Dominik Mandić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Dominik Mandić (Lise, Široki Brijeg, 2. prosinca 1889. - Chicago, SAD, 23. kolovoza 1973.), hrvatski povjesničar, crkveni povjesničar i političar, franjevac. Njegove su povijesne knjige nezaobilazna literatura za stariju povijest hrvatskoga naroda i povijest Bosne i Hercegovine.

Život[uredi VE | uredi]

U Širokom Brijegu polazi i završava pučku školu, te pohađa glasovitu franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u Mostaru. U Fribourgu studira teologiju i stječe doktorat iz crkvene povijesti.[1] Tamo je 1912. postao svećenikom.[1] Rat ga je omeo da već tada (1914.) ne okruni svoje školovanje doktoratom pa je to učinio kasnije, g. 1921.[1] Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim, na zamolbu vlastite Provincije prihvaća ravnateljstvo velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu.

U razdoblju rojalističke Jugoslavije (1918.-1941.) gojio je, bar u početku, neke projugoslavenske iluzije, no uskoro se otrijeznio uvidjevši besperspektivnost te tvorevine i njezin kroatofobni karakter. Godine 1939. izabran je u središnju upravu Franjevačkoga reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnoga ekonoma Reda. U Rimu je dočekao ratnu 1941.

Čin proglašenja NDH doživio je bez puno entuzijazma, smatrajući to političkim aktom koji ne odražava slobodno očitovanje volje hrvatskoga naroda. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, isto kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim življem nakon četničkih zlodjela u okolici Mostara u travnju 1941. .

Realistički je procijenio da su prilike nastanka NDH nepovoljne po mogućnost dugoročnoga održanja, pa se uključuje od 1942. kao posrednik u više pokušaja uspostave kontakta sa zapadnim saveznicima, predviđajući propast sila Osovine. No, njegovo posredovanje je palo na neplodno tlo, pa je Mandićev utjecaj dao više rezultata u godini poraza NDH, kada je uspio spasiti nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca pred jugokomunističkim terorom, a navlastito organizirati socijalnu skrb za više desetaka tisuća izbjeglica. Njegovim prinosom osnovana je u izbjegličkom logoru Fermo hrvatska tiskara u kojoj su se tiskale novine i knjige za hrvatske izbjeglice.

Kada je 1946. i 1947. u Italiji nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desetcima najistaknutijih hrvatskih časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im putovnice za prekomorske zemlje, poglavito Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši straješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i znanstvenom radu.

Povjesničarski rad[uredi VE | uredi]

Najveći je dio Mandićeva povjesničarskoga opusa nastao u inozemstvu, poglavito u SAD-u. Središnji je piščev interes hrvatska starija povijest, a u tome surječju Bosna i Hercegovina. Mandićev rad karakterizira velika akribija, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i talijanskim, francuskim, ruskim, španjolskim, engleskim, njemačkim, poljskim, madžarskim, češkim i slovačkim jezicima), arhivarska strpljivost i pedanterija, kao i sjajno poznavanje nijansa crkvene i konfesionalne povijesti - posebice s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Stoga su Mandićeve povijesne knjige nabijene podatcima koje je auktor skupio iz mnogih izvora, te su zato i nezaobilazna referencija za bilo koga tko piše o povijesti Bosne i Hercegovine, i to s težištem na razdoblju od početaka do 18. stoljeća.

Njegova nekritičnost[uredi VE | uredi]

Iz današnje perspektive, glavna je Mandićeva mana nesuvremenost i nekritičnost prema povijesnim vrelima. Dok se za prvo može naći koliko-toliko opravdanja - suvremena sintetska povijest starije Bosne i Huma još nije napisana ni od koga - drugi je prigovor ozbiljnije naravi. Mandić je bio povjesnik starinskoga kova, i nije uključio u svoj repertoar prikazbe tema moderni multidisciplinarni pristup (arheologija, povijest umjetnosti, paleografija, povijesno jezikoslovlje, demografska i gospodarska strujanja, kulturološka istraživanja itd.), pa stoga njegovo djelo pripada kategoriji starije hrvatske historiografije, vida Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića.

No, Mandićev nekritički pristup i skoro naivna vjera u često protuslovne starije izvore («De Administrando Imperio» Konstantina Porfirogeneta, Ljetopis popa Dukljanina, Orbinijevi spisi), kao i pozdanje u problematične tekstove poput «Pacte convente», učinili su dio njegova opusa ne samo zastarjelim, nego i nepouzdanim. Istine radi, valja reći da Mandić korigira i katkad uspješno pronalazi nesuvislosti u starijim vrelima, no to je samo u slučajevima kada valja pokazati da je navedena teza protivna hrvatskim nacionalnim interesima i hrvatstvu. U situacijama kada su fantastične teze potkrjepa hrvatstva neke tvrdnje, Mandić ih preuzima bez provjere.

Njegova vrijednost[uredi VE | uredi]

Zato što bijaše ideologiziranim povjesnikom koji je smjerao pokazati i dokazati povijesno hrvatstvo Bosne i Hercegovine, kao i Bošnjaka, njegove je djelo nerijetko odbacivano i zanemarivano i u onim segmentima u kojima je Mandić praktički imun na kritike - a to je arhivarsko detaljistički prikaz raznih vidova starije povijesti.

Da se u slučaju Dominika Mandića nije radilo samo o jednostrano nacionalno ideologiziranoj povjesnici (koju bi bilo lako pobiti i ismijati), govori dovoljno jasno činjenica da je jedno od njegovih glavnih djela, «Etnička povijest Bosne i Hercegovine», bila ne samo proskribirana od jugokomunističkih vlastodržaca, nego je i potencijalni posjednik toga teksta mogao i zbog toga završiti u zatvoru u SFRJ - tolik je bio strah od knjige koja je faktografski obilovala podatcima o hrvatstvu stare bosanske politije, a što bijaše noćnom morom aktera srbizacije i muslimanizacije suvremene Bosne i Hercegovine koji su pribjegavali prekrajanju ili prešućivanju činjenica o starijoj povijesti BiH. To može izgledati groteskno, no isti je mentalni sklop vodio i staljinističke i slične nadripovjesničare, sve po Orwellovoj maksimi: tko kontrolira prošlost, upravlja budućnošću.

Polemika s Nadom Klaić[uredi VE | uredi]

Mandić se tijekom 60-ih upleo u polemiku s Nadom Klaić i njenim pristupom hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkoga emigranta). U toj je raspri jaka strana Nade Klaić bio moderan znanstveni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza povijesnih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenopovijesnim analizama - što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga crkve u srednjovjekovnom društvu.

Ta je polemika imala više dimenzija, no najvažnije su dvije: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu utjecala pozitivno na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi je vid bio predstavljen kao borba «znanstvene» povjesnice (koju je, navodno, predstavljala Nada Klaić) i nacionalističkoga romantizma, kojega predstavnikom bijaše Mandić.

No, u stvarnosti, pisanje Nade Klaić je bilo podupirano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti (iako uz ritualne kritike e da bi joj se dala aura disidentstva), pa se radilo o srazu dva podjednako neznanstvena stava: hrvatskog maksimalističkoga i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medijevalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr., o sjevernoafričkom podrijetlu Vlaha), došle su još slabije utemeljene teze Nade Klaić (npr., o dolasku Hrvata iz Slovenije/Karantanije).

Moderna hrvatska historiografija o Bosni i Hercegovini, koja se tek oblikuje, uglavnom prihvaća multidisciplinarni pristup Nade Klaić (naravno, dopunjen i novijim znanstvenim spoznajama), no odbacuje njen nacionalni redukcionizam i okrnjivanje hrvatske povijesti, nastao u ozračju komunističke ideologizacije kojoj ciljem bijaše dekroatizacija bosansko-humske povijesnice. Mandić je, u toj vizuri, zastario kao sintetski povjesničar, no nezaobilazan kao preobilje lako dostupne povijesne faktografije.

Djela[uredi VE | uredi]

Glavna djela Dominika Mandića su: «Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda», «Bogumilska crkva bosanskih krstjana», «Crvena Hrvatska», «Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH», «Etnička povijest Bosne i Hercegovine». Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića.

Prvo domovinsko prošireno izdanje znamenite knjige dr.fra Dominika Mandića "Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti / De Croatorum historia antiqua" objavljeno je u Zagrebu 2009., u "HrvojeBibiloteci" književnika i urednika Mile Pešorde. Knjiga, tiskana uz 800. obljetnicu Reda Sv. Franje Asiškoga, svečano je predstavljena u Hrvatskom institutu za povijest 18. studenoga 2009[2].

Pisao je za bogoslovski časopis na hrvatskom jeziku Bogoslovsku smotru.

Značajan je i kao autor koji je proučavao tragove koji govore o (ne)sačuvanim kronikama iz doba hrvatskih kraljeva, Gesta regum chroatorum.

Naslijeđe[uredi VE | uredi]

Klasična gimnazija u Širokom Brijegu nosi ime po njemu.

gimnazija u Širokom Brijegu

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/povijest-provincije/znamenitiji-likovi-bosne-srebrene/81-fra-dominik-mandic-1889-1973.html
  2. Hrvatski institut za povijest Predstavljanje knjige dr fra Dominika Mandića Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, 18. studenoga 2009.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]