But the crude fervour which drew Serbs together, was repellent to the Slovenes, Croats and other nations of Yugoslavia. Milosevic saw himself forging a Greater Serbia from the remnants of Yugoslavia. Instead he created a monster which all but devoured Serbia."
  3. Nicholas Wood (2006-03-18). The End of Greater Serbia. New York Times. Preuzeto 2010-08-31
  4. Ian Black (2002-10-02). Milosevic tried to build Greater Serbia, trial told. The Guardian. Preuzeto 2010-08-31
  5. ICTY: Duško Tadić judgement - Greater Serbia. ICTY. Preuzeto 2010-08-31
  6. |source=Arhiv VII, Ča, k. 1, reg, br. 10/1.
  7. http://www.dnevno.hr/kolumne/zvonimir_hodak/koja_je_razlika_izmedu_ford_mustanga_i_slobodne_slobodna_ima_vise_konja/1102117.html
  8. http://www.dnevno.hr/kolumne/zvonimir_hodak/koja_je_razlika_izmedu_ford_mustanga_i_slobodne_slobodna_ima_vise_konja/1102117.html
  9. Dušan Bilandžić, SFRJ i srpska hegemonija, Feljton u Jutarnjem listu
  10. [1] Jakov Sirotković: Memorandum SANU iz 1995. godine: (kritički osvrt na knjigu Koste Mihailovića i Vasilija Krestića "Memorandum SANU", odgovori na kritike, izdanje SANU, Beograd 1995.), Predavanja održana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sv. 69./izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Birotisak, Zagreb, 1996., ISBN 9531540748
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 Andrija Bauer: Oluja: Hrvatska vojna operacija. Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku. Plan o trajnom komadanju Hrvatske., HIC
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 12,6 12,7 12,8 Mario Fabekovec: Uspon i pad "Republike Srpske Krajine" (priredio Davor Pauković); Centar za politološka istraživanja, Zagreb 2005, 472 str., prikaz knjige
  13. (srp.) Istorija 20. veka 2/2005 Nikola Žutić: "Srbi svi i svuda", "Hrvatske zemlje" bez Hrvata]
  14. HKV Portal Sa srpske strane ništa novo!
  15. Hrsport Bernard Jurišić: Tuđe nećemo - svoje ne damo, 1. travnja 2008.
  16. [2]
  • Svetozar Marković:Srbija na istoku, Novi Sad 1872.
  • Branimir Anzulovic: Heavenly Serbia: From Myth to Genocide, NYU Press, 1999.
  • Philip J. Cohen: Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History (Eastern European Studies, No 2), Texas A & M University Press, Reprint Edition, February 1997.
  • Ivo Banac: The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics, Cornell University Press, Reprint edition, 1988.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Velika Srbija