Napuštanje nuklearne energije

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Napuštanje nuklearne energije je prekid korištenja nuklearne energije za proizvodnju energije. Napuštanje nuklearne energije obično uključuje zatvaranje nuklearnih elektrana i korištenje obnovljivih izvora energije, kao i drugih goriva. Austrija je prva započela zatvaranje nuklearnih elektrana (1978.), a ubrzo nakon nje Švedska (1980.), Italija (1987.), Belgija (1999.) te Njemačka (2000.).

Austrija i Španjolska otišle su toliko daleko da donose zakone o zabrani gradnje novih nuklearnih elektrana. Nekoliko drugih zemalja u Europi raspravlja o napuštanju nuklearne energije.

Nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi u ožujku 2011. Njemačka je trajno zatvorila 8 svojih reaktora i obećala da će do 2022. zatvoriti i ostale. Talijani su velikom većinom glasali da Italija također ostane zemlja bez nuklearne energije.[1] Švicarska i Španjolska su zabranile gradnju novih nuklearnih reaktora.[2] Japanski premjer naglasio je da se Japan treba prestati oslanjati na nuklearnu energiju.[3] Tajvanski predsjednik učinio je isto. Meksiko je obustavio izgradnju 10 novih nuklearnih reaktora u korist razvoja postrojenja koja rade na prirodni plin.[4] Belgija razmatra odluku o zatvaranju svojih nuklearnih elektrana možda već do 2015.[2]

U studenom 2011. zemlje poput Australije, Austrije, Njemačke, Grčke, Irske, Italije, Latvije, Lihtenštajna, Luksemburga, Malte, Portugal, Izraela, Malezije, Novog Zelanda i Norveške, i dalje se protivile nuklearnoj energiji.[5][6]

Međutim, većina ovih zemalja i dalje koristi i financijski podržava nuklearnu energiju i njezina istraživanja, uključujući EU koja financira ITER projekt.[7][8]

Ukratko[uredi VE | uredi]

Popularni antinuklearni pokret stekao je snagu u zapadnom svijetu, na temelju zabrinutosti radi nekoliko nuklearnih nesreća i zbrinjavanja nuklearnog otpada. Kritičari koji se protive nuklearnoj energiji smatraju da je izrazito opasna, te da je to skup način zagrijavanja vode za proizvodnju električne energije.[9]

Ključnu ulogu u zaustavljanju nuklearnih postrojenja u mnogim zemljama imale su dvije nesreće, Three Mile Island nesreća u SAD-u 1979. i černobilska katastrofa 1986. godine. Glavni protivnici nuklearne energije su Prijatelji Zemlje, Greenpeace, Institut za energetiku i zaštitu okoliša, Istraživanja o nuklearnoj energiji i njezinim resursima te Sortir du nucléaire (Francuska).

Nekoliko zemalja, posebno europskih, napustile su korištenje nuklearne energije još 1987.[10] Na referendumima u Austriji (1978.), Švedskoj (1980.) i Italiji (1987.) izglasano je ukidanje nuklearne energije, dok je oporba u Irskoj ukinula svoj tadašnji nuklearni program.

Zemlja koje nemaju nuklearne elektrane ili imaju ograničen broj novih nuklearnih postrojenja su Australija, Austrija, Njemačka, Grčka, Italija, Irska i Norveška.[11][12] Poljska je zaustavila gradnju nuklearnih postrojenja.[11][13]Iako se još uvijek oslanjaju uglavnom na nuklearnu energiju, Belgija, Njemačka, Španjolska i Švedska odlučile su ne graditi nova nuklearna postrojenja i namjeravaju ukinuti nuklearnu energiju.[11][14]

Parlamentarna odluka u Finskoj o dozvoli za izgradnju petine nuklearnih postrojenja je vrlo značajna jer je prva takva odluka u Zapadnoj Europi u više od 10 godina.[15]

Zemlje koje namjeravaju zatvoriti nuklearne eleketrane moraju pronaći druge načine za proizvodnju električne energije ili će biti prisiljene postati ovisne o uvozu. Dakle, rasprava o ukidanju nuklearne energije zapravo je usko povezana s komercijalizacijom obnovljivih izvora energije. Alternativu nuklearnoj energiji čine hidroenergija, vjetroelektrane, solarna energija, biomasa i drugi obnovljivi izvori energije.

Na primjer, očekuje se da će trenutno izbacivanje nuklearne energije i prelaženje na druge oblike Njemačku stajati oko 340 milijarde dolara i više od 10 godina potrebnih ulaganja (što predstavlja više od 3% njemačkog BDP-a).[16] Nažalost, u Njemačkoj se povećala emisija ugljičnog dioksida i cijena električne energije.[17] Povećana potražnja za prirodnim plinom u Njemačkoj sve će više povećati ovisnost Njemačke o Rusiji.[18] Stoga, izbacivanje nuklearne energije u Njemačkoj dovelo je do mnogo neželjenih posljedica. Isključivanje više nuklearnih postrojenja i poticajući Rusiju, Njemačka je nastavila koristiti svoje starije i opasnije reaktore.

Manjak električne energije nakon gašenja nuklearnih postrojenja, Njemačku prisiljava da se i dalje oslanja na susjedne zemlje, uključujući i uvoz električne energije iz francuskih nuklearnih postrojenja.[19]

Za i protiv napuštanja nuklearne energije[uredi VE | uredi]

Argumenti za napuštanje nuklearne energije[uredi VE | uredi]

Okoliš[uredi VE | uredi]

Antinuklearni državni političari kao argument često navode brigu za okoliš i prirodu. Ipak, glavni razlog je sigurnost prirode i okruženja ljudi. Nuklearne nesreće iz prošlosti izazavale su visoka radioaktivna onečišćenja. Najveća nuklearna nesreća u Černobilu izazvala je 43 smrtna slučaja, povrijedila mnoge ljude i velike količine zemljišta učinila neupotrebljivim sljedećih nekoliko stoljeća. IAEA izvješće procjenjuje da će 4000 ljudi umrijeti od posljedica Černobilske katastrofe. [20][21]

Različite udruge za zaštitu okoliša kritiziraju, s ekološkog aspekta, zračenje. Oni kritiziraju cijeli ciklus koji nuklearno gorivo prolazi, od rudarstva, obogaćivanja i dugotrajnog skladištenja pa sve do same potrošnje goriva i odlaganja nuklearnog otpada. Udruge upozoravaju na radioaktivna onečišćenja, zahtijevaju strogo pridržavanje mjera opreza i korištenje tehnologija za koje se može dokazati da nemaju značajan štetni utjecaj na živa bića i biosferu.[20]

Nadalje, u prošlosti su se velike količine radioaktivnog otpada odlagale u oceane i mora. Danas se to zabranjeno.[22]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Neki znanstvenici su tvrdili da je nuklearna energija ekonomski nepovoljana zbog velikih kapitalnih troškova u izgradnje nuklearnih elektrana. Veliki kapitalni troškovi pri gradnji nuklearnih elektrana i mogućnost kašnjenja predstavljaju rizik za investitore[23] (kao i svaka druga investicija s visokim kapitalnim troškovima, npr. elektrane na ugljen i rafinerije nafte). Kao alternativu, investitori mogu izabrati ulaganje u postrojenja na prirodni plin. Iako je cijena električne energije u tom slučaju veća, manji kapitalni troškovi ukazuju na manji rizik u investiranju.

Međutim, nestabilnost cijene prirodnog plina[24] pokazala se kao veći rizik investitorima nego prije, a stvaranje nuklearnih elektrana i termoelektrana na ugljen atraktivnijima.


Sigurnost[uredi VE | uredi]

Nuklearne elektrane su postale mete napada tokom vojnih sukoba u posljenja tri desetljeća. Neke elektrane su u više navrata napadnute tijekom vojnih zračnih udara:[25]

  • U rujnu 1980., Iran je bombardirao nuklearni kompleks Al Tuwaitha u Iraku.
  • U lipnju 1981., izraelski zračni napad potpuno je uništio nuklearni istraživački objekt Osirak u Iraku.
  • Između 1984. i 1987., Irak je bombardirao nuklearnu elektranu Bushehr u Iranu šest puta.
  • 1991. Irak je pokrenuo Scud raketu na izraelsku nuklearnu elektranu Dimona.
  • U rujnu 2007., Izrael je bombardirao Sirijsku nuklearnu elektranu koja je bila u procesu gradnje.[25]


Otpad[uredi VE | uredi]

Problem dugoročne pohrane radioaktivnog opada iz nuklearnih elektrana nije rješen, ali postoji mogućnost pohranjivanja u geološka spremišta. Nuklearni otpad u zemljama koje imaju nuklearne elektrane je vrlo mali u odnosu na ukupan industrijski otpad. Ipak, opasan je i potrebno je zbrinuti se za njega.[26]


Argumenti protiv napuštanja nuklearne energije[uredi VE | uredi]

Efekt staklenika i zaštita okoliša[uredi VE | uredi]

Nedavno je obnovljen interes za nuklearnu energiju, ponajviše zbog smanjenja rezervi nafte i globalnog zatopljenja. Svakim danom potrošnja električne energije raste, a nuklearna energija ne razvija problem efekta staklenika u odnosu na ugljen koji se većinom koristi. [27][28][29] Nekoliko organizacija za zaštitu okoliša ipak zagovara nuklearnu energiju.[30]

Na primjer, Njemačka se u svojoj fazi napuštanja nuklearne enrgije okrenula obnovljivim izvorima energije te na taj način želi povećati učikovitost elektrana na fosilna goriva kako bi smanjili ovisnost o ugljenu. Cilj im je do 2020. smanjiti emisiju ugljičnog dioksida za 40% u odnosu 1990. godinu. Njemačka je postala jedan od lidera u nastojanjima da ispuni Kyoto protokol.[19]

Nuklearne elektrane pri normalnom radu ne stvaraju efekt staklenika niti pepeo, međutim, rudarstvo i prerada urana uključije emisiju štetnih plinova. Emisije koje tokom pritom proizlaze se mogu usporediti s energijom vjetra .[31] Kako god, pitanje rasprave[32] je da efekt staklenika iz rudarskog dijela procesa, mljevenja i obogaćivanja može biti znatno veći problem u budućnosti, kao i osiromašene svjetske rezerve urana s visokom ocjenom, i one s niskom koje se sve više koriste.[33] Ovakavo gledište ne podržavaju nuklearni energetičari.

Sve nuklearne elektrane, i one koje pomoću fosilnih goriva podižu temperaturu vode koja se koristi kad se ohladi, mogu predstavlajati opasnost za čitav vodeni svijet u određenim eko sustavima.To uključuje i izumiranje nekih vrsta riba kao posljedica hidroenergije i drugih ljudskih aktivnosti. Ovakve poteškoće uvelike se mogu smanjiti pomoću rashladnih tornjeva koji se postavljaju na mjesta gdje se procjenjuje da je pretjerano zagrijavanje neprihvatljivo. Također, elektrane se mogu pozicionirati blizu oceana ili na nekim mjestima gdje se zagrijana voda može raspršiti kroz velike količine hladne vode. Ovakvim kombinacijama povećava se potencijal za smanjenjem gubitka topline tokom procesa i povećanjem učikovistosti svih vrsta elektrana gdje se para koristi u generaciji. Svi ostali otpadni produkti nuklearnih postrojenja mogu biti pohranjeni. To se razlikuje od drugih izvora energije gdje je zagađenje puštano direktno u okoliš, kao što su ugljen i nafta. Bez nuklearnih elektrana SAD će proizvoditi gotovo 700 milijuna metričkih tona ugljikovog dioksida godišenje. To je gotovo jednako količini koja se trenutno poizvede u SAD-u korištenjem automobila.[34]

Nuklearni otpad s vremenom postaje manje radioaktivan. Nakon 50 godina 99.1% zračenja nestaje.[35] To je velika prednost za razliku od arsena i drugih kemikalija koje se koriste i koje će zauvjek biti postojane u oklišu. Unatoč tome što je najkontroverznije, nuklearni energetičari tvrde da je podzemno rješenje za trajno zbrinavanje otpada u potpunosti ispitano. Pozivaju se na mjesta gdje je otpad pohranjen 2 milijuna godina s minimalonim kontaminacijama okolnog eko sustava.[36] Nadalje, količina nuklearnog otpada u industrijskim zemljama je ima veoma mali volumen, a manje od 1% po jedinici volumena se smatra otrovnim.[26] 96% nuklearnog otpada se može reciklirati i ponovo upotrijebiti, a ostali rizici se smatraju prihvatljivim.[37]

Prema antinukelarnim aktivistima, curenja radioaktivnoh tvari dovode u pitanje sigurnost svih koji su na bilo koji način povezani s bilo kojom nuklearnom elektranom. Kako bi se suzbila zabrinutost da nuklearne elektrane zračenjem dovode do opasnosti, svi operateri nuklearnih elektrana su dužni mjeriti zračenja kako u stanicama tako i na određenoj udaljenosti oko njih. Također su obavezni izvještavati za sve čestice i svako zračenje koje imaju. Svi ti podaci moraju biti uvjereni i prihvaćeni. Ovakva je praksa više-manje u svim zemljama koje su članice IAEA. U slučaju da postoji opasnost za okolinu, to mora biti prijavljeni i intervenirano. Ipak, uglavnom se takvi slučajevi ne dešavaju. Osim toga, svi operateri su dužni javno objaviti sve popise mjerenja i same rezultate. [38] Pojedinci koji žive u blizini nuklearnih elektrana su u opasnosti otprilike 1% od zračenja[31][39], što se smatra prihvatljivim.[40] INES evidentirani slučajevi u zadnjih 6 mjeseci se mogu vidjeti ovdje.[41]

Vidi[uredi VE | uredi]

Preporučena literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Italy Nuclear Referendum Results (June 13, 2011).
  2. 2,0 2,1 Henry Sokolski (November 28, 2011). Nuclear Power Goes Rogue. Newsweek.
  3. Tsuyoshi Inajima and Yuji Okada (October 28, 2011). Nuclear Promotion Dropped in Japan Energy Policy After Fukushima. Bloomberg.
  4. Carlos Manuel Rodriguez (November 4, 2011). Mexico Scraps Plans to Build 10 Nuclear Power Plants in Favor of Using Gas. Bloomberg Businessweek.
  5. Duroyan Fertl (June 5, 2011). Germany: Nuclear power to be phased out by 2022. Green Left.
  6. "Nuclear power: When the steam clears", The Economist, March 24, 2011
  7. http://news.bbc.co.uk/2/hi/4629239.stm
  8. http://www.ncpst.ie/news-and-events/association_euratom_dcu.html
  9. Helen Caldicott (2006). Nuclear Power is Not the Answer to Global Warming or Anything Else, Melbourne University Press, ISBN 0-522-85251-3, p. xvii
  10. Netherlands: Court case on closure date Borssele NPP, article from anti-nuclear organization (WISE), dated June 29, 2001.
  11. 11,0 11,1 11,2 Nuclear Power in the World Energy Outlook, by the Uranium Institute, 1999. Note that Norway has two research reactors, at Kjeller and Halden, producing an insignificant amount of power.
  12. Anti-nuclear resolution of the Austrian Parliament, as summarised by an anti-nuclear organisation (WISE).
  13. Nuclear news from Poland, article from the Web site of the European Nuclear Society, April 2005.
  14. Germany Starts Nuclear Energy Phase-Out, article from Deutsche Welle, November 14, 2003.
  15. Nuclear Energy in Finland. World Nuclear Association (September 2005). pristupljeno 2006-05-19[Nepostojeća poveznica]
  16. http://www.technologyreview.com/featured-story/428145/the-great-german-energy-experiment/
  17. http://www.globe-net.com/articles/2011/june/3/german-nuclear-phase-out-ignites-push-for-coal,-gas/?sub=
  18. http://online.wsj.com/article/SB10001424053111904563904576584831235317422.html The Wall Street Journal Russia to Extend Life of Aging Reactors Chernobyl-Style Design Is Among Those That Nuclear Official Says Would Stay in Service; West Has Pushed for Shutdowns
  19. 19,0 19,1 "Germany split over green energy", BBC News, 2005-02-25
  20. 20,0 20,1 [1] [Nepostojeća poveznica]
  21. Nuclear | Greenpeace International. Greenpeace.org. Retrieved on 2011-06-04.
  22. Brown, Paul. "Decaying and dangerous, the legacy of a flawed nuclear vision", The Guardian, 2003-08-26
  23. Jeffrey R. Paine, "Will Nuclear Power Pay for Itself?", The Social Science Journal, volume 33, number 4, pages 459–473, 1996.
  24. Crude Oil Spot and Natural Gas Spot Prices – NYMEX. Wtrg.com. Retrieved on 2011-06-04.
  25. 25,0 25,1 Benjamin K. Sovacool (2011). Contesting the Future of Nuclear Power: A Critical Global Assessment of Atomic Energy, World Scientific, p. 192.
  26. 26,0 26,1 Waste Management in the Nuclear Fuel Cycle. World Nuclear Association (February 2006). pristupljeno 2006-05-19[Nepostojeća poveznica]
  27. [2][Nepostojeća poveznica]
  28. James Lovelock: Nuclear power is the only green solution. Ecolo.org (2004-05-24). Retrieved on 2011-06-04.
  29. http://www.issues2000.org/2004/George_W_Bush_Energy_+_Oil.htm
  30. Nuclear is not the solution to climate change. Ccnr.org. Retrieved on 2011-06-04.
  31. 31,0 31,1 Nuclear Electricity Chapter 6. World Nuclear Association (2003). pristupljeno 2006-05-19[Nepostojeća poveznica]
  32. http://www.sustainabilitycentre.com.au/NukeDebateAustScience.pdf
  33. van Leeuwen, Jan Willem Storm; Philip Smith. Nuclear Power: the Energy Balance. pristupljeno 2006-05-19
  34. President Discusses Energy Policy, Economic Security. The White House (June 22, 2005). pristupljeno 2006-05-19
  35. [3][Nepostojeća poveznica]
  36. Nuclear Waste. Wonuc.org. Retrieved on 2011-06-04.
  37. [4][Nepostojeća poveznica]
  38. bnfl.co.uk. bnfl.co.uk. Retrieved on 2011-06-04.
  39. http://www.barsebackkraft.se/templates/Umain.asp?ItemID=1630&OItemID=1627&siteid=
  40. Safety of Nuclear Power Reactors. World Nuclear Association (May 2006). pristupljeno 2006-05-19[Nepostojeća poveznica]
  41. NEWS – Home Page[Nepostojeća poveznica]. News.iaea.org (2001-10-31). Retrieved on 2011-06-04.