Kiril Pejčinović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stara fotografija Kirila Pejčinovića

Kiril Pejčinović (makedonski: Кирил Пејчиновиќ, bugarski: Кирил Пейчинович) ( selo Tearce kod Tetova, Osmansko carstvo oko 1771 - Lešočki manastir kod Tetova, Osmansko carstvo 1845.)
Kiril Pejčinović čitav svoj život proveo je kao monah, u raznim manastirima. Ono što ga izdvaja od drugih monaha svoga doba je njegov književno - prosvjetiteljski rad. On je jedan od prvih pisaca uz Joakima Krčevskog, na govornom narodnom jeziku, a ne na crkvenoslavenskom (ili staroslavenskom) što je bila dotadašnja praksa.
Kiril Pejčinović je danas točka velikih prijepora, čiji je on pisac bio - Bugari ga drže i slave kao svoga[1], isto tako i Makedonci. Istina je međutim negdje dalje, jezik kojim je on pisao daleko je od današnjih standarnog bugarskog i makedonskog, on je u skladu sa svojim skromnim obrazovanjem, jednostavno pisao kako je mogao i umio, nastojeći uhvatiti jezik svoje okoline.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Grob Kirila Pejčinovića u Lešočkom manastiru

Mladost i školovanje na Atosu[uredi VE | uredi]

Pejčinović je rođen u Pološkoj kotlini u selu Tearce blizu Tetova, u tadašnjem Osmansko carstvo ( danas Republika Makedonija). Ni dan danas se ne zna pravo svjetovno ime Kirila. Iz poeme, koju si je dao uklesati na vlastiti grob, znamo da je osnovno obrazovanje dobio u okviru manastirske škole u Lešočkom manastiru pored Tetova. Pretpostavlja se da je daljnje školovanje dobio u manastiru sv. Jovan Bigorski kod Debra.

Kirilov otac Pejčin, rasprodao je sav svoj imetak u selu Tearce, i zajedno sa sinom i bratom otišao u manastir Hilandar na Svetu goru Atos, koji je u to vrijeme bio pod velikim utjecajem bugarskih monaha.[3] Tu su se sva trojica zaredili, otac Pejčin dobio je redovničko ime Pimen, njegov brat postao je - Dalmant, a sin - Kiril. Nakon toga Kiril se vratio u Tetovo, od tamo je poslan u Kičevo u manastir sv. Bogorodica, u ovom manastiru je postao Jeromonah.

Kiril kao iguman Markovog manastira kod Skoplja[uredi VE | uredi]

Od 1801 godine Pejčinović je iguman u Markovu manastiru sv. Dimitra Solunskog blizu Skopja. Prije Pejčinovićeva dolaska manastir je bio u bijednim prilikama, većina manastirskih zgrada , osim crkve, bile su ruševine. Za njegove uprave koja je trajala skoro 17 godina, sve do 1898 godine, Kiril je kao upravitelj manastira poduzeo je ozbiljne mjere da ozdravi život u manastiru. Uspio ga je obnoviti, i povećati biblioteku.

U ovom manastiru napisao je svoje najpoznatije djelo, Kniga sija zovomaja ogledalo, - kraće Ogledalo, koja je otisnuta 1816 godine u Budimpešti

Kiril kao iguman Lešočkog manastira[uredi VE | uredi]

Ne zna se točno kad je Kiril napustio Markov manastir kod Skopja, prema legendi, to se desilo nakon svađe s Grčkim mitropolitom Skopja, nakon toga on je morao napustiti manastir. 1818 godine Pejčinović je ponovno otputovao na Svetu goru da posjeti oca i strica. Nakon toga poslan je u Lešočki manastir sv. Atanazija pored sela Gorno Lešok, blizu svog rodnog sela Tearce. Manastir je bio napušten više od 100 godina, nakon što su ga razorili janjičari 1690? ili 1710? godine.

Uz pomoć lokalnog stanovništva Kiril je uspio potpuno obnoviti Lešočki manastir i pretvoriti u središte vjerskog, prosvjetnog i kulturnog života tog dijela Makedonije i šire regije. U manastiru je djelovala škola za opismenjavanje lokalne djece, Kiril je neuspješno želio pokrenuti i tiskaru u manastiru. Ali je materijalno pomogao Teodoziju Sinajskom (iz Dojrana) da on obnovi svoju izgorjelu u Solunu. U toj tiskari je 1840 godine Kiril Pejčinović, otisnuo svoju drugu knjigu Utešeniе grešnim.
Kiril Pejčinović umro je 12. ožujka 1845 godine u Lešočkom manastiru gdje je i pokopan u krugu manastira.

  • 1934 godine, bugarsko selo Burumli, pored grada Ruse prezvano je Pejčinovo u počast Kirila Pejčinovića.

Radovi[uredi VE | uredi]

Kiril Pejčinović napisao je tri knjige za svog života, dvije je uspio otisnuti a treća mu je ostala u rukopisu Žitie i služba na car Lazar, sve tri bile su religioznog sadržaja.

Ogledalo[uredi VE | uredi]

Ogledalo je zbirka religijskih molitvi i naputaka. Na ovitku knjige stoji da je napisana modernim bugarskim jezikom iz Donje Mezije ? ('препростейшим и некнижним язиком Болгарским долния Мисии'). Knjiga je tiskana 1816 godine u Budimpešti.

Naslovnica knjige Utešeniе grešnim'

Utešeniе grešnim[uredi VE | uredi]

Pejčinovićeva druga knjiga - Utešeniе grešnim ("Utjeha grešnicima"), je poput prve zbirka kršćanskih molitava i savjeta za svakodnevni život, poput onog kako treba organizirati vjenčanje. Utešeniе grešnim bilo je spremno za tisak 1831, to znamo po bilješci, koju je napisao Kiril na svojem originalnom rukopisu. Rukopis je poslan u Beograd na tisak, ali iz nepoznatih razloga knjiga nije otisnuta. Otisnuta je devet godina kasnije 1840 u Solunu, kod Teodozija Sinajskog. Za vrijeme tiskanja knjige, tiskar ali i monaški kolega Teodozije Sinajski je promijenio izvorni Pejčinovićev uvod svojim. Na ovitku je ponovno pisalo da je napisana na bugarskom jeziku iz Donje Mezije ali uz pobliži opis da se radi o jeziku iz Skopja i Tetova ('простий язик болгарски долния Мисии Скопсский и Тетовский').

Pjesme[uredi VE | uredi]

1835 napisao je svoj vlastiti epitaf u stihovima, koji se nalazi na njegovu grobu. Za te stihove Bugari, a i Makedonci drže da su prvi stihovi na suvremenom bugarskom ili suvremenom makedonskom, to ovisi o kutu gledanja.
Dolje imate posljednju kiticu te poeme - epitafa.

Ovdje leži Kirilovo telo
U manastir i u Lešok selo
Da Bog za dobroe delo.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Йоаким Кърчовски и Кирил Пейчинович. Техните заслуги за развитието на печатната книга и за утвърждаването на простонародния език в литературата. “Люлка на старата и новата българска писменост. Aкадемик Емил Георгиев (Държавно издателство Народна просвета, София 1980)
  2. КИРИЛ ТЕТОЕЦ ПЕЈЧИНОВИЌ
  3. Chilandari. Mount Athos. pristupljeno 2008-10-09 “In the 17th century the number of monks coming from Serbia dwindled, and the 18th was a period of decline, following a disastrous fire in 1722. At that time the Monastery was effectively manned by Bulgarian monks.”

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]