Hrvatski sabor 1865. – 1867.

Na izborima za Hrvatski sabor 1865. pobijedila je udružena opozicija Narodne i Unionističke stranke, unatoč pritiscima centralističke Schmerlingove vlade iz Beča, čiju politiku u Hrvatskoj predvodi gubitnička Samostalna narodna stranka Ivana Mažuranića. Usprkos pritiscima vlade, također su izabrana i četiri pravaša: Ante Starčević, Dragutin Accurti, Vjenceslav Urpani i Erazmo Barčić.

Hrvatski sabor sastao se je 12. studenoga 1865., da bi po kraljevu nalogu odredio svoj stav o zajedničkim poslovima Monarhije, na temelju Listopadske diplome i Veljačkog patenta, da bi se izjasnio o odnosima Ugarske i Hrvatske, koje je trebalo utvrditi sporazumom između dva sabora, te da bi poslao svoje zastupnike u Ugarski krunidbeni sabor, koji je imao pripremiti sve za krunidbu Franje Josipa za kralja Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Većina zastupnika tada je prihvatila adresu Franje Račkoga, kojom je većina Hrvatskog sabora napustila svoje odbijanje zajedničkih poslova s Austrijom iz 1861., pa je vladar u svojem odgovoru na adresu naredio da se izabere odbor koji bi pregovarao s odborom Ugarskog sabora o odnosima između Hrvatske i Ugarske te zajedničkim poslovima Monarhije, no ti razgovori ubrzo propadaju.

Već potkraj lipnja 1866., na početku austrijsko-pruskog rata, mađarski su predstavnici pregazili hrvatsku državnost u nacrtu za Austro-ugarsku nagodbu. S obzirom na poraz Austrije od Pruske, Austrija je morala, da bi učvrstila svoj položaj, popustiti Madžarima. Poraz Habsburške Monarhije u svakom je slučaju pobudio nade protivnika u njezinu skoru propast. Na to su računali predstavnici Strossmayerove Narodne stranke i pravaši. Starčević je djelovao na buđenju svijesti u Hrvatskoj. Austrija je također podilazila narodu, potičući mitove o Nikoli Šubiću Zrinskom i Josipu Jelačiću. Starčević i Eugen Kvaternik (koji je za vrijeme zasjedanja Sabora bio u inozemstvu) tome suprotstavljaju pogibiju Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana. Prihvaćanjem Austro-ugarske nagodbe u Austrijskom vijeću i Ugarskom saboru (1867.), mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja uvelike su se smanjile. Dalmacija i Istra pripojene su austrijskom dijelu, a Hrvatska i Slavonija ugarskom. Vojna krajina i dalje je bila pod izravnom bečkom upravom.

Na Saboru koji je zasjedao 1. svibnja 1867. govorio je i Starčević, izjasnivši se protiv zajedničkih poslova. Tada na scenu stupa i novo pravaško oružje za borbu protiv narodnjaka, a to je bio političko-satirički list Zvekan, koji je bio dostupan samo užem krugu čitateljstva, no njegov utjecaj je bio velik. Najznačajniji Starčevićev spis u Zvekanu bio je Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu, koji predstavlja kamen temeljac za razumijevanje njegova ideološkog sustava. Godinu dana kasnije zamjenjuje ga politički časopis Hervat. U težnji da podigne i učvrsti hrvatsku nacionalnu samosvijest, Starčević je naročito nastojao uvjeriti Hrvate da su oni po svojem podrijetlu gospodujući narod i da je „robovanje“ Beču i Pešti u punoj suprotnosti s duhom hrvatskog naroda. Godine 1868. sprovedena je u život i Hrvatsko-ugarska nagodba, u čijem je sastavljanju glavnu riječ imala ugarska deputacija, te koja će kasnije imati važnu ulogu u rastu popularnosti pravaša, zbog gubitka samostalnosti i državne individualnosti Hrvatske.