Stefan Uroš IV. Dušan
Stefan Uroš IV. Dušan (1308. - 20. prosinca 1355.), u narodnoj tradiciji znan kao Dušan Silni, bio je kralj Raške od 1331. godine i car Srba i Grka od 1346. godine pa do svoje smrti. On je jedini pripadnik dinastije Nemanjića koga SPC nije proglasila svecem.
Sadržaj |
Djetinjstvo[uredi]
Dušanov otac je bio raški kralj Stefan Uroš III., poznatiji pod nadimkom Dečanski, a majka mu je bila bugarska princeza Teodora. Obiteljska veza s Bugarskom je dodatno ojačana pošto mu je baka (majka Uroša III.) također bila bugarska princeza.
Djetinjstvo budućeg cara je bilo veoma burno, tako da nitko nije znao da li će ikada postati kralj. Podjela srpske države je trajala od 1282. do smrti kralja Stefana Dragutina 1314., kada počinje rat dvije srpske države, koji će trajati deset godina. Pobjednik u ratu će biti tek Dušanov otac Uroš Dečanski, koji je 1321. naslijedio krunu nakon što je 1314. zajedno s Dušanom bio prognan u Carigrad. Odlučujući trenutak za kasniji razvoj Dušanove države postaje bitka na Velbuždu između srpskih i bugarskih snaga. Potpuna pobjeda snaga Dušanovog oca je označila slom Bugarske, koja će životariti još pola stoljeća do turske aneksije.
Kralj[uredi]
Samo 45 dana nakon pobjede Stefana Uroša III. Dečanskog nad Bugarima, Dušan je napravio puč, okrunio se za kralja Srbije i zatočio svog oca. Kako bi učvrstio svoju vlast i strateški zaštitio pozadinu, on se, kao i otac i djed, ženi bugarskom princezom Jelenom 1332., a dvije godine potom objavljuje rat Bizantu. Financijsku pomoć za taj rat Dušan dobiva od Dubrovnika, koji već ranije javno izjavljuje želju da kupi grad Ston. Ta prodaja je bila izvršena 1333., kada Dubrovnik kupuje i od Bosne i od Srbije ovaj grad. Dogovorom je Srpsko kraljevstvo dobilo 8.000 perpera.[1]
Prva faza rata s Bizantom bila je uspješna, s osvajanjem velikog dijela Makedonije zbog kupovine bizantskog generala, ali pod pritiskom bizantskog cara Andronika III. dio teritorija je vraćen, kako bi bio zaključen mir. Taj mir će trajati do Andronikove smrti, kada u Bizantu dolazi do anarhije i građanskog rata. Mudro koristeći novonastalu situaciju u Bizantu, Dušan podupire najprije jednu, a potom drugu stranu te anektira praktički bez borbe cijelu bizantsku sjevernu Grčku i Albaniju, s izuzetkom Soluna, što je dovršeno do 1348. godine. Dušan se je 1345. okrunio za cara Srba i Grka. Kako je samo papa ili carigradski patrijarh mogao nekog okruniti za cara, a obojica su to neupitno odbijali, Dušan je najprije srpsku arhiepiskopiju digao na patrijarški status, kako bi mogao biti okrunjen od patrijarha.
Car[uredi]
Podrobniji članak o temi: Srpsko Carstvo
Dana 16. travnja 1346. novoproglašeni patrijarh Joanikie II. je okrunio Dušana za cara Srba i Grka. Zbog te krunidbe Joanikie II. će ubrzo potom biti proklet od carigradskog patrijarha. S 1348. godinom, kada srpska vojska osvaja bizantsku Tesaliju i Epir, dolazi do kraja osvajanja. Pokušaj napada na Bosnu 1350. završava vojnim pobjedama, ali i izgubljenim ratom zbog pobune u grčkim područjima Dušanovog Carstva. Do konačnog kraja osvajanja dolazi katastrofalnim porazom srpskih snaga od Turaka kod Didimotike 1352. godine.
Gotovo odmah nakon krunidbe Dušan je počeo raditi na novom zakoniku, kojim bi se uredili odnosi između crkve i države, odnosi između seljaka i feudalaca, kao i ovih potonjih s carem. Po tom zakoniku središnja vlast u državi je pripadala caru, koji je vladao uz pomoć državnog savjeta. U zakoniku je također napisano da je Srbija visoko centralizirana država, sa zakonskim ovlastima u rukama cara.[2]
Taj pokušaj gradnje centralizirane države će na kraju propasti zbog smrti cara Dušana, samo godinu dana nakon objave drugog dijela zakonika.
Smrt cara Dušana 20. prosinca 1355. godine dovodi ubrzo do raspada njegovog carstva, pošto velikaši odbijaju priznati njegovog sina Uroša V. za vladara cijele države. Dušan je pokopan u prizrenskom manastiru, a njegovi ostatci će mnogo stoljeća kasnije biti premješteni u beogradsku crkvu Svetog Marka.
