Hrvatski sabor 1861.
Hrvatski sabor iz 1861. godine, koji se u literaturi naziva i “Velikim saborom Hrvatske” otvoren je 15. travnja 1861.
Glavna zadaća Sabora bila je određivanje odnosa s Mađarskom, u okviru Veljačkog patenta, pri čemu Sabor stoji na stajalištu personalne unije i u odnosu na Beč i u odnosu na Budimpeštu, a dvor je želio bliže povezivanje Kraljevine sa austrijskim “nasljednim zemljama”.
Sabor su činili predstavnici izabrani prema Izbornom redu (120 osoba); virilisti, te istaknute političke osobe koje je Sabor pozvao iz Dalmacije. Članak 42. Sabora govori da je Hrvatska voljna da ponovno stupi u uži državni savez s Ugarskom, ali tek onda kad Ugarska prizna samostalnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelokupnost. U članku se posebno ističe da je 1848. godine raskinuta prijašnja državnopravna veza između Ugarske i Hrvatske, te je od tada Hrvatska potpuno nezavisna i obje zemlje veže jedino osoba zajedničkog vladara. Prema tomu se pregovori o novom savezu mogu temeljiti jedino na priznanju pune državne ravnopravnosti obiju ugovornih strana. Budući da je Sabor odbio poslati svoje delegate u bečko Carevinsko vijeće, car ga je 8. studenog 1861. raspustio.
Sabor sazvan 1861. godine po sastavu je bio "najintelektualniji" Hrvatski sabor. Tada su se oblikovale prve moderne stranke - narodnjaci i pravaši (koji otada službeno djeluju kao stranka), dok niz blistavih zastupničkih govora svjedoči o nacionalnoj i državnopravnoj svijesti te želji vodećih društvenih snaga u Hrvatskoj da političkim okvirom osiguraju uvjete u kojima će moći same odlučivati o uključivanju Hrvatske u europske razvojne procese. Tom prigodom donesen je i zakon (nazvan čl. 42.) prema kojem Ugarska mora priznati teritorijalnu cjelovitost te samostalnost Hrvatske u poslovima uprave, sudstva, školstva i bogoštovlja.
