Ivan Vekić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivan Vekić
Ivan Vekić
Ministar unutarnjih poslova
u službi
31. srpnja 1991. – 15. travnja 1992.
Prethodnik Josip Boljkovac
Zastupnik u 1. sazivu Hrvatskog sabora
Nasljednik Ivan Jarnjak
Rođenje 18. listopada 1938.
Smrt 17. prosinca 2014.
Politička stranka HDZ, Hrvatska straža
Zanimanje pravnik

Ivan Vekić (Poljica Kozička kod Vrgorca, 18. listopada 1938.Osijek, 17. prosinca 2014.) bio je hrvatski političar, pravnik, književnik, te bivši istaknuti član i jedan od osnivača HDZ-a 1989. godine. Osim političkim djelovanjem bavio se i književnošću.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen 18. listopada 1938. godine u Poljicama Kozičkim, zaseok Vekići.

Godine 1941. dolazi s obitelji u Podravinu, seoce Zrinj. Preživljava Križni put na kojemu od tegoba puta umire najmlađa sestra, dvogodišnja Smiljana. Po dolasku nove vlasti biva s obitelji koloniziran u selo Kravice, u kuću protjeranoga Nijemca, gdje sa starijim bratom Nedjeljkom završava osnovnu školu, a potom i Gimnaziju "Ivo Lola Ribar" s izvrsnim uspjehom. Budući da su oba brata bili podareni stipendijama, nastavljaju školovanje na Sveučilištu u Zagrebu. Nedjeljko Vekić završava agronomiju te s radom nastavlja na Poljoprivrednom institutu u Osijeku gdje dostiže titulu doktora znanosti. Ivan Vekić završava Pravni fakultet, te se odlučuje za odvjetništvo.[2]

Jedan je od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice. Kao dugogodišnji odvjetnik[3], postaje s liste HDZ-a zastupnikom u Saboru od 1990. do 1992. godine.

Nakon objave o Vekićevoj smrti, na YouTubeu izišao je prvi put u javnosti video snimak naziva “In Memoriam – Ivan Vekić, 1938. – 2014.” gdje se iz arhive Marinianisa prvi put objavljuje Vekić javni govor s osnivanja Hrvatske demokratske zajednice u Velikom Rastovcu, 2. veljače 1991. godine:

Gospod je dao čovjeku upute o ponašanju i slobodnu volju da odabere dobro i zlo. Netko kaže – taj Vekić dosta lijepo govori! Ne, gospodo! Ja samo vrlo blijedo, teško i mučeći se ponavljam ono što je u propovijedima golim riječima prije dvije tisuće godina, ponavljam koliko znam i umijem upute koje nam je dao Krist u davnim vremenima, a ako netko ne vjeruje da je to tako bilo i ako je on u toj mjeri pametan i mudar i moćan da za njega postojanje Svevišnjega i zakonitosti vladanja ovim svijetom ne vrijede, ja mu moram reći da će ga Svemogući kad tad uvjeriti u protivno, a konačno, od takvih ovaca, koje nisu ni ovce, nego živine neke druge vrste, Gospod se baš i ne boji! Dakle, data mi je slobodna volja da odaberem dobro i zlo, upućen sam kako ću se ponašati ako sam odabrao dobro, upozoren na posljedice ako sam odabrao zlo! Svaki od vas slobodno, u svom srcu, ne polažući nikome račun, a kruto se varaju oni koji misle da ćemo mi svojim neprijateljima polagati račune, svaki u svom srcu, slobodno i neprisiljeno nek se odluči – želi li se odlučiti na političko ponašanje ovoga puta – za pet godina možda to neće biti zanimljivo jer ćemo živjeti u slobodnom svijetu – kad se odluči na određenu vrstu ponašanja, nek se odluči na onu u vezi s kojom i poslije koje će moći pogledati Gospoda kad pred Njeg dođe, svoga komšiju kad ga sretne i sebe u ogledalu! Onog trenutka kad budete mogli učiniti to čestiti ste i pošteni ljudi! Nikakvi heroji! Nikakvi nadjunaci! Nikakve osobe s anđeoskim krilima jer smo živi ljudi i grešni smo ljudi! Ali budimo bar minimalno pošteni! Zbog čega vam to sve govorim? Pa gospodo, govorim vam jer je i prošla noć i noć koja nas čeka, i ona koja je onoj prethodila, i još neke noći, stavit će nas na kušnju možda. Možda će nas staviti u situciju da razmislimo u jednom trenu je li nam izići iz kuće ili zaključati vrata. Mi ćemo moći objasniti sebi samom da smo od pucnja zatvorili uha, jer zaboga, ne puca se u mene nego u mog komšiju! Ne, gospodo! Nećete izbjeći ocjenu poštenja, časti i pravednosti i rodoljublja. Kao ljudi spremite se biti svjesni rodoljuba. Maknite se kavanskoga lumpe nacionalizma. Maknite se nepotrebnog i suvišnog hrvatovanja! Za Hrvatsku se borite radom i redom! A onog trenutka kad Hrvatsku sastavljenu od ljudi koji štuju rad i red netko dirne, podignite se sa svog mjesta, pa vam bilo posljednji put u životu, podignite se! I recite – ne! Vi svi dobro znate i znate da se Bogom možemo zakleti da nikom nismo neprijatelji! I da nikom ne snujemo zlo! I znate da se Bogom možemo zakleti da sva sela ova, ona ili bilo koja od vas i vaše moći mogu biti mirni. Oni kažu da to tako nije! Oni nas uvjeravaju da smo mi drugačiji nego što jesmo! Oni u medijskom, to se obično kaže medijski rat – to vam je, ako starije žene ne znaju, to vam je televizija, radio i novine – u jednoj bjesomučnoj kampanji kakva se ne pamti od prapostanka svijeta do dansa – u stanju su uvjeriti da se ovdje večeras skupio skup ubojica! Da su ove žene, ovi ljudi i ja koji govorim – da smo zločinci! Oni mogu to sutra napisati! Oni mogu kazati da se iz vaših očiju, ja vas sada ovdje gledam – vidi mržnja! Da nitko od vas nije posegao za cigaretama i maramicom, nego za nožem i revolverom! Oni mogu kazati da smo dok smo mi došli iz Osijeka usput zgazili deset ljudi tuđe vjere, jer nam je to hobi, jer smo mi takav narod! Mi odgovaramo – mi smo čestiti i časni ljudi! U toj mjeri čestiti i časni i u to sigurni da vas se ne bojimo, nikog, ma koliko da vas ima! Ne bojimo se jer znamo zbog čega volimo svoju jedinu domovinu! I kad sam već ja sklon književnosti spomenuo dva tri puta neke stvari, spomenuo bih i sada nešto. Jedno upozorenje ljudima koji rade nama o glavi! Prošla su, gospodo, vremena kad se je domovinu moglo voljeti, moglo voljeti – bilo je uvijek takvih ljudi, s tim da od svog završetka birate sudnicu, ludnicu ili grob. Kako reče veliki hrvatski rodoljubni pjesnik, Srbin, August Harambašić, rođen u Donjem Miholjcu! Pa govoreći u svojoj pjesmi “Tri čašeˮ, spominje tri čaše vina, spominje treću čašu, pa kaže u trećoj čaši – takvo vino – to je rujna krvca otadžbine moje! Gledaj kako peče, kako pali grudi čovjek, pije, pije dokle ne poludi! Prošla su ta vremena, gospodo! Nećemo svoju ljubav za Hrvatsku realizirati i završavati u ludnicama, ni u sudnicama, ni u kavanama, ni na beskrajnim grobljima hrvatske povijesti. Realizirat ćemo je u svojoj zemlji, kao zvijezdu zornicu – čistu i jasnu! Ako nekog to smeta, molim lijepo! Ako netko to napadne, mi ćemo to braniti, jer... E, sad posljednji put večeras ću se opet obratiti jednom pjesniku. Jer kao što reče pjesnik, slaga ako reče da smo lovor grana, melen na ranu, duga u oblaku, jer mi smo porod vuka i arslana što davno bješe i sad je u nama! Nek se naši neprijatelji ne varaju! Što davno bješe i sad je u nama! Nikog ne diramo! Nikog ne napadamo! Želimo miran život u pokušaju da iziđemo na kraj s jadom i tegobama koje su nam oni ostavili. Ne pozivamo ni njih za odgovornost, za katastrofu koja traje 45 godina. Koga je to, molim vas lijepo, nova vlast zatvorila otkad je stupila, osim tvornih neprijatelja koji su nađeni s oružjem u ruci, a njih nije mnogo, stoput manje nego što ih oda sada cestama! Kojeg smo mi to svog političkog protivnika otjerali na robiju? O čijoj je to sudbini odlučivao sud u Orahovici, ili u Osijeku ili Zagrebu? Kome smo mi to oduzeli kruh, čija to djeca plaču zbog toga što je na vlast došla Hrvatska demokratska zajednica? A znamo što se je radilo s nama! Prema tome, čistog obraza, čistog srca, otvorenih očiju možemo pogledati svakog kog sretnemo! Nije Amerika, nije Engleska, Njemačka, Austrija, nije međunarodna zajednica, nije uputila oštra upozorenja Vladi u Beogradu da ne poduzima mjere koje je namjerila poduzeti zato što vole Hrvatsku, nego zato što je nova demokratska vlast u Hrvatskoj po svom ustrojstvu i po svom ponašanju u stanju viziriati svoj međunarodni pasoš za svaku međunarodnu asocijaciju društva. Što se naš Ustav ne stidi ustava ni jedne Zapadne zemlje, što naše praktično ponašanje glede ljudskih prava staje uz red najnaprednijim zemljama svijeta! Zato nas Zapad podržava! Jer smo po načinu na koji pokušavamo urediti svoju domovinu jednaki pravdi i pravednosti koju oni već odavno imaju. Ja osobno, a molim ni vi, nemojte puno očekivati od tuđe pomoći. Nama tuđa pomoć ne treba. Nama samo treba da netko upozori na moguće europske i svjetske posljedice sukoba ovdje i da se tako prema njemu postavi. Nemojte misliti da će netko umjesto vas obaviti onaj posao koji vas čeka. Taj posao smo u povijesti obavljali mi uvijek sami, obavit ćemo ga i ovog puta. Ne dao Bog da do toga dolazi! Ali da završim, sa sljedećim, mada eto, tako se može pričati dugo, sa sljedećim: Jugoslavenska narodna armija, točnije rečeno, vojni vrh, s obzirom na ono što se događa danas, jučer, prekjučer, sutra, prekosutura, ne zastupa, gospodo, nikakvu Jugoslaviju, ne zastupa interese nikakvog bratstva, jedinstva, pravde i pravednosti. Ona se je svrstala u posljednje branitelje komunističkog sistema u svijetu! Uostalom, pogledajte njihovo posljednje priopćenje koje se čita po svim kasarnama! Prema tome, nek nas ne zavaravaju formulacijama u svojim priopćenjima koja idu k tome da nas oni podučavaju kako će se izbjeći građanski rat. Njihov trik se sastoji u sljedećem: oni će izazvati građanski rat pa će onda ustvrditi da je razloga za njihovu intervenciju bilo, jer zaboga, građanski rat traje. Dakle, oni će ga najprije izazvati, a onda će kazati – vidite da rata ima i da mi moramo intervenirati! Borba za sistem koji je pao na svim meridijanima zemljine kugle još se, zamislite, vodi u Jugoslaviji! Još postoje čudnovate primisli, ne svaki protok misli iz zalupane tintare, koje misle ako su sve kape vojničke iste da su i sve glave ispod kapa iste – tu su se prevarili! Ovaj narod će odgovoriti svakome svojim poštenjem, demokracijom, čašću i savjesti. Upozoravamo – da se po cijenu naših života ono što smo srušili, i to demokratski, vašim glasovima, nikada više vratiti neće! Boljševizmu i komunizmu smo rekli zauvijek – zbogom! A upozoravamo pripadnike drugih naroda u Hrvatskoj da mi s njima možemo živjeti. Ne da moramo živjeti jer ako nešto moramo, onda i ne moramo. Nego da možemo živjeti. Upozoravamo sve, da kako bi se reklo, ne nasjedaju na izmišljene priče, na bojovničke povike s udaljenosti od četiri stotine kilomenatara, na nekakve spiskove dobrovoljaca i da ne najavljuju smrtni čas hrvatskoj demokraciji. Ako taj smrtni čas bude nekad odzvonio ovom narodu, nek upamte da nam oni neće biti grobari ni zvonari, morat će biti neka mnogo, mnogo jača sila! Ali jednako tako, da živimo u svijetu i da želimo stvoriti sistem i da želimo stvoriti državu i da smo na dobrom putu da to učinimo, u kojoj nitko neće upitati ima li ovdje među ovim ljudima Srbina, Židova, Čeha, Mađara, Poljaka, Turčina, Hrvata ili bilo tko. Pa zaboga, sve je to Bog na ovaj svijet stvorio! Prema tome, naša je poruka pripadnicima svih drugih naroda da ovo jeste njihova domovina i da se prema tom komadu zemljine kugle ponašaju kao narprema svojoj domovini. Moramo im reći da nikad, kao što reče svojevremeno Svetozar Pribičević Kralju, pred atentat na Stjepana Radića: “Vaše Visočanstvo, nikad Valjevske armije ni Beli Orlovi neće osvojit Zagreb. Verovatno ni ovi ne misle osvojiti Beograd. Ali, ako nešto ne sprečite (a on nije spriječio), ubit će me moj komšija.ˮ To se, nažalost, kasnije i dogodilo. Ne možete ni vi ovdje u Rastovcu, ni nitko drugi, prijetiti niti ugrožavati nikoga samo i jedino zato što ne pripada vašoj vjeri i vašoj naciji. Ne dao vam Bog takvih pomisli! Svaki čestit čovjek mora bit siguran kad je u Rastovcu! Svaki pošten čovjek mora znati da su mu ovdje prijatelji zaštitnici! A onaj tko se je na neprijateljstvo odlučio neka bude svjestan i mogućih posljedica svoje odluke. Mnogo bih vam mogao govoriti, vi mene do sada pažljivo slušate, a ja ću vas na kraju podsjetiti na onaj bećarac “Sokolovi sivi, mi Hrvati koji smo još živi...ˮ Ima nas, hvala Bogu, točno onoliko koliko nas treba da se obranimo! Hvala vam lijepo!ˮ[4]

Od 31. srpnja 1991.[5] do 15. travnja 1992.[6] bio je drugi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske; prethodnik mu je bio Josip Boljkovac, a nasljednik Ivan Jarnjak.

Poslije Domovinskoga rata nastavlja borbu pravničkim putem podigavši sam kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH) protiv generala armije, Veljka Kadijevića, zbog ratnih zločina nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj za vrijeme njegova mandata glavnoga zapovjednika u agresorskoj JNA. Tijekom osam godina nastupila ja zastara za neka zlodjela, a na dio kaznene prijave za genocid nikada nije odgovoreno, niti je prijava odbačena. [2]

U svojim političkim govorima isticao je da Hrvatska zaslužuje pravičnu i poštenu vlast, osvrnuvši se na tadašnju (2011. godina) vlast Kukuriku koalicije: "Hrvatska je zaslužila pravičnu i poštenu vlast, a ova današnja to nije."[7]

Nakon prestanka profesionalne političke karijere, radi ponovo kao odvjetnik.[8]

U kontekstu ozbiljnog neslaganja s vodstom HDZ-a kojemu je na čelu bio Ivo Sanader imao je priliku, svjedoči osobno Vekić, 2004. godine u novinama pročitati da više nije član te stranke u čijem je osnivanju sudjelovao 1989. godine: pisanu odluku o isključenju iz stranke, navodi, nije od HDZ-a nikada dobio.[9]

Jedan je od osnivača (2010. godine) i predsjednika stranke Hrvatska straža.[10]

Umro je 17. prosinca 2014. u Osijeku, u bolnici, u 76. godini života.[11] Sprovod je održan 19. prosinca 2014. godine na groblju u prigradskom naselju Višnjevcu. Nijedan od trenutačnih predstavnika vlasti, počevši od predsjednika i premijera, kao i ministra unutarnjih poslova i ravnateljstva policije, nije došao na pogreb, niti su poslali ikog od svojih mnogobrojnih izaslanika. Pogrebu su nazočili predstavnici braniteljskih udruga, HDZ-a i mnogobrojni građani.[12] Osim najviših državnih dužnosnika, pogreb su ignorirali i neki mediji, počevši od HRT-a, koji pogreb nije spomenuo ni u jednoj informativnoj emisiji.[13]

U jeku prosvjeda hrvatskih branitelja u Savskoj 66 u Zagrebu,[14] Josip Klemm izjavio je: "Posebno sam žalostan jer se i na današnji dan pokopa Ivana Vekića pokazalo da se ne poštuju hrvatski domoljubi koji su sudjelovali u stvaranju Hrvatske jer nitko iz Vlade nije bio na sprovodu ratnog ministra unutarnjih poslova." [12]

Ivan Vekić bio je oženjen Ružom Vekić, r. Uršanić, te otac jednoga sina, Vjekoslava Vekića (1964.-1990.) koji je tragično preminuo u automobilskoj nesreći.

Književni rad[uredi VE | uredi]

Godine 2000. odlazi u mirovinu, a od 2004. godine sve se ozbiljnije bavi književnošću: njegov roman Polje puno krizantema iz 2012. godine bio je te godine 4. najčitaniji roman u Hrvatskoj.[15] U godini smrti, objavljuje roman "Peta zapovijed: Roman o Domovinskom ratu".[16] Roman je posvećen "zaboravljenim suborcima", a predgovor je pisao Ivan Tolj. Roman je promoviran u Šibeniku 22. rujna 2014. godine u sklopu obilježavanja 23 godine od Rujanskoga rata, a promocija se održala u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić".[17] Druga, ujedno i posljednja promocija romana, održana je 17. studenoga 2014. godine u Osijeku u Domu HV-a. Promociju knjige organiziralo je "Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Podružnica Osijek".[18] Bilo je to zadnje obraćanje Ivana Vekića hrvatskoj javnosti.

U svom književnom radu, isticao je, uvijek se vodio samo istinom: "O čemu god da pišem i govorim, oslanjam se samo na svoju istinu, jer pišem i govorim samo o istinitim događajima i pravim ljudima. Ništa u mojim knjigama nije piščeva fikcija ili izmišljen lik." [2]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Da se ne zaboravi: zbornik radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Vukovar, 16. i 17. lipnja 2001. godine, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, 2002., ISBN 953-97340-4-5
  • Koraci u povijest: sjećanja i događaji, Osijek, 2004., ISBN 953-99645-0-4
  • Priče "Između četiri zida" (suautori Simo Đamić, Darko Janković, Ante Nazor), Posavska Hrvatska, Publicum; Slavonski Brod, 2008., ISBN 978-953-6357-70-3
  • Polje puno krizantema, 2012.[19] (4. najčitaniji roman u Hrvatskoj 2012.) prema podatcima Hrvatskog knjižničarskog društva
  • Peta zapovijed: Roman o Domovinskom ratu, (roman, 500 stranica), vlastita naklada: Osijek, 2014., ISBN 978-953-99645-4-0

Odlikovanja[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://vijesti.hrt.hr/preminuo-ivan-vekic (pristupljeno 17. prosinca 2014.)
  2. 2,0 2,1 2,2 Ivan Vekić, "Peta zapovijed", vlastita naklada: Osijek, 2014.
  3. "Ivan Vekić: Zašto su Mesiću draži četnici od hrvatskih boraca?", Željko Primorac za "DalmacijaNews", 02. svibnja 2011.
  4. In Memoriam - Ivan Vekić, 1938. - 2014.
  5. http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1991_08_39_1080.html
  6. http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_04_23_523.html
  7. Karamarko: Ova nenarodna vlast radi sve da rastoči vrijednosti stvorene 90-tih
  8. "OBRANU MATE ORAŠKIĆA MOGU MI ZAMJERITI SAMO ZLOBNICI I NEZNALICE", Ivanka Toma za "Slobodna Dalmacija", 25. rujna 1999.
  9. "Jedan od osnivača HDZ-a Ivan Vekić: Sanader je požeo ono što je godinama sijao", Ante Podrug i Anita Belak Krile za "Slobodnu Dalmaciju", 07. siječnja 2010.
  10. "Vekić: Hrvatska straža neće se odreći otetih hrvatskih područja", Miroslav Flego za "Večernji list", 6. studenog 2010.
  11. Preminuo Ivan Vekić, ratni ministar unutarnjih poslova
  12. 12,0 12,1 Nitko iz vlasti nije bio na sprovodu Ivanu Vekiću [1]
  13. SRAMOTA: Na pogrebu ministra Ivana Vekića nitko iz vojske, policije i Ministarstva branitelja, maxportal.hr, 20. prosinca 2014.
  14. Skup potpore hrvatskim braniteljima prosvjednicima iz Savske 66 [2]
  15. "Preminuo Ivan Vekić", HRT, 17. prosinca 2014.
  16. "Predstavljen roman Ivana Vekića 'Peta zapovijed'", narod.hr, 29. rujna 2014.
  17. Promocija knjige ‘Peta zapovijed: roman o Domovinskom ratu’[3]
  18. Program “Sjećanje” i knjiga Ivana Vekića “Peta zapovijed”[4]
  19. Intervju.org IVAN VEKIĆ: Maknite nas s Markova trga ako možete
  20. http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_07_46_929.html


Society.svgP vip.svg Nedovršeni članak Ivan Vekić koji govori o političaru treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.