Lojze Grozde

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Lojze Grozde
Lojze u đačkim danima
Lojze u đačkim danima
Rođen 27. svibnja 1923.
Zgornje Vodale, Slovenija
Preminuo 1. siječnja 1943.
Mirna, Slovenija
Proglašen slugom Božjim 1. siječnja 1993.
Proglašen blaženim 13. lipnja 2010.
Slavi se u u katoličkoj Crkvi
Spomendan 27. svibnja
Simboli knjiga, palma, đačko odijelo, visibaba
Zaštitnik đaci, studenti, pjesnici
Zaštitnik gradova, krajeva i država Slovenija
Zaštitnik zanimanja prosvjeta, umjetnost
Svetišta Marijino svetište na Zaplazu

Mučenik Lojze Grozde (rođen kao Lojze Alojzij Grozde), Zgornje Vodale, Slovenija, (27. svibnja 1923. - Mirna, Slovenija, 1. siječnja 1943.) bio je slovenski pjesnik i mučenik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mladost Alojzija (Lojzeta) Grozdeta[uredi VE | uredi]

Lojze Grozde se rodio 27. svibnja 1923. u Zgornjim Vodalama u župi Tržišče kod Mokronoga na Dolenjskom (danas Slovenija; tada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) kao vanbračno dijete. Kad su mu bile četiri godine, majka se udala i tamo je nije smio posjećivati. Kasnije, kad je Lojze napredovao u školi, očuh mu je postao pristupačniji. Tako je Lojzek, kako su ga zvali od milja, ostao u svojoj kući a za njega se brinula pobožna tetka Ivanka. Od nje je naučio zdrave pobožnosti i marljivosti. Ona se pobrinula, da je poslije četiri razreda pučke škole otišao studirati u gimnaziju u Ljubljanu, kamo je otišla služiti. Dobrotvori su joj pomogli, pa je Lojze mogao redovno pohađati školu. Stanovao je u katoličkom đačkom zavodu Marijanišče i pohađao klasičnu gimnaziju, gdje je bio odličan đak. Među školskim se drugovima isticao kao pjesnik i literat. Postao je član i kasnije vođa đačke Katoličke akcije i surađivao u zavodskoj zajednici Marijine družbe. Zadnje godine gimnazijskog školovanja počeo je Drugi svjetski rat, kao i građanski rat. Zbog toga su se prilike sve više zaoštravale, što ga je poticalo na tješnji odnos sa Euharistijskim Isusom. Svi znaci su pokazivali, da Lojze želi poći u bogosloviju. Nije se bavio politikom niti se htio uključivati u neku stranku. [1] Iz njegovih riječi i ponašanja možemo vidjeti njegov miroljubivi stav. On nije htio činiti pravde oružjem, nego obraćati grešnike uvjeravanjem, molitvom i žrtvom. Kao da je slutio, da ga čeka sudbina slična mnogim žrtvama, među njima i onima, koje je poslije zadesila Bleiburška tragedija.

Mučeništvo, nalaženje i sahrana[uredi VE | uredi]

Grob Lojzeta Grozdeta u Šentrupertu

Za vrijeme božićnog raspusta u osmom gimnazijskom razredu Grozde nije išao kući jer je tamo sve više nasilja i posjete nisu bile jednostavne.[2] Usprkos upozorenjima odlučio se na odlazak za Novu godinu 1943. Zamolio je za putnu dozvolu. Najprije se javio prijateju u Strugama. Na prvi petak, koji je pao te godine na 1. siječnja, bio je na misi u Cistercijanskom samostanu Stična, a zatim je pošao vlakom iz Ivančne Gorice do Trebnjega. Tamo je saznao da vlakom ne može dalje jer je pruga bila prekinuta. Htio je otići do Mirne pješice. Usput je presjeo na neki vlak. Kod prve kuće u Mirni morao je sići s vlaka jer ga je uhvatila partizanska straža te ga počela saslušavati. Kod njega su našli latinsku misnu knjižicu[3], knjigu duhovnih pobuda Tome Kempenca Nasljeduj Krista i knjižicu o Majci Božjoj Fatimskoj. Odveli su ga u obližnju gostionicu te ga dalje saslušavali. Opasnost prilika pokazuje činjenica da su tri sata prije nego su uhvatili Grozdeta u Mirni streljali bogoslova Janeza Hočevara koji je za praznike htio obići svoje rođake u bližnjom Šentrupertu. U Grozdetu su tražili vojnog obavještajca; u njemu su vidjeli mladog čovjeka sa vjerskim uvjerenjem koje su oni prezirali i progonili. Među ljudima se brzo iza toga pronijeo glas o okrutnosti novogodišnjeg slavlja Tomšičeve partizanske brigade koja je zaposjela Mirnu. Nekoji doduše tvrde danas, da nije bilo mučenja.[4] O mučenju govori već prvi Grozdetov kratki životopisni sažetak.[5] Slično također Strle spominje, da leš nije bio pokopan i da je posebna komisija odmah poslije pronalaska ustanovila na njemu očite tragove zlostavljanja. [6]

Dana 23. veljače 1943. se djelomice otkrilo što se je događalo s Grozdetom kojega su usred noći mučili u Mirni. Školarci su brali u šumi visibabe i pronašli njegov leš. Na njemu su bili tragovi strašnoga mučenja, a leš je bio neistrunut. Prevezli su ga u susjedni Šentrupert gdje je komisija načinila zapisnik.[7] Grozdetovo tijelo su zatim pokopali na šentrupertskom groblju; zbog opasnih prilika onih dana ga naime nije bilo moguće prevesti u domaću župu Tržišče. Vijest o mučenju i ubojstvu nevinog studenta je među ljude unijela uzbunu te duboko potresla njegove školske drugove i profesore, poznanike i prijatelje. Grozdetov glavni mučitelj je točno četiri godine iza toga, 1. siječnja 1947., počinio samoubojstvo: navezao se autom pred vlak.

Beatifikacija u starodrevnom gradu Celju[uredi VE | uredi]

Povodom 50. godišnjice Grozdetove smrti je nadbiskupija Ljubljana počela crkveni postupak za priznanje njegova mučeništva te time za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju. Papa Ivan Pavao II. ga je prilikom prve posjete u Sloveniji (16.-19. 5. 1996.) dvaput spomenuo. Među ostalim je rekao: »Sluga Božji Lojze Grozde je samo jedna od bezbrojnih nevinih žrtava komunizma, koje visoko dižu palmu mučeništva kao neizbrisljivu uspomenu i opomenu. Bio je Kristov učenik.« Papa Benedikt XVI. pak je kazao, da sveci nisu prošlost, nego predstavljaju sadašnjost i budućnost Crkve i društva. U punini su ostvarili ljubav u istini, koja je u kršćanskom životu najviša vrijednost; njihovi likovi su kao prizme, koje u različitim nijansama odasjavaju jedinstveno svijetlo, koje je Krist.

»Rim je odredio, stvar je završena«, kaže teško očekivani izvještaj, koji su u srijedu, 19. svibnja, preko papinske nuncijature u Sloveniji javili novomeškomu biskupu Andreju Glavanu i postulaturi za beatifikaciju sluge Božjega Lojzeta Grozdeta. Već 27. ožujka 2010. je stigla iz Rima vijest, da je papa odobrio dekret o mučeništvu Alojzija Grozdeta. Toga dana je naime papa Benedikt XVI. primio u audijenciju prefekta Kongregacije za postupke svetaca, nadbiskupa Angela Amata, i potvrdio objavu dekreta o Grozdetovu mučeništvu. Time je dana dozvola za svečanu beatifikaciju, koja se obavila, kao što su iz Novog Mesta predlagali u Rim, 13. lipnja na Slovenskom euharistijskom kongresu u Celju. Mučenik Lojze Grozde je bio dakle službeno proglašen blaženim za vrijeme svete mise na 11. nedjelju kroz godinu. U Papino ga je ime proglasio državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone. Na celjskom stadionu je bilo prisustvovalo svečanosti oko 40 tisuća vjernika. Naglasak je bio na tome, da mora biti sveta misa u središte kršćanskoga života, kao što je bila u životu mladoga Lojzeta. »Grozdetu je bila Euharistija sunce njegova života.[8] Tako nije slučajno, da je bio baš za vrijeme Euharistijskog slavlja u Celju pred univerzalnom Crkvom službeno upisan u nebeski spisak blaženih.« Lojze se je euharistijski nadahnjivao također pri krčkom biskupu Antunu Mahniću.[9]

Pjesnik, koji naslućuje svoju smrt[uredi VE | uredi]

Godine 1991. je izašla iz tiska neke vrste četvero-logija o Grozdetu sa naslovom Slovenski mučenec Lojze Grozde (Slovenski mučenik Alojzije Grozde). U njoj je najprije životopis, kojega je vjerno prema izjavama mnogih svjedoka te iz vlastitih iskustava te uspomena napisao Lojzetov odgojitelj, koji ga je i najbolje poznavao, prefekt u zavodu Marijanišče, doktor Anton Strle. To je ponovni tisak onoga iz godine 1944., proširen sa ocjenama Kermaunera, kratkim uspomenama Pogačara i izborom pjesama, koje je pripremila povjesničarka Berta Golob. Po štampanju knjige »Mladec Kristusa Kralja« (Mladić Krista Kralja) su ga vlasti za pet godina zatvorile te mu pridodale još tri godine oduzimanja građanskih prava. [10] Strle je strpljivo podnosio sudbinu, vrlo sličnu onoj, koja je skoro u isto vrijeme zadesila zagrebačkoga nadbiskupa i kasnijeg kardinala Blaženoga Alojzija Stepinca. U toj knjizi kasniji profesor dogmatike na Teološkom fakultetu u Ljubljani opisuje, "kako su Lojzeta boljele nesreće, koje su druga za drugom dolazile nad narod" za vrijeme (građanskog) rata. Ipak "malodušnost u Lojzetovu srcu nije imela mjesta." To pokazuje i pjesma "Bolni sonet" iz godine 1942.[11]:

Bolni sonet (dio)

Slovenijo, Slovenijo, ti moja rana!
Zaboravljena, prezrena te izdana,
Neprijatelju prepuštena bez moći!
Posegnule su krvave ruke,
da te oskvrnave, rastrgnu, zdrobe -
miruj, srce, miruj: Bog još živi.

[12]

Janez Pogačar, koji je Lojzeta osobno poznavao, jer je kod njih služila Lojzetova tetka Ivanka, je napisao "Sitne uspomene" (Drobec spominov). U njima potvrđuje, da Lojze nije htio uzeti oružje u ruke i da je zbog toga morao progutati mnogošto. Sakupljali su se tamni oblaci. Počelo je ubijanje nevinih ljudi, naročito u okolini Ljubljane i na Dolenjskom. Devetnaestogodišnji Lojze se je upitao, dali nije po savjesti pozvan i dužan, da se umiješa u taj metež možda također oružjem, ako će biti potrebno. Sjećam se, da je na pitanje moje sestre odlučno odvratio: "Ja nisam za to." "Zašto pak jesi?" je sestra vrtjela u njega. Lojze pak je šutio.
Povjesničarka Berta Golob je pripravila izbor Grozdetovih pjesmi po tematici: raspoloženjske, religiozne i ljubavne pjesme. O njemu kao pjesniku kaže Kermauner: "Grozde se pokaže i u pjesmama takav, kakvoga je ocrtao Strle u knjizi Mladec Kristusa Kralja (Mladić Krista Kralja, Ljubljana 1944). Grozdetova ambicija nije: biti pjesnik; takva je Balantičeva. Grozde hoće biti svetac."[13]

Istina je doduše, da su smrt slutili također drugi pjesnici; na primjer Srečko Kosovel (1904-1926) kod Slovenaca, Đuro Sudeta (1903-1927) kod Hrvata ili Branko Radičević (1824–1853) kod Srba. Imamo takvih slutnji i kod velikih pjesnika ili pisaca drugih naroda: oni smrt nisu samo slutili, nego su mladi i umrli. Ipak se ovdje radi o očekivanju smrti, koju donosi bolest – a najčešće tada još neizlječiva tuberkuloza. U Grozdetovu slučaju pak se radi ne samo o slutnji smrti, nego o predviđanju (svoje) krvavo-nasilne i okrutne smrti. Nevjerojatno su si slični sa Balantičem (1921-1943) u tamnoj slutnji, da smrt nije više daleko. U tome pak je Francetu Balantiču i Lojzetu Grozdetu još najbliži Ivan Goran Kovačić (1913-1943) Slično je slutio i opisivao svoju skoru i krvavu smrt Miklós Radnóti (1909-1944). Kao što je bilo Grozdetovo i Balantičevo djelo izdano tek posthumno, tako je bilo i sa Goranom (Jama), Brankom i Miklošem.

Spomenimo Grozdetovu pjesmu iz četvrte škole, kad je imao tek četrnaest godina:
Iskra (dio)

Dolje je drvo,
mrtvo i golo;
zadnji list sa njega
sada leti na tla:
vrača se u zemlju.

Pa se mi pričini -
meni govori:
"Uskoro za mnom,
možda jošte noćas,
ići ćeš i ti."

[14] Neka slutnja, da će mlad morati umrijeti, i također o načinu te smrti - je dakle već rano često izražena u njegovim pjesmama. Ako smijemo vjerovati Strletovu zapisu izvještaja, koji je sastavila komisija kod nalaza Grozdetovega trupla, je bila ta njegova tamna slutnja više nego utemeljena. Ali on se ne zaustavlja kod straha i groze, koja redovno prati takvu zlu slutnju kod mladih pjesnika i također kod njega; slično je pun groze i Balantič npr. kod soneta "V ognju groze plapolam" (U vatri groze gorim). Obadvoje ipak vjeruju u Boga i zato zaključak nije očaj, mržnja ili osveta (u Jami npr. "mržnja planu"), nego nada i praštanje: "Miruj, srce, miruj (jer) Bog još živi" (i on će suditi).

Lojze Grozde - simbol[uredi VE | uredi]

Literarni povjesničar i dramaturg Taras Kermauner je u propratnoj besjedi ka Grozdetovu životopisu zapisao: »Grozde ujedinjuje Baragovu revnost i apostolat, Gnidovčevu askezu i patnju, Slomšekov dar za organizaciju i samosvijest... Simbolizira sve mučeništvo, koje su podnijeli kršćanski i katolički Slovenci za vrijeme Drugog svjetskog rata i po njemu poradi svoje pripadnosti vjeri... Morali bi vratiti njegov lik u opću svijest o herojima, koji su bili toliko godina slavljeni i gurani u prvi plan kao jedini primjerni. Danas nama je za uzor potreban baš takav čovjek kao Grozde - mučenik, svetac. Ne čovjek agresivne vojne akcije, koji misli, da će Boga uvažiti oružjem i tuđom krvlju... Ne plašim se zapisati, da spada Grozde među najveće mlade Slovence; da je upravo njegovo držanje smjerodavno i sadržajem najvrjednije.« [15]

Galerija slika[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. O njegovu stavu do rata i građanskog rata možemo zaključivati iz njegovih riječi za vrijeme posjete rodbini dva mjeseca prije tragične smrti. Na nagovaranje: „No, Lojze, kako izgleda, će trebati uzeti pušku u ruke;” odlučno je kazao: „Ne, ja je neću; to nije moja zadaća! Ja sam određen za nešto drugo.” (Dr. Anton Strle, „Slovenski mučenec Lojze Grozde”, Ljubljana 1991, XVI. poglavlje: „Prav blizu je sveti večer”, str. 113).
  2. U godini 1942. je tragično preminulo 14 svećenika i vjernika za koje je počeo proces beatifikacije. Većinu od njih je Lojze osobno poznavao.
  3. do kraja 2. vatikanskog sabora se je u rimskom obredu upotrebljavao latinski jezik kod mise i u brevijaru
  4. Umirovljeni partizanski general Lado Kocijan iz brigade Matija Gubec piše poslije 1991. godine da je bio za sud Grozde belogardistički kurir i zato osuđen na smrt. Izmišljotina jeste da su ga mučili tako da su mu skidali kožu sa tabana odrezali jezik i prste. Ali su partizani zakopali leš previše plitko, zato su manje rane na njemu prouzrokovale šumske životinje koje su ga ogrizle. »Nije bilo mučenja…«, tvrdi dakle nekadašnji borac. /MLADINA.si Tjednik, br. 13, subota, 22. svibanj 2010, u članku (Ne)preverjeni mučenik/
  5. „U božićnim praznicima 1942 je otišao u Dolenjsku ka majci i rođacima. Ali kući nije stigao. U Mirni su ga uhvatili komunisti, ga dva sata strašno mučili, a zatim ga ubili. Izvješća kazuju, da je muke odano podnosio.” (Duhovni koledarček 1944, Sastavio župnik Gregor Mali, Ljubljana, Knjižice br. 239/240 od 1. prosinca 1943, str. 13).
  6. XVII. Poglavlje: Krona pravice, str. 121-129, u: Dr. Anton Strle, Slovenski mučenec Lojze Grozde, Ljubljana 1991.
  7. Anton Pust, Zdravko Reven, Božidar Slapšak, Palme mučeništva: Ubiti in pomorjeni slovenski duhovniki, redovniki in bogoslovci in nekateri verni laiki, Celje 1995, str. 367 - 368.
  8. Sveta misa, združena sa svetom pričešću, je bila središte njegove pobožnosti; smijemo također reći, da je bilo to za njega svjesno središte čitava života. U programu duhovnog života, kako si ga je sastavio u svojim zadnjim duhovnim vježbama od 24. do 28. srpnja 1942., ima zapisanu lozinku: »Sveta Euharistija, sunce moga života!« u: Strle, Slovenski mučenec Lojze Grozde, XIV. poglavlje: »Sonce življenja«, str. 97.
  9. Otkako je Mahnić godine 1896. postao biskup na otoku Krku, je svakog dana po više sati klanjao. To je preporučivao i svećenicima, pa i vjernicima. U tu nakanu je počeo za hrvatske i slovenske svećenike klanjatelje izdavati u svojoj tiskarnici Kurykta (=staro ime za Krk) u Krku mjesečnik Sanctissima Eucharistia sa člancima na oba jezika; 1911. godine ga je preimenovao u Svećenička zajednica. Jedan od njegovih uvodnih članaka ima naslov: „Naše sunce!” (SE VIII/1909, str. 1-4); u jednom drugom pak kaže: „Presveta euharistija je sunce svih otajstava vjere…” (SE V/1906 156s.)
  10. Prof. Anton Strle je sa knjigom o Lojzetu Grozdetu »zaradio« pet godina zatvora (od godine 1947. do 1952.) i po prestanku kazne još tri godine oduzimanja građanskih prava. (Družina 23, 6. 6. 2010. str. 24, Anton Štrukelj: Strle in Grozde)
  11. Slovenski mučenec Lojze Grozde, Ljubljana 1991, str. 68; cijela pjesma je na str. 187.
  12. Slovenski mučenec Lojze Grozde, stran 166.
    Bolestni sonet (original, dio)

    Slovenija, Slovenija, ti moja rana!
    Pozabljena, prezrta in izdana,
    sovragu prepuščena brez moči!
    Stegnile so krvave se roke,
    da te oskrunijo, raztrgajo, zdrobe -
    miruj, srce, miruj: Bog še živi.

    Utrinek (dio)

    Spodaj je drevo,
    mrtvo in golo;
    zadnji list z njega
    zdaj leti na tla:
    vrača se v zemljo.

    Pa se mi zazdi -
    meni govori:
    "Kmalu za menoj,
    morda še nocoj,
    šel boš tudi ti."

  13. Slovenski mučenec Lojze Grozde, str. 135. »Popratna riječ« Tarasa Kermaunerja (1930-2008), koji je bio skoro cijeli svoj život u nekom sukobu: sa vlastima, pa i prijateljima. Sin ljubljanskoga predratnoga komunista je bio tražitelj istine i Boga. Njegov doprinos knjizi o Grozdetu iz 1991. godine nosi podnaslov: »Lojze Grozde - uzor također današnjim Slovencima«

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Mali, G.: Duhovni koledarček 1944. - Ljubljana, Knjižice, 1943.
  • Strle, A.: Slovenski mučenec Lojze Grozde. - Ljubljana: Knjižice, 1991.
  • Strle, A.; Pleško, T.: Osmošolec iz Vodal. - Ljubljana: Družina, 2001.
  • Palme mučeništva. - Celje: Mohorjeva družba, 1995.
  • Bog blagoslovi predrago Slovenijo. - Ljubljana: Družina, 1996.
  • Slana, M.: Slovenski sij svetosti. - Maribor: Slomškova založba, 2001.
  • Dragar, M.: Zvest križanemu. - Ljubljana: Dragar, 2010.

Također pogledajte[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Skofija-novomesto.si Proces za proglašenje Grozdeta blaženim počela je Ljubljanska nadbiskupija. Po osnivanju nove biskupije u Novom mestu je preuzela obvezu Novomeška biskupija. Ova stranica taj postupak redovito prati.
  • Dnevnik.si Dnevnik.si u više navrata piše o Lojzetu Grozdetu s popratnim komentarima.
  • Mladi.net Mladi.net vjerno prenosi događaje u vezi s Lojzetom Grozdetom.
  • Rtvslo.si Rtvslo.si je mulitmedijalni portal. Donosi članke također o Grozdetu sa brojnim odzivima i komentarima.
  • Družina.si Druzina.si je internetsko izdanje Slovenskog katoličkog tjednika Družina, koji izdaju slovenske biskupije.
  • [1] Opasnost tadašnjih prilika pokazuje i spisak sa osnovnim životnim podacima ovih mučenika. Ovdje su imena mučenih i ubijenih svećenika i vjernika za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, za koje je počeo proces za beatifikaciju i kanonizaciju. Za Grozdeta je ovaj proces već završen; zato se njegovo ime više ne nalazi ovdje. *[2] Na osmoj stranici se nalaze franjevački mučenici iz Bosne i Hercegovine, za koje je također počeo proces za beatifikaciju i kanonizaciju. Njihova sudbina, kao i sudbina svih slugu Božjih na ovome spisku je bila slična tragičnoj sudbini Alojzija Grozdeta.
  • [3] Drinske mučenice su pripadnice "Družbe Kćeri Božje ljubavi"; radije su žrtvovale život nego čednost; napastovane od četnika su skočile kroz prozor vojarne u Goraždu. Među njima je bila jedna Austrijanka, dvije Slovenke, jedna Hrvatica i jedna Mađarica. Postupak za priznanje mučeništva je počeo 1999; 14. siječnja 2011. papa Benedikt XVI. je potpisao dekret o priznanju mučeništva i time otvorio put za njihovu beatifikaciju.
  • [4]] Stranica o Drinskim mučenicama na engleskom.
  • [5] Lojze Grozde; album sa slikama prigodom proglašenja blaženim u Celju i ostalima, koje su povezane sa njime.
  • [6] Dolenjsko; album sa slikama Lojzetove pokrajine, o kojoj je pjevao u svojim pjesmama te je najzad poškropio svojom mučeničkom krvlju.
  • [7] Lojze Grozde, Dolenjsko, Ljubljana, Slovenia; mjesta, gdje je živio, radio i trpio blaženi Lojze Grozde.
  • Ökumenisches Heiligenlexikon:Alois Grozde (njemački)]]