Veljko Kadijević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Veljko Kadijević
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 21. studenoga 1925.
Mjesto rođenja Glavina Donja, Hrvatska
Nacionalnost Jugoslaven
Puno ime Veljko Kadijević
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1943. – 1992.
Čin Činovi u Oružanim snagama SFRJ) General-armije
Ratovi Drugi svjetski rat u Jugoslaviji
Rat u Sloveniji
Domovinski rat
Vojska Oznaka Jugoslavenske narodne armije (JNA) Jugoslavenska narodna armija
Zapovijedao Savezni ministar obrane SFRJ
Odlikovanja Orden jugoslavenske zvijezde s lentom
Orden ratne zastave Orden jugoslavenske zastave s lentom Orden Republike sa zlatnim vijencem
Orden narodne armije s lovorovim vijencem Orden za vojne zasluge s velikom zvijezdom Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem
Orden narodne armije sa zlatnom zvijezdom Orden za hrabrost Orden za hrabrost
Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima Orden partizanske zvijezde s puškama Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom

Veljko Kadijević (Glavina Donja, Imotski, 21. studenoga 1925.), general-armije Jugoslavenske narodne armije, savezni ministar obrane SFRJ od 1988. do 1992. godine.

Životopis[uredi VE | uredi]

Podrijetlo i Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

General-armije Veljko Kadijević je rođen 21. studenoga 1925. u Glavini Donjoj, kod Imotskoga, od majke Janje rođene Patrlj,[1] hrvatskoga podrijetla i oca Dušana,[1][2] srpskoga podrijetla. General Kadijević se oduvijek izjašnjavao kao Jugoslaven. Njegov otac Dušan je bio sudionikom Španjolskoga građanskog rata,[nedostaje izvor] te je poginuo u Španjolskoj 1936. godine. General Kadijević je 1943. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, pristupio partizanima i postao članom Saveza komunista Jugoslavije. Tijekom rata je prvo bio omladinski rukovoditelj u Imotskome, a kasnije član Politodjela (političkog odjeljenja) Devetnaeste sjevernodalmatinske divizije, a potom 26. dalmatinske divizije. Kasnije je bio pomoćnik političkog komesara Prve dalmatinske udarne brigade i pomoćnik političkog komesara 26. dalmatinske divizije.

Prema tvrdnjama umirovljenog pukovnik JNA Ivana Andrijića iz Vele Luke, Kadijević se u partizanima se nije proslavio kao borac. Kad se formirala 9. dalmatinska divizija u Imotskom, ondje je bio nazočan i Veljko Kadijević. Divizija je odmah pošla na ratnu zadaću u Bosnu boriti se protiv brojčano jačeg i opremljenijeg neprijatelja. Kad je divizija došla do Vrgorca, uočili su da nema Kadijevića koji je u međuvremenu utekao. Bio je obični vojnik pa nitko se nije previše nije uzbuđivao zbog toga, no da je bio uhvaćen, bio bi strijeljan kao dezerter, što je bila partizanska praksa. Sablazan je izbila među bivšim suborcima poslije, jer su oni došli do minornih činova, dok je Kadijević rapidno napredovao u vojnoj hijerarhiji i već došao do čina generala, iako nije imao nikakva znanja.[3]

Jugoslavenska narodna armija[uredi VE | uredi]

Po završetku rata general Kadijević je nastavio profesionalnu službu u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, u kojoj je obnašao dužnost političkog komesara divizije, nastavnika u Višoj vojnoj akademiji JNA, komandanta divizije, načelnika štaba korpusa, pomoćnika komandanta armije i dr. Završio je Višu vojnu akademiju JNA i Ratnu školu JNA. Godine 1963. je završio Koledž za zapovjednike i generale Američke vojske (engl. US Army Command and General Staff College). Bio je savezni sekretar za narodnu obranu od 15. svibnja 1988. do 8. siječnja 1992. godine, i efektivno je zapovijedao i rukovodio, odnosno na drugi način vršio efektivnu kontrolu nad jedinicama JNA i TO-a i dobrovoljačkim jedinicama koje su djelovale u koordinaciji s JNA i pod njenim nadzorom.

Dana 12. ožujka 1991. godine, kao savezni ministar obrane SFR Jugoslavije, general Kadijević je nazočio sjednici Predsjedništva SFRJ u funkciji Vrhovne komande na kojoj su još bili: general Blagoje Adžić, Bogić Bogićević (član predsjedništva iz SR Bosne i Hercegovine), admiral Stane Brovet, Nenad Bućin (član predsjedništva iz SR Crne Gore), Borisav Jović (član predsjedništva iz SR Srbije), Jugoslav Kostić (član predsjedništva iz AP Vojvodine), Stjepan Mesić (član predsjedništva iz SR Hrvatske), Riza Sapunxhiu (član predsjedništva iz AP Kosova) i Vasil Tupurkovski (član predsjedništva iz SR Makedonije). Na toj je sjednici general Kadijević izjavio da se izazivanjem građanskoga rata stvaraju uvjeti za vanjsku intervenciju i definitivnu uspostavu marionetskih režima na prostoru SFR Jugoslavije, te da surova realnost sučeljava Oružanih snaga SFRJ s istim protivnikom kao i 1941. godine. Napomenuo je da je strani faktor već uvelike tu, najavljujući i svoju vojnu nazočnost, te da su tu i domaće kvislinške snage, fašističke, ustaške, četničke, belogardijske, balističke i bugarofilske.[4] Na toj sjednici je u ime Oružanih snaga SFRJ i Štaba vrhovne komande iznio je sljedeće prijedloge za rješavanje krize u Jugoslaviji:[4]

1.) Odmah donijeti odluku o uvođenju izvanrednog stanja na cijelom teritoriju SFRJ i suspendirati sve normativne akte koji su u suprotnosti s ustavom SFRJ i saveznim zakonima.[4]

2.) Donijeti odluku o podizanju borbene spremnosti oružanih snaga, uključujući i mobilizaciju dijela jedinica, do nivoa koji će prema procjeni Štaba vrhovne komande garantirati spriječavanje građanskoga rata. Uspješno suprostavljanje svakom pokušaju strane vojne intervencije i osiguranje uvjeta za miran, demokratski, te na ustavu i zakonima SFRJ, zasnovan rasplet jugoslavenske krize.[4]

3. Hitno dovođenje narušenog sistema obrane zemlje u ustavne okvire. Razoružanje i rasformiranje nelegalnih oružanih sastava u skladu s naredbom Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja 1991. godine. Potpuno realiziranje stavova i odluka Predsjedništva SFRJ u rukovođenju Teritorijalnom obranom, te stavljanje vojne obaveze u nadležnost oružanih snaga SFRJ.[4]

4. Hitno nastaviti političke razgovore o budućem uređenju SFRJ, a u republikama čija se rukovodstva opredjeljuju za odcjepljenje, organizirati referendum na kome će se svakome narodu pružiti mogućnost za neposredno i slobodno izjašnjavanje, bez ikakvoga diktata i majorizacije.[4]

5. Slijedeći volju naroda iskazanu na referndumu, što prije, a najkasnije u roku od šest mjeseci, donijeti ustav jugoslavenske države, organizirati višestrančke izbore i konstituirati nove organe vlasti. Buduće jugoslavensko društvo izgrađivati kao parlamentarnu demokraciju višestranačkog tipa, bez nametanja bilo kakovih i bilo čijih ideoloških nazora i monopola.[4]

Prijedlozi Štaba vrhovne komande na kraju sjednice nisu bili prihvačeni jednoglasno.[5]

U Republici Hrvatskoj je za generalom Kadijevićem raspisana tjeralica zbog sumnje da je počnio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog pučanstva[6]. Protiv njega su podignute tri optužnice: prva je podignuta pred Županijskim sudom u Bjelovaru u studenome 1992., druga pred Županijskim sudom u Vukovaru 2002., a treća pred Županijskim sudom u Osijeku u svibnju 2006. godine.

Azil u Rusiji[uredi VE | uredi]

General Kadijević je napustio Beograd svega nekoliko sati nakon što je dobio informaciju da će biti pozvan u svojstvu osumnjičenika na ispitivanje pred istražiteljima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu.[7] Trenutno živi u Moskvi, gdje je dobio azil od ruskih vlasti.[7]

Citati[uredi VE | uredi]

Wikicitati „Spriječit ćemo ponavljanje genocida i obraniti pravo naših naroda koji žele da nastave zajednički život u Jugoslaviji.“
(Veljko Kadijević, početkom rata u Hrvatskoj.)
Wikicitati „Jugoslavije je zajednička domovina svih naših naroda, stvorena u ratu uz ogromne žrtve. Stoga nitko od onih koji su danas na vlasti nemaju pravo da daju suglasnost za raspad Jugoslavije, niti da se mire s rušilačkom stihijom kojom je zemlja zahvaćena.[4]
(Veljko Kadijević u ožujku 1991. godine.)
Wikicitati „Jugoslaviju su stvarali naši narodi i samo oni svojom slobodno izraženom voljom mogu da odlučuju o njenoj sudbini.[4]
(Veljko Kadijević u ožujku 1991. godine.)
Wikicitati „Oružane snage SFRJ ne prihvaćaju raspad Jugoslavije politikom svršenog čina i ugrožavanje njenog opstanka na bilo koji drugi protuustavan način. Svako njihovo drugačije ponašanje predstavljalo bi izdaju zemlje i najteži zločin prema narodu.[4]
(Veljko Kadijević u ožujku 1991. godine.)

Djela[uredi VE | uredi]

  • Moje viđenje raspada, Beograd (1993.)
  • Kontraudar, Moskva (2007.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Optužnica broj: DO-K-41/99., Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, Vukovar, 24. prosinca 2002., str. 1. URL: Page white acrobat.png(PDF) http://www.dorh.hr/fgs.axd?id=784
  2. »Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije«, br. 6., petak, 22. siječnja 1988., str. 185.
  3. Stanislav Soldo. Veljko Kadijević je 1943. dezertirao iz partizana. Slobodna Dalmacija. Preuzeto 15. listopada 2013.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 4,8 4,9 Sjednica Vrhovne komande OS SFRJ (12. ožujka 1991.) 1/4. YouTube, 20. kolovoza 2011. (pristupljeno 5. prosinca 2013.)
  5. Sjednica Vrhovne komande OS SFRJ (12./14. ožujka 1991.) 2/4. YouTube, 20. kolovoza 2011. (pristupljeno 5. prosinca 2013.)
  6. Tjeralica MUP-a Hrvatske
  7. 7,0 7,1 Razgovor s generalom Kadijevićem (Moskva 2007.). YouTube, 30. rujna 2012. (pristupljeno 5. prosinca 2013.)