Jelena Zrinska

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Jelena Zrinska
Jelena Zrinska (1643-1703)
hrvatska grofica
Rođenje 1643.,
Ozalj
Smrt 18. veljače 1703.,
Nikomedija, Turska
Etničko podrijetlo hrvatsko
Matična kuća Zrinski
1. suprug Franjo I. Rákóczi,
1. ožujka 1666.
Djeca Juraj,
Julijana Barbara,
Franjo II.
2. suprug Mirko Thököly,
1682.
Djeca Elizabeta

Jelena Zrinska (na mađarskom: Zrínyi Ilona), (*Ozalj, 1643. – †Nikomedija, Turska, 18. veljače 1703.), hrvatska velikašica iz obitelji knezova Zrinskih.

Životopis[uredi VE | uredi]

Grofica Jelena Zrinska bila je istaknuta junakinja u borbi za nacionalno oslobođenje Hrvatske i Ugarske od habsburške apsolutističke vlasti.

Podrijetlo i obitelj[uredi VE | uredi]

Rođena je kao kći Petra (IV.) Zrinskog (1621-1671.), znamenitog hrvatskog bana i mučenika, i njegove supruge Katarine Zrinski rođ. Frankopan, spisateljice i prevoditeljice. Bila je njihovo najstarije dijete, kasnije dobivši još dvije mlađe sestre (Juditu Petronilu (1652. – 1699.), te Auroru Veroniku (1658. – 19. siječnja 1735.) i jednog brata (Ivana IV. Antuna (26. kolovoza 1654. – 11. studenog 1703.), koji su bili posljednji izdanci slavne velikaške obitelji.

Od najranije mladosti bila je na glasu po svojoj izuzetnoj ljepoti i vrsnom obrazovanju. O njenom školovanju nema puno podataka, tek da je visok stupanj obrazovanosti stekla u krugu svoje obitelji, uz majku i oca, hrvatske književnike i erudite, ali i strica Nikolu Zrinskog Čakovečkog.

Udaja u Ugarsku[uredi VE | uredi]

1. ožujka 1666. Jelena se udala u Ugarsku za Franju I. Rákóczija (na mađarskom: I. Rákóczi Ferenc), erdeljskog kneza, i pridružila nezadovoljnom ugarskom plemstvu koje se suprotstavilo centralističkim težnjama Bečkog dvora, što je nešto kasnije dovelo i do otvorenog oružanog sukoba (u sedamdesetim i osamdesetim godinama 17. stoljeća), odnosno do pravog rata za ugarsku nezavisnost, koji je završio početkom 18. stoljeća porazom pobunjenika. Ti su događaji u historiografiji poznati i kao „Ustanak Kuruca“, odnosno u prijevodu „Ustanak Križara“. Hrvatska historiografija taj ustanak naziva Ustanak Franje II. Rákóczija [1]


S Rákóczijem je Jelena imala troje djece, među kojima i Franju II. (na mađarskom: Ferenc II.), kasnijeg erdeljskog kneza i vođu ustanika. Nakon Rákóczijeve smrti 1676. godine preudala se 1682. za Mirka Thökölyja (na mađarskom: Imre Thököly), također erdeljskog kneza. S njim se istaknula u ustaničkim redovima, koji su inače bili podržavani od strane Turaka, a osobito je odjeknula njena trogodišnja (1685-1688.) obrana utvrde Palanok u Mukačevu (na mađarskom: Munkács), koja se tada nalazila u Ugarskoj, a danas je to teritorij Ukrajine. Početkom 1688. godine situacija je bila takva da se utvrda više nije mogla obraniti, pa ju je Jelena predala austrijskim trupama, a sama postala zatočenik.

Jelena Zrinska branila je utvrdu Palanok u Mukačevu

Zarobljeništvo, izgnanstvo i smrt[uredi VE | uredi]

Zarobljenu su groficu bečki carski vlastodršci zatočili u jednom austrijskom samostanu, gdje je, jedno vrijeme zajedno sa svoje dvoje djece, provela sedam godina. Za to se vrijeme njen suprug Thököly i dalje u sjeveroistočnoj Ugarskoj borio sa svojim Kurucima protiv habsburške vojske. Spletom okolnosti došlo je do razmjene zarobljenika i Jelena se 1695. godine vratila svome mužu.

Godine 1699. došlo je sklapanja Karlovačkog mira, te su supružnici, nalazivši se na poraženoj strani, morali otići u izgnanstvo u Tursku. Tamo je Jelena živjela neko vrijeme u carigradskoj četvrti Galata, a zatim sve do svoje smrti 18. veljače 1703. u gradu Nikomediji, današnjem Izmitu.

Naslijeđe[uredi VE | uredi]

Jelena Zrinska smatra se, osobito u Mađarskoj, jednom od najvećih nacionalnih heroina, patriotkinja i boraca za slobodu, koja se suprotstavila, premda na kraju bezuspješno, apsolutističkim i centralističkim nastojanjima središnje državne vlasti. Njen još slavniji sin Franjo II. Rákóczi nastavio je borbu za ugarsku nezavisnost (1703-1711.), ali također nije uspio.

Posmrtni ostaci hrabre i odlučne hrvatske grofice (ženidbom i ugarske kneginje) prebačeni su 1906. godine u Košice (tada ugarski, a danas slovački grad), u tamošnju katedralu Svete Elizabete, gdje su pokopani uz grob njezinog sina.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Croatian scientific bibliography - Browsing paper Boris Nikšić: Ustanak Franje II. Rákóczija i vjerski sukobi u Ugarskoj, Povijesni prilozi. 16 (1997) , 16

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]