Nada Klaić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Nada Klaić

Nada Klaić, (Zagreb, 21. srpnja 1920. - Zagreb, 2. kolovoza 1988.), hrvatska povjesničarka.

Životopis[uredi VE | uredi]

Unuka Vjekoslava Klaića. Godine 1943. diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. Godine 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. stoljeća. Hrvatsku je medievalistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959.) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: Zadar u srednjem vijeku do 1409. (suautor Ivo Petricioli, 1976.), Zagreb u srednjem vijeku (1982.), Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (1983.), Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi (1985.), Koprivnica u srednjem vijeku (1987.). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću (1976.). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune (Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone),(1982.) i Medvedgrad i njegovi gospodari (1987.).

Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnoga razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966-67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost.[1][2] Sumnja u autentičnost bila je ispravna, budući da su sve sačuvane isprave hrvatskih vladara iz ranoga srednjega vijeka prijepisi, a samim time i formalni falsifikati. Međutim, Nada Klaić nikad nije odbacila autentičnost povijesne jezgre pojedine isprave. Osim anonimne splitske kronike (Historia Salonitana maior, 1967.), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, 1972.). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnoga razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971.), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976.). Posmrtno su joj objavljene knjige Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989.) i Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990.).

Grob Nade Klaić na Mirogoju.

Nada Klaić je najutjecajniji hrvatski medievalist 20. stoljeća.[3] Njen izuzetan doprinos je izražen ponajviše na inoviranju i općoj modernizaciji pristupa hrvatskoj povijesti (a srednjovjekovnoj pogotovo), čime je pomogla oslobođenju od nacionalo-romantičarskih pripovjedačkih povijesti 19. stoljeća, kao i utemeljenju suvremenoga multidisciplinarnoga pristupa hrvatskoj povijesti - pristupa koji uključuje arheologiju, paleografiju, gospodarsku povijest, historiju umjetnosti i kulture. Njenom zaslugom definitivno su preispitana starija povijesna vrela, te raspršeni mnogi mitovi koji su odražavali političku funkciju hrvatske historiografije 19. stoljeća. Nažalost, sama je autorica nerijetko upala u besmislene polemike u kojima je zastupala promašene i nebulozne teze - npr., njeno poricanje postojanja prve hrvatske tiskare u Kosinju u Lici[4], te spekulacija o doseobi Hrvata iz Karantanije. Tu je i njena posthuma o srednjovjekovnoj Bosni, napisana kao tuk na utuk srpskomu povjesničaru Simi Ćirkoviću). No, ti promašaji, često uzrokovani karakternim crtama povjesničarke, ne mogu umanjiti činjenicu da je njen prinos modernoj hrvatskoj medievalistici golem, te da je vrijeme potvrdilo većinu njenih postavki.

Polemika s Dominikom Mandićem[uredi VE | uredi]

Nada Klaić se tijekom 60-ih uplela u polemiku s Dominikom Mandićem i njegovim pristupom hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkoga emigranta).[5] U toj je raspravi jaka strana Nade Klaić bio moderan znanstveni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza povijesnih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenopovijesnim analizama - što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga Crkve u srednjovjekovnom društvu.

Ta je polemika imala više dimenzija, no najvažnije su dvije: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu utjecala pozitivno na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi je vid bio predstavljen kao borba «znanstvene» povjesnice (koju je, navodno, predstavljala Nada Klaić) i romantizma, čiji je predstavnik bio Mandić.

No, u stvarnosti, pisanje Nade Klaić je bilo podupirano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti (iako uz ritualne kritike da bi joj se dala aura disidentstva), pa se radilo o srazu dva podjednako neznanstvena stava: hrvatskog maksimalističkoga i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medievalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr, o sjevernoafričkom podrijetlu Vlaha), došle su još slabije utemeljene teze Nade Klaić (npr., o dolasku Hrvata iz Slovenije/Karantanije).

Moderna hrvatska historiografija o Bosni i Hercegovini, koja se tek oblikuje, uglavnom prihvaća multidisciplinarni pristup Nade Klaić (naravno, dopunjen i novijim znanstvenim spoznajama), no odbacuje njen nacionalni redukcionizam i okrnjivanje hrvatske povijesti, nastao u ozračju komunističke ideologizacije kojoj ciljem bijaše dekroatizacija bosansko-humske povijesnice. Mandić je, u toj vizuri, zastario kao sintetski povjesničar, no nezaobilazan kao preobilje lako dostupne povijesne faktografije.

Djela[uredi VE | uredi]

  • "Marginalia uz problem doseljenja Hrvata", Ljubljana, 1966.
  • "Historia Salonitana Maior Tome Arhiđakona - sadrži i raspravu", Naučno delo, Beograd, 1967.
  • "Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku", Školska knjiga, Zagreb, 1- 1971., 2- 1975.
  • "Zagreb u srednjem vijeku (Povijest Zagreba), Knj. 1" SN Liber, Zagreb, 1982.
  • "Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku", Gradski muzej, Vukovar, 1983.
  • "Medvedgrad i njegovi gospodari", Globus, Zagreb, 1987., ISBN 86-343-0189-3
  • "Koprivnica u srednjem vijeku", Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 1987.
  • "Srednjovjekovna Bosna", GZH, Zagreb, 1989., ISBN 86-399-0104-X

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Klaić, Nada, Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara (I dio), Historijski zbornik 18 (1965) [1]
  2. Klaić, Nada, Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara (II dio), Historijski zbornik 19/20 (1966/1967) [2]
  3. Hrvatski bibliografski leksikon - Nada Klaić
    "Njezine povijesti gradova te pregledi povijesti hrvatskoga srednjovjekovlja – među kojima je, jednodušna je kritika, povijest ranoga srednjega vijeka idejno i koncepcijski uspjelija – ostavili su trajan i nemimoilazan trag u hrvatskoj medievistici."
  4. Kulundžić, Zvonimir, "Problem najstarije štamparije na slavenskom jugu: (Kosinj 1482-1493)", Zagreb, 1959.
  5. Klaić, Nada, Dr. Dominik Mandić, 'Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim 1963', Historijski zbornik 21/22 (1968/1969) [3]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]