Atanazije Aleksandrijski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Atanazije Aleksandrijski

Atanazije Aleksandrijski (oko 298.-2. svibnja 373.) bio je kršćanski biskup i patrijarh Aleksandrije. Katolička i Pravoslavne Crkve časte ga kao sveca. U Rimokatoličkoj Crkvi on je jedan od crkvenih naučitelja, te se ubraja među četiri velika naučitelja Istočne Crkve. Istočne Crkve slave ga 18. siječnja (datum prijenosa relikvija), a Rimokatolička Crkva 2. svibnja (dan smrti).

Životopis[uredi VE | uredi]

Atanazije se rodio u obitelji koja je pripadala višem sloju u egipatskom gradu Aleksandriji. Vjerojatno mu je bila poznata Aleksandrijska katehetska škola, a mogao je imati oko 10 godina kad su pod rimskim carem Maksimijanom stotine kršćana doživjele mučeničku smrt, a među njima su bili i neki od vođa škole. Tadašnji biskup Aleksandar uputio je Atanazija na privatne tečajeve.

Oko 318. Atanazije je počeo pisati djelo Protiv pogana - O Utjelovljenju, potvrđujući i tumačeći da je Isus istovremeno i Bog i čovjek te odbacuje višeboštvo i paganizam.

U svom najvećem teološkom djelu, Tri govora protiv arijanaca, Atanazije naglašava da je Očevo rađanje Sina ili Riječi, nutarnji odnos među njima, a ne nešto što bi se dogodilo u vremenu. Njegovi spisi predstavljaju temelj kršćanske borbe protiv arijanstva, kojemu se Atanazije čitavog života protivio.

Pokazavši svoje teološko umijeće imenovan je arhiđakonom i tajnikom biskupa Aleksandra.

Na saboru u Niceji[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Prvi nicejski sabor
.

Još kao đakon, Atanazije je 325. pratio svoga biskupa Aleksandra na Prvi nicejski sabor, što ga je sazvao car Konstantin I. Veliki kako bi se riješilo pitanje nauka što ga je širio Arije, također iz Aleksandrije. Grčkim izrazom homoousios (istobitan) na tom je saboru bezrezervno potvrđena savršena jednakost Oca i Sina, te je Sin, nasuprot Arijevu nauku, definiran kao rođen, a ne stvoren. Ova je definicija ušla u Nicejsko vjerovanjeWikizvor WikIzvor ima izvorni tekst na temu: [[s:tekst|tekst]]. Time je na saboru pobijedila Aleksandrova i Atanazijeva struja, a Arije i njegovi sljedbenici morali su otići u progonstvo.

Nakon Prvog nicejskog sabora[uredi VE | uredi]

Premda se u Aleksandriju vratio kao pobjednik njegove muke tek počinju. Ubrzo nakon smrti biskupa Aleksandra (328.), kao tridesetogodišnjak, postaje novi biskup i patrijarh Aleksandrije. Sve do 362. morat će, zbog svoje predanosti Nicejskom vjerovanju i sam podnijeti barem pet izgona, a u mnogim će trenucima biti od sviju napušten. Stoga mu se ponekad i pridaje latinski naziv Athanasius contra mundum (Atanazije protiv svijeta).


Za svoga prvog izgnanstva u Treviru 335.-337. u doba vladavine Konstantina I. dovršio je svoje dvostruko djelo Protiv pogana - O Utjelovljenju, u kojem govori o Kristu kao pravom Bogu i pravom čovjeku. U to je vrijeme u kršćanstvu bila vrlo živa diskusija o Trojstvu, a stanje je bilo bitno različito na Zapadu, gdje se Crkva s papom Julijem I. doslovno držala Nicejskog vjerovanja, i na Istoku koji je bio spekulativniji i sklon življim raspravama, pa se razmišljanje o Trojstvu kretalo od čistog arijanstva, preko poluarijanstva, do nicejske vjere. Jedan od trojice Konstantinovih sinova i nasljednika, Konstancije II., bio je pod utjecajem poluarijanca Euzebija Nikomedijskog, i kao takav se protivio Atanaziju. Ipak, njegov brat Konstans I., koji je vladao Istokom, organizirao je, u dogovoru s papom Julijem I., 343. godine mjesni sinod u Sardici (današnja Sofija), koji je odlučio da se Atanazije ima vratiti u Aleksandriju.

350. Konstans I. je ubijen, a Konstancije II. postaje jedini vladar carstva, te do svoje smrti 361. organizira više mjesnih sinoda u Sirmijumu (današnja Srijemska Mitrovica) koji su osudili Atanazija i ostale pristalice Nicejskoga vjerovanja (posebice papu Liberija). Novi car Julijan Apostata (361.-363.) progoni sve kršćane, pa tako i Atanazija, koji se bio sklonio kod monaha pustinjaka, gdje je napisao poznati Život svetog Antuna Opata.

Kraj progona[uredi VE | uredi]

Atanazije je 363. uspio u Aleksandriji sazvati veliki sinod Istočne Crkve, na kojem je još jednom definirana prava vjera, te su potvrđene odluke Prvog nicejskog sabora. Premda je imao vrlo buran život, ipak je umro u svome krevetu 2. svibnja 373. Unatoč tome, njegovo tijelo nije prestalo putovati. U srednjem vijeku njegovo se tijelo našlo u Veneciji, no 1973., prema dogovoru koptskog patrijarha i pape Šenude III. te rimskog pape Pavla VI., prenijeto je u Kairo, u koptsku katedralu svetog Marka.

Vidi još[uredi VE | uredi]