Hrvatska pod Habsburzima

Ovaj članak dio je niza o povijesti Hrvatske Rana povijest Hrvatska prije Hrvata Podrijetlo Hrvata Bijela Hrvatska Dolazak Hrvata Pokrštenje Hrvata Srednji vijek Srednjovjekovna hrvatska država Panonska Hrvatska Primorska Hrvatska Crvena Hrvatska Paganija • Zahumlje • Travunja Istarska marka Hrvatsko Kraljevstvo Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo Srednjovjekovna bosanska država Dubrovačka Republika Poljička Republika Habsburška Monarhija Stogodišnji hrvatsko-turski rat Hrvatska pod Habsburzima Osmanska vlast Vojna krajina Kraljevina Slavonija Mletačka vlast Kraljevina Dalmacija Francuska vlast Ilirske pokrajine Trojedna Kraljevina Prvi svjetski rat Hrvatska u Prvom svjetskom ratu Država Slovenaca, Hrvata i Srba Versajska Jugoslavija Hrvatska u prvoj Jugoslaviji Banovina Hrvatska Drugi svjetski rat Nezavisna Država Hrvatska Narodnooslobodilački pokret Socijalističko razdoblje Hrvatska u drugoj Jugoslaviji Hrvatsko proljeće Neovisna Hrvatska Domovinski rat Povijest neovisne Hrvatske

Slika grba kraljevine Hrvatske zajedno s austrijskim grbovima onog vremena iz 1495. u gradu Innsbrucku

"Ostaci ostataka" Kraljevine Hrvatske (blijedosmeđe) početkom 17. stoljeća (oko 1606.g.), nakon što je zaustavljeno širenje turskog bosanskog pašaluka (zeleno)

Iako već od kraja 14. stoljeća počinju pripajati neke dijelove hrvatskih zemalja svome lenu (1374. Istra, 1466. Rijeka), a 1438. hrvatsku krunu prvi puta nosi jedan Habsburgovac, Albert II., te potom njegov sin, Ladislav V., Habsburgovci dolaze na hrvatsko prijestolje 1527. godine i hrvatskim zemljama vladaju sve do pada Austrougarske Monarhije 1918. godine.

Povijest

Dolazak Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje

Podrobniji članak o temi: Cetinski sabor
Nakon katastrofalnih poraza na Krbavskom 1493., i kasnije na Mohačkom polju 1526. godine, u kojoj pogiba kralj Ludovik II., Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo našlo se u rasulu. U prosincu iste godine na saboru u Cetinu (u blizini današnjeg Cetingrada) sastalo se hrvatsko plemstvo i 1. siječnja 1527. godine izabralo austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Cetingradska povelja, koju su tom prilikom potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstein, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Püchler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državnosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. U zamjenu za priznanje nadvojvoda Ferdinand obećao je, da će pomoći Hrvatskoj u obrani pred osmanskim osvajačima i da će poštovati prava, sloboštine, zakone i običaje njezinih stanovnika. Ta se godina uzima za početak habsburške vladavine Hrvatskom, iako će stvarnu vlast Ferdinand uspostaviti nakon petnaestogodišnje borbe protiv erdeljskog plemića Ivana Zapolje.

U vrijeme dolaska Habsburgovaca na prijestolje, Hrvatska je bila dijelom Ugarsko-hrvatskoga Kraljevstva, ali teritorijalno rascjepkana (osim spomenutih habsburških područja, Dalmacijom vlada Mletačka Republika, Dubrovnik čuva određene oblike samostalnosti, Osmansko Carstvo je također već zagrizlo u određena područja, a ni dijelovi unutar Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva nemaju međusobno jednaki status) i životno ugrožena od Osmanlija.

16. - 18. stoljeće

Osmansko Carstvo širilo se dalje da bi u 16. stoljeću obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.

Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće obilježeno je borbom protiv Turaka. U drugoj polovici 16. stoljeća, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Osmanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedalo Dvorsko ratno vijeće u Grazu. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanske strane granice: Hrvati i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nijemci i drugi.

Marija Terezija

Nakon što je Bihać pao 1592. godine, samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih 16.800 km² nazivano je reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Turska vojska doživjela je svoj prvi veliki poraz u Hrvatskoj u bitki kod Siska 1593. godine. Izgubljena su područja postupno vraćena, osim velikog dijela današnje Bosne i Hercegovine.

U 18. stoljeću Osmansko Carstvo istjerano je iz Ugarske i Hrvatske, a sve se više mijenja i etnička struktura stanovništva, jer brojne seobe prate gotovo svako preuzimanje teritorija. To je također doba marijaterezijanskih i jozefinskih reformi, intenzivne germanizacije, a od kraja stoljeća i mađarizacije. Carica Marija Terezija dobila je potporu Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Austrijskom nasljednom ratu (1741.-1748.) i zauzvrat pripomogla Hrvatskoj.

Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njezini su posjedi na istočnom Jadranu postali predmetom spora između Francuske i Austrije. Habsburzi su na kraju osigurali vlast (1815.), pa su dijelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postali dijelom carstva. Potonje dvije pokrajine kasnijom su podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio potpale pod austrijski dio, iako su bile istočno od Austrije, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.

1815.-1918.

Podrobniji članci o temama: Hrvatska u revoluciji 1848.-1849., Hrvatski narodni preporod, i Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija

Grb zemalja krune Sv. Stjepana 1915.

Vojna krajina

Ban Josip Jelačić

Devetnaesto stoljeće, nakon kratkog francuskog interregnuma, nakon kojega Habsburška Monarhija postaje gospodarom i Dalmacije (s različitim statusom od drugih hrvatskih pokrajina) obilježava začetak formiranja hrvatske nacije, kroz hrvatski narodni preporod, poslije čega slijedi burna europska 1848. godina, koja se odrazila i u Hrvatskoj, iako revolucije nije bilo, kroz važne političke obrate i kulminaciju sukoba s Mađarima.

Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. stoljeću protiv germanizacije, mađarizacije i talijanizacije Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog podrijetla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su mađaroni 1841. osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim, već dvije godine kasnije ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom i time želio utjecati na status Slavena u Monarhiji.

Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata. Ipak, zanimljivost postaje da su u Austro-Ugarskoj samo Austrija, Ugarska i Hrvatska-Slavonija imale vlastitu vojsku dok ju ostali teritoriji Carstva nisu imali.

Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, unatoč željama hrvatskog stanovništva. Takav stav vlasti sve je više okretao Hrvate od odanosti Austro-Ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu "bana pučanina" Ivana Mažuranića, Vojna krajina je 1881. vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno postala je dijelom Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Razvrgnuće svih veza s Austro-Ugarskom

U svibnju 1917. godine u Carevinskom vijeću u Beču sastao se Jugoslavenski klub zastupnika i tzv. Svibanjskom deklaracijom tražio ujedinjenje svih zemalja Austro-Ugarske u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi "u jedno samostalno od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije."

Krajem rata postalo je jasno kako se Austro-Ugarska neće održati i kako će narodi unutar njezinih granica tražiti proglašenje samostalnih država. U Zagrebu je u listopadu 1918. stvoreno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem stvaranja neovisne države na južnoslavenskim prostorima Austro-Ugarske. Nakon Čeha 28. listopada, slijedeći dan je i Hrvatski sabor proglasio razvrgnuće svih veza s Austrijom i Ugarskom, te proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom. Kako je Sabor Narodnom vijeću SHS-a priznavao vrhovnu vlast, temeljem toga stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba.

Literatura

• Neven Budak, Habsburzi i Hrvati, časopis Kolo, broj 3, jesen 2002.