Savez komunista Jugoslavije

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zastava

Savez komunista Jugoslavije je bio politička stranka, čije je članstvo totalitarno upravljalo Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom.

U okviru raskola na komuniste i socijaldemokrate, do kojeg dolazi u radničkim strankama Europe nakon Oktobarske revolucije, i u netom formiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dolazi do ujedinjenja lijevih socijaldemokrata, nekih anarhističkih i drugih grupa u stranku opredjeljenju za klasnu borbu, uspostavu diktature proletarijata i vlast sovjeta. Nova stranka je utemeljena na Kongresu ujedinjenja radničkih stranaka u Beogradu 20. – 23. travnja 1919. pod imenom Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Imala je za program beskompromisnu klasnu borbu i jugoslavenski integralizam, a to nisu prihvatile sve socijaldemokratske, socijalističke i radničke stranke na prostoru Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Na Drugom kongresu SRPJ (k), u Vukovaru 20. – 25. lipnja 1920., partija mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije. Tek je na ovomu kongresu partiji formalno pristupio lijevi dio slovenskih socijaldemokrata, sa svojom Radničkom socijalističkom strankom za Sloveniju (slov. Delavska socialistična stranka za Slovenijo).

Donošenjem Obznane, 30. prosinca 1920., komunistička promidžba stavljena je izvan zakona, dok je rad partije bitno otežan. Nakon donošenja Ustava 1921., za koji izabrani predstavnici KPJ nisu glasovali, donosi se i Zakon o zaštiti države kojim se stranci u potpunosti zabranjuje rad, a njezini se zastupnici utamničuju. Manji dio članova odlučuje se na obnovu djelovanja u ilegali.

U okviru KPJ bile su osnovane:

Stranka Osnivačka skupština
Komunistička stranka Slovenije 17. i 18. travnja 1937.
Komunistička stranka Hrvatske 1. i 2. kolovoza 1937.
Komunistička partija Makedonije 19. ožujka 1943.
Komunistička partija Srbije 8. do 12. svibnja 1945.
Komunistička partija Crne Gore 4. do 8. listopada 1948.
Komunistička partija Bosne i Hercegovine 1. do 5. studenoga 1948.

U II. svjetskom ratu KPJ je stao na čelo uspješnog otpora protiv okupatora, te je uz vojnu potporu Sovjetskog saveza i sukladno dogovoru SSSR-a sa zapadnim saveznicima od 1945. godine čvrsto uzela u ruke vlast nad Jugoslavijom, organiziravši diktaturu proletarijata i poslije totalitarno vladala Jugoslavijom.

1948. godine dolazi KPJ u teški sukob s drugim komunističkim partijama na čelu sa Komunističkom partijom Sovjetskog saveza: izgleda da je okidač sukobu bilo samovoljno jugoslavensko podržavanje komunista u Grčkom građanskom ratu. Naime je SSSR bio u podjeli interesnih sfera u Europi krajem Drugog svjetskog rata prepustio Grčku utjecaju Velike Britanije. Napetost sa SSSR-om, koja je bila na granici oružane intervencije komunističkih zemalja u Jugoslaviji, prouzročila je progon protiv članova KPJ koji su iskazivali privrženost šefu KPSS Staljinu. Inače su se do 1948. godine Staljinove slike nalazile nalazila na zidu svake javne ustanove u Jugoslaviji, u istoj razini sa slikama Josipa Broza Tita. Vrlo brutalni zatvor za tzv. "informbiroovce" ("popularno" se te odbačene članove KPJ nazivalo prema skraćenom imenu međunarodne asocijacije komunističkih partija iz koje je KPJ bila izbačena 1948.: "Informativni biro") bio je na Golom otoku.

Radi dokazivanja komunističke "pravovjernosti", KPJ 1949. god. pokreće opću kolektivizaciju sela, po ruskom zadružnom (kolhoznom) sustavu. Kolektivizacija je dala iznimno loše rezultate, te su zadruge - koje su u nekoliko godina teško degradirale život sela u pretežno poljoprivrednoj ekonomiji Jugoslavije - raspuštene 1953. godine. Baš u to vrijeme Jugoslavija dobiva ozbilju pomoć od Sjedinjenih američkih država, koje nastoje podržati komunistički režim neposlušan Sovjetskom savezu, ali i značajni ekonomski poticaj u vidu ratnih reparacija od Njemačke i Italije; što sve zajedno pridonosi znatnom rastu industrijske proizvodnje u državi.

Sa 1955. godinom dolazi do pomirenja između KPJ i KPSS - kojem je na čelu sada Nikita Hruščov. Jugoslavija ipak zadržava stanovitu distancu od sovjetskog bloka, te nastavlja funkcionirati kao neutralni most između komunističkog istoka i demokratskog zapada Europe. Zahvaljujući takvom položaju, osiguravaju se unosni poslovi sa oba ta vojna i ekonomska bloka, koji pomažu gospodarstvu Jugoslavije; to gospodarstvo u cjelini ipak ostaje relativno neuspješno, te iz desetljeća u desetljećima u rezultatima zaostaje za gospodarstvima usporedivih zemalja poput Grčke ili Španjolske. Privredna reforma 1964. godine, koja u zemlju donekle vraća elemente tržišne ekonomije, gdje se nakon dvadesetak godina omogućilo seljacima da kupuju umjetno gnojivo i traktore, te omogućilo osnivanje malih obrta, dala je zadovoljavajuće rezultate nekoliko godina, dok preostala ograničenja (ostao je seljacima propisan tzv. "agrarni maksimum" od skromnih 10 hektara zemlje, obrtnici su mogli zaposliti samo mali broj radnika i nisu smjeli obavljati mnoge djelatnosti - tako npr. nisu mogli otvarati dućane) nisu zakočila daljnji razvoj gospodarstva, pretežno sastavljenog od neadekvatno organiziranih i nedovoljno produktivnih socijalističkih poduzeća zaštićenih snažnom državnom intervencijom. Potrebe prilično narasle (i često neefikasne) industrije nije se više moglo financirati novcem dislociranim iz poljoprivredne proizvodnje, te počinje znatnije zaduživanje na međunarodnom financijskom tržištu. "Devizne doznake" sve većeg broja ekonomskih emigranata koji dobivaju slobodu otići na rad u Njemačku, Francusku i druge razvijenije zemlje Europe (do 1960.- ih godina, napuštanje državnog teritorija se sprječavalo grubom silom i kažnjavalo kao kriminal), te brzi rast turizma na Jadranu samo donekle poboljšavaju situaciju. Sa početkom 1980.- ih godina Jugoslavija više ne uspijeva uredno podmirivati državni dug, u zemlji nastaju ozbiljne nestašice (struje, kave, benzina, higijenske vate, jestivog ulja, deterdženata za rublje) te nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godina iz godine u godinu slabi politička kohezija države.

U pokušaju razrješavanja međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji, KPJ je istodobno sa dolaskom na vlast transformirala tu zemlju u federaciju.

U siječnju 1990. godine, nakon 14.-og izvanrednog kongresa, SKJ se politički raspao po nacionalnim linijama i formalno je prestao postojati.

Federalizam kakav su u Jugoslaviji ustrojili komunisti nije pretvorio Jugoslaviju u održivu državnu zajednicu koja bi mogla nastaviti funkcionirati nakon prestanka totalitarne komunističke vladavine: čim je prestala vlast komunističke partije 1990.- ih godina (tada pod nazivom SKJ: "Savez komunista Jugoslavije), napetosti između najbrojnijih Srba s jedne strane, te svih drugih naroda u Jugoslaviji sa druge strane dovele su do raspada te države popraćenog serijom ratova (Rat u Sloveniji 1991.; Srpsko-Hrvatski rat 1991. - 1995.; Rat u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995. u čijem sklopu se odigrao i Bošnjačko-hrvatski sukob 1992. - 1994.; albansko - srpski Rat na Kosovu 1996. - 1999.; naposljetku albansko - makedonski Rat u Makedoniji 2001.).

Republičke sastavnice KPJ nastavile su djelovati kao političke stranke, te su redom uspjele zadržati značajan utjecaj na političkoj sceni: tako je pravni sljednik komunističke partije u Hrvatskoj današnji SDP (vodeća stranka u vladajućoj koaliciji u Hrvatskoj, 2014. god.), a u Srbiji SPS (važan član vladajuće koalicije u Srbiji, 2014.).

Ideološke nasljednice[uredi VE | uredi]

Danas postoji malo poznatih komunističkih stranaka na prostorima bivše SFRJ:

Antititoističke komunističke partije na prostoru bivše Jugoslavije:

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Society.svg Nedovršeni članak Savez komunista Jugoslavije koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.