Vuk Drašković

Izvor: Wikipedija

Vuk Drašković (Međa (općina Žitište), Vojvodina, Srbija, 29. studenog 1946.), nekadašnji srpski političar i predsjednik nekada najjače srpske opozicione stranke - Srpski pokret obnove.

[uredi] Životopis

Iako je rođen u Vojvodini, Drašković je djetinjstvo proveo u Hercegovini. Оsnovnu školu završio je u Fojnici, a gimnaziju u Gacku. Beogradski Pravni fakultet završio je 1968. Tijekom 1970-ih radio je kao novinar, a jedno je vrijeme bio dopisnik jugoslavenske novinske agencije TANJUG iz Afrike. Tada je bio i član Saveza komunista Jugoslavije.

Početkom 1980-ih, Drašković napušta novinarstvo i posvjećuje se književnosti. Objavio je više romana od kojih su najpoznatiji "Sudija" i "Nož". Drašković tada postaje već otvoreni protivnik socijalizma i Titove politike, i poziva na obnovu četništva. U to vrijeme postao je jedan od poznatijih disidenata.

[uredi] Politička karijera

1989. godine, Drašković i njegov kum Vojislav Šešelj osnivaju stranku pod nazivom Srpska narodna obnova, koja je imala otvoren četnički program. Međutim, kumovi su se uskoro posvađali pa se stranka raspala. Sljedeće, 1990. godine, Drašković osniva Srpski pokret obnove koji je tijekom te godine postao najmasovnija opozicijska stranka tadašnjem režimu predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića. Za prosinac te 1990. raspisani su prvi višestranački izbori u Srbiji. Drašković, kao predsjednički kandidat, više nego uvjerljivo gubi od Miloševića a SPO osvaja 19 zastupničkih mjesta u Skupštini Srbije.

Početkom 1991. godine, srpska državna televizija (pod potpunim Miloševićevim nadzorom) organizirala je hajku protiv Draškovića, koji u znak protestiranja zakazuje za 9. ožujka te godine opozicijski skup u centru Beograda. Milošević je odlučio razbiti skup, te su njegove policijske snage brutalnom silom to i učinile. Tijekom demonstracija, dvije osobe su poginule. Navečer, u centru Beograda pojavili su se tenkovi. Drašković je tada prvi put uhićen, ali je pušten poslije nekoliko dana (poslije pritiska beogradskih studenata).

U jesen te godine, u doba žestokog rata u Hrvatskoj, Drašković organizira paravojnu skupinu pod nazivom Srpska garda i šalje je na ratište.

U proljeće 1992. godine, Drašković i još nekoliko srpskih opozicijskih stranaka organiziraju Demokratski pokret Srbije - DEPOS. Na izvanrednim izborima za Skupštinu Srbije, u prosincu '92. i 1993. godine, DEPOS ne bilježi veći uspjeh.

1. lipnja 1993. godine, jedan zastupnik Šešeljeve stranke u saveznom parlamentu pretukao je jednog zastupnika Draškovićeve partije. Ovaj incident izazvao je prosvjede SPO-a ispred saveznog parlamenta, tokom kojih je čak pokušano i zauzimanje zgrade parlamenta. Tom prilikom jedan policajac je poginuo, a Drašković i njegova supruga su isprebijani i uhićeni. Ipak, pod pritiskom stranih sila, Milošević je bio prisiljen pustiti Draškovića iz zatvora (9. srpnja).

Pred redovne izbore za Skupštinu tadašnje SRJ i lokalne izbore u Srbiji, Drašković sa tadašnjim predsjednikom Demokratske stranke Zoranom Đinđićem i predsjednicom Građanskog saveza Srbije Vesnom Pešić sklapa koaliciju "Zajedno". Ova koalicija gubi na saveznim, ali pobjeđuje na lokalnim izborima. Milošević odbija priznati poraz, pa nastaju tromjesečni prosvjedi po cijeloj Srbiji. Tek u veljači 1997. godine, Milošević je priznao pobjedu opozicije.

Prvi pokušaj ubojstva Draškovića dogodio se 3. listopada 1999. godine, na Ibarskoj magistrali. Kamion pun pjeska direktno je naletio na auto u kojem se nalazio Drašković i njegova četiri bliska suradnika. Drašković je jedini preživio.

Drugi pokušaj dogodio se 15. lipnja 2000. godine, u Budvi. Na Draškovića je pucano dok je sjedio u svom stanu i ponovo je uspio preživeti.

U međuvremenu, Drašković je sudjelovao u formiranju nove, velike, opozicijske skupine protiv Miloševića koja je nazvana Demokratska opozicija Srbije - DOS. Međutim, u ljeto te godine, Drašković odlučuje istupiti iz DOS-a i samostalno sudjelovati na izvanrednim izborima za predsjednika SRJ, koje je Milošević raspisao za 24. rujna te godine. Draškovićev kandidat osvaja vrlo mali broj glasova, a Vojislav Koštunica (kandidat DOS) uvjerljivo pobeđuje Miloševića koji nije htio priznati poraz. Nastaju prosvjedi po cijeloj Srbiji, koji su završeni 5. listopada kada je DOS na silu zauzeo najvažnije državne institucije i svrgao Miloševićev režim.

Na izvanrednim izborima za Skupštinu Srbije, 23. prosinca te godine, Draškovićev SPO ne uspijeva ući u parlament. Tri godine kasnije, SPO ulazi u koaliciju sa strankom Nova Srbija Velimira Ilića i osvaja 22 zastupnička mjesta. Drašković ne zauzima položaj u novoj Vladi Srbije pod vođstvom Vojislava Koštunice, već u travnju 2004. godine biva izabran za ministra vanjskih poslova tadašnje Državne zajednice Srbija i Crna Gora.

Nakon raspada SiCG, svibnja 2006. godine, Drašković je ostao na svojoj dužnosti kao ministar vanjskih poslova Srbije. Tu dužnost obavljao je do izbora nove srpske Vlade, svibnja 2007. godine.

Pred izvanredne parlamentarne izbore koji će se održati 11. svibnja 2008. godine, Drašković i njegov SPO pristupili su koaliciji za Evropsku Srbiju - Boris Tadić koju sačinjavaju Demokratska stranka (Boris Tadić), G17+ (Mlađan Dinkić), i Liga socijaldemokrata Vojvodine (Nenad Čanak).