Milan Obrenović (kralj)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Milan Obrenović
MilanIV.jpg
kralj Srbije
Prethodnik Mihailo Obrenović
Nasljednik Aleksandar Obrenović
Supruga Natalija Obrenović
Dinastija Obrenovići
Otac Miloš (Jevremov) Obrenović
Majka Elena Maria Catargiu
Rođen 22. rujna 1854.
Preminuo 11. veljače 1901.
Vjera Pravoslavlje

Milan Obrenović (srp. ćir. Милан Обреновић) (Mărăşeşti, Rumunjska, 22. rujna 1854. - Beč, 11. veljače 1901.), bio je knez i kralj Srbije iz dinastije Obrenovića.

Životopis[uredi VE | uredi]

Milan Obrenović (Milan M. Obrenović IV.) rođen je u Mărăşeştiu, nedaleko grada Iaşija u Rumunjskoj na veleposjedu svoga oca Miloša, sina Jevrema Obrenovića, brata kneza Miloša Obrenovića. Otac Milana Obrenovića je kao strani najamnik služio u rumunjskoj vojsci i poginuo u borbi s Turcima kod Bukurešta 20. studenog 1861. Milanova majka, Elena Maria Catargiu bila je kćer rumunjskog grofa Costina Catargiua.

Poslije Milanova rođenja, Miloš i Elena Marija se razvode.

Milan je bio njihov jedini sin, i imao je jednu sestru Tomaniju. Poslije pogibije oca, o njemu se brinula majka koja je vodila život raskošne aristokratkinje. Milanovom odgoju nije obraćala posebnu pozornost. Brigu o mladom Milanu preuzima njegov rođak, knez Mihailo Obrenović, knez Srbije. Milan Obrenović dolazi sa šest godina u Kragujevac kod kneza Mihaila koji vodi brigu o njemu. Knez mu je dodijelio izvrsnu guvernantu koja ga je odgajala i podučavala. Kasnije knez Mihailo šalje Milana na školovanje u Pariz. Obrazovanje koje je Milan dobio u Srbiji bilo je oskudno. U Kragujevcu je bio okružen neugodnim i neraspoloženim osobama koje su ga na sve moguće načine pokušavale unazaditi. Jedan od glavnih odojitelja mladog Milana Obrenovića bio je i dubrovački pjesnik Medo Pucić.

Knez Milan Obrenović[uredi VE | uredi]

Poslije ubojstva kneza Mihaila Obrenovića na Košutnjaku, na prijedlog ministra Milivoja Blaznavca za novog nasljednika proglašen je Milan Obrenović, tada četrnaestogodišnjak. Jer je bio maloljetan u vrijeme izbora, umjesto njega sve do 1872. godine vlada namjesništvo: Blaznavac, Ristić i Gavrilović.

Prva mjera namjesništva bila je donošenja Ustava 29. lipnja 1869. kojim je predviđeno da srpsko prijestolje, ako bi izumrla zakonita muška linija Obrenovića, mogu je naslijediti potomci kneza Miloša po ženskoj liniji. Ovaj Ustav nalailazi na snažan otpor opozicije.

Napunivši 18 godina, knez Milan Obrenović 1872. godine preuzima vlast od namjesništva. Na početku svoje vladavine oslanjao se uglavnom na vojsku, pa je radio na njenom jačanju. U vanjskoj politici oslanjao se sve više na Rusiju. U njegovo vrijeme zbiva se nekoliko važnih događaja. Kada je u Nevesinju izbio ustanak „Nevesinjska puška“, 1875. godine, knez Milan je odbio sudjelovati u ustanku te ga osuđivao. U ustanku se pod pseudonomom Petar Mrkonjić borio i budući kralj Srbije Petar Karađorđević. Pod pritiskom javnog mnijenja objavio je rat Turskoj 1876. godine, ali bez dovoljno diplomatske pripreme završen je porazom Srbije 1877. godine. Iste godine je ponovno stupio u rat na inzistiranje Rusije 2. prosinca 1877. godine. Vojska Kneza Milana se kretala prema Nišu, Pirotu i Vranju. Poslije potpisivanja San Stefanskog ugovora došlo je do preokreta u politici kneza Milana. Rusi su forsirali Bugare u stvaranju San Stefanske Bugarske, na uštrb srpskih područja, pa se knez sve više okreće prema Austro-Ugarskoj. Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine Kneževina Srbija je dobila neovisnost. Poslije odluka Berlinskog kongresa Srbija je dobila Vranjski, Niški, Pirotski i Toplički okrug, a za uzvrat se suglasila da Austro-Ugarska može okupirati Bosnu i Hercegovinu. Knez Milan šalje i prvu delegaciju da povede pregovore s Austro-Ugarskim dvorom. Na čelu delegacije su bili Jovan Ristić, vođa liberala koji se obvezao da će u ime Srbije s Austro-Ugarskom zaključi trgovački ugovor i izgradi željezničku prugu.

Željeznička konvencija je potpisana 28. ožujka 1880. godine. Knez Milan je bio uvrijeđen držanjem Rusije prema Srbiji. Odlazi 1881. godine u službeni posjet Petrogradu, kod ruskog cara Aleksandra III. Romanova. U Petrogradu je primljen dosta hladno, gotovo s odbacivanjem. Rusija je potvrdila svoju politiku s Berlinskog kongresa. Po povratku iz Petrograda, knez Milan je svratio do Beča i utanačio politički ugovor s Austro-Ugarskom.

Taj dokument je bila tzv. Tajna konvencija, koju je u Beogradu potpisao Čedomilj Mijatović 16. lipnja 1881. Tajna konvencija je podrazumjevala uzajamnu i prijateljsku politiku Srbije i Austro-Ugarske, gdje se Srbija obvezala da na svom području neće dozvoliti politička spletkarenja protiv Austro-Ugarske monarhije, a za uzvrat Austro-Ugarska se obvezala lobirati za proglašenje Srbije kraljevinom. Poslije ovog sporazuma, predsjednik ministarskog savjeta Mihailo Piroćanac podnosi ostavku zajedno s vladom, koja nije prihvaćena.

Sljedeći čin bilo je proglašenje Srbije kraljevinom 21. veljače (po novom kalendadu 6. ožujkaa) 1882. godine. Car Franja Josip osobno čestita Kralju Milanu Obrenoviću.

Kralj Milan Obrenović[uredi VE | uredi]

Odmah po proglašenju Milana Obrenovića kraljem Srbije, počinje se naglo mijenjati politički život u zemlji. U to vrijeme počinju se stvarati političke stranke u Srbiji. Stvorene su buržoaske stranke: Radikalna stranka 1831., čiji je vođa bio Nikola Pašić, Liberalna stranka sa svojim vođom Jovanom Ristićem i Naprednjačka stranka kao osobna stranka kralja Milana. Narod počinje biti nezadovoljan vladavinom kralja Milana. Bojeći se narodnog nezadovoljstva, a i zbog nabavke novih pušaka, kralj Milan se pozvao na pravo osnivanja vojske u pričuvi i naredio da se prikupi oružje od naroda i stavi u spremišta. Radikali su poveli žestoku borbu protiv režima kralja Milana. Seljaci Timočke krajine pružaju otpor sakupljanju oružja i po nagovoru radikalne stranke odbijaju predati oružje. U okolini Zaječara i Knjaževca 1883. izbila je Timočka buna koju su kralj Milan i vojska ugušili. Tada je kralj Milan ukinuo narodnu vojsku i počeo stvarati redovnu vojsku, koja će mu biti odana. Nakon gušenja bune, kralj počinje progoniti radikale zbog čega je njihov vođa, Nikola Pašić pobjegao u Bugarsku gdje je nastavio s radom.

Politika kralja Milana prema Bugarskoj se počela sve više zaoštravati zbog njegovog veleposjeda Bregovo koje je pripalo Bugarskoj kao i zbog stalne prijetnje da izbjegle radikalske pristalice predvođene Pašićem povrate svoju nekadašnju moć. Ujedinjenje Bugarske s Istočnom Rumelijom 1885. godine, Milan je doživio kao pripremu za osvajanje Makedonije, što je bio povod za rat s Bugarskom. U kratkotrajnom ratu Srbija je poražena, a glavna bitka se odvila na rijeci Slivnici od 5. do 7. studenog 1885. Mir je sklopljen u Bukureštu, po načelu povratka na prvobitno stanje.

Neposredno poslije završetaka Srpsko-bugarskog rata, izvršen je pokušaj atentata na kralja Milana na vrlo specifičan način. Urotnici su uspjeli uvući se u kraljev dvor i prepiliti grede njegove kupaonice. Samo zahvaljujući budnosti stražara koji su primjetili provalu, kralj Milan Obrenović uspio se spasiti.

Zbog ljubavnih avantura došao je u sukob sa svojom suprugom, kraljicom Natalijom. Poslije brojnih peripetija, došlo je do pravno sumnjivog razvoda 1888. godine.

Kao vid prvog popuštanja pred narodom, kralj Milan je još 1. studenog 1887. godine odobrio da zbačeni episkop i mitropolit Mihailo dobije mirovinu, ali ne i da se vrati u Srbiju. Iste godine je produžena valjanost Tajne konvencije uz dodatnu odredbu da će Austro-Ugarska štititi interese Obrenovića.

Godine 1888. proglašen je Radikalski ustav poznat po svojoj liberalnosti i naprednosti. Pri njegovom donošenju, kao uzor je korišten belgijski ustav iz 1835. godine.

Dne 22. veljače 1889. na proslavi Dana Kraljevine, kralj Milan je objavio svoju abdikaciju. Silazeći s prijestolja, kralj Milan je, po Ustavu, odredio tri namjesnika, koji su trebali vladati do punoljetnosti kralja Aleksandra.

Povlačenje i smrt Milana Obrenovića[uredi VE | uredi]

Portret Milana Obrenovića nastao oko 1881. godine.

Poslije ustupanja prijestolja svome maloljetnom sinu, kralj Milan se još neko vrijeme zadržao u Srbiji. Nakon povratka kraljice Natalije u Beograd, koja je željela biti na usluzi sinu Aleksandru, Milan je uspio isposlovati njeno progonstvo, što je izazvalo nerede 1. lipnja 1891. godine u Beogradu u kojima padaju dvije žrtve. Kralj Milan je postao nepopularan. Od ruskog dvora je izgleda dobio novčanu pomoć od dva milijuna dinara pod uvjetom da zauvijek napusti Srbiju.

Vlada je na osnovi Milanovog pristanka da ispuni ovaj zahjtev, 14. ožujka 1892. donijela zakon po kojem se kralju Milanu zabranjuje boravak u Srbiji i ponovno dobijanje srpskog državljanstva bez privole Narodne Skupštine. Samo u slučaju bolesti kralja Aleksandra, Milan je imao pravo doći i ostati u Srbiji za vrijeme trajanja bolesti. U međuvremenu, kralj Aleksandar je izvršio državni udar i proglasio se punoljetnim. Poslije prvog odlaska i povratka u Srbiju, kralj Milan je u proljeće 1895. po drugi put napustio Srbiju, a u zemlju se opet vratila protjerana kraljica Natalija Obrenović.

Poslije novog dogovora sa sinom, Milan se ponovno vraća u Srbiju 7. listopada 1897. Aleksandar mu daje položaj vrhovnog zapovjednika aktivne vojske, a Milan ju počinje osposobljivati i osuvremenjivati.

Na Milana Obrenovića je pokušan još jedan atentat, na svetog Ivana Krstitelja po julijanskom kalendaru 1899. kada ga jedan radikal pokušava ubiti. Milan Obrenović odmah započinje novi obračun s radikalima.

Do novih problema s kraljem Aleksandrom dolazi poslije njegove odluke da se oženi Dragom Mašin. Kralj Milan ga je prekorio u pismu i nije mu dao blagoslov. Nakon toga, Milan je zauvijek otputovao iz Srbije krajem 1900. godine. Jedno vrijeme je boravio u Karlsbadu, pa zatim u Temišvaru, da bi poslednje trenutke proveo u Beču.

Nadgrobna ploča kralja Milana

Gje se smrtno razbolio od upale pluća. Car Franjo Josip, u znak dobrih odnosa mu je stavio na raspolaganje jednu svoju kuću u kojoj je bolesni Milan do smrti boravio u društvu mađarskog grofa Ergenija Zičija.

Milan Obrenović je umro 11. veljače 1901. u 47. godini života.

Sahranjen je u Krušedolu, pokraj knjeginje Ljubice.


Literatura[uredi VE | uredi]

  • Slobodan Jovanović, Vlada Milana Obrenovića, I-II, Beograd, 1990.
  • Vladimir Ćorović, Istorija Srba-Tom 3, Beograd, 1995.
  • Dimitrije Đorđević, Nacionalne Revolucije balkanskih naroda (1804-1914), Beograd, 1995.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Milan Obrenović (kralj)