Andrija Opica Palmović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Andrija Opica Palmović (1847. - 1882.) je bio hrvatski svećenik i pjesnik.

Kulturni rad[uredi VE | uredi]

1871. je godine prošireno uredništvo časopisa Matice hrvatske Vijenca. Tako se omogućila veća kvaliteta književnih i znanstvenih priloga. Godine 1873. u uredništvu su Andrija Palmović, Đuro Arnold i Rikard Jorgovanić.

Književni rad[uredi VE | uredi]

Dijelom je skupine hrvatskih književnika 19. st. kojima se u djelima pojavljuju motivi o Arapima: Preradović, Šenoa, Palmović i Arnold. Obrađuju ih bilo pod općim imenom Arapa, bilo pod imenom Beduina i Saracena. Posebnu skupinu sačinjavaju pjesme i pripovijetke o dodiru starije hrvatske povijesti s arapskim osvajačima.

Branko Vodnik Palmovića naziva "najvećim lirskim pjesnikom onoga vremena".

Svećeništvo[uredi VE | uredi]

Bio je jednim od kapelana župe Uzvišenja Svetog Križa u Završju Netretićkom od rujna 1875. do prosinca 1876. godine.

Politički rad[uredi VE | uredi]

Politički je po intimnom uvjerenju bio pravašem. [1]

Wikicitati „Većina hrvatskih realista, posebice vodeći među njima, bili su politički istaknuti pravaši: Ante Kovačić, Evgenij Kumičić, August Harambašić; pravaši su bili po intimnom uvjerenju Gjalski i Kranjčević, Palmović i Hranilović, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević. Pravaške ideje prožimlju i djela Vjenceslava Novaka i Josipa Kozarca.”
(Jelčić, 1997., 144.)

Zanimljivost

Iz knjige dr. Ante Pavelića - Doživljaji I :

"Na Mirogoju (zagrebačkom groblju), Zagrebu prošlosti,što je zapremio jedan dobar dio prekrasne sjeverne pozadine grada na podnožju zelene Zagrebačke Gore, medju grobovima tolikih hrvatskih velikana, nad kojima su podignuti veći ili manji umjetnički ili obični klesarski nadgrobni spomenici, i tolikih nepoznatih i neznatnih gradjana hrvatske priestolnice, kojima se ni ime nije sačuvalo, nalazi se i čedni grobni humak rano preminulog hrvatskog pjesnika Andrije Palmovića. Ovaj se grob ne razlikuje ni po čemu od tisuća bezimenih grobova osim po tome, što je sačuvan mali nadgrobni mramorni spomenik, na kojem nema ništa drugo izpisano nego ime i godina rodjenja i smrti. Nema ni običajne "tugujuće obitelji", niti ikakva stiha iz koje njegove pjesme, kao što je onaj nenadmašivi i za tu svrhu kao stvoreni stih na spomeniku velikog hrvatskog pjesnika Petra Preradovića:*

"U Tvom polju daj mi groba, Tvojim cviećem grob mi kiti..."

Preradovićev je grob doista uviek okićen cviećem, a na dan Svih Svetih desetci i desetci tisuća Zagrebčana prodju i popostanu kraj njegova groba, a pjevačka družtva jedno za drugim odpjevaju neizbježno svake godine po jednu tužaljku. Na grobu Andrije Palmovića niti ima, kako rekoh, kakvog stiha, niti ikada ni najmanjeg stručka cvieća, niti se na dan Svih Svetih kraj njega zaustavljaju gradjani, a niti pjevaju pjevačka družtva, premda se nalazi u onom najstarijem dielu, u središtu ovoga mrtvoga grada —jer je pokopan još onda, dok se groblje nije toliko razširilo—, što je uredjen kao najljepši perivoj, razdieljen simetrički na "poija" izmedju ravnih i urednih aleja i zasjenjen sjenom velikih i krošnjastih stabala. Istina je, Palmo vic nije bio tako veliki pjesnik kao Preradović, a nije mogao ni postati tako slavan, jer je rana smrt ušutkala njegovu vilu, nu pjesme su mu bile liepe i osjećajne. Za mene je Palmović imao osobito značenje, pa sam i ja, i ako nisam na groblju za onda imao nikoga, svake godine, dok sam bio djak, a kasnije odvjetnik u Zagrebu, odlazio na Svisvete poslije podne na Mirogoj, da kao i svi drugi odam poštovanje malim i velikim pokojnicima, a napose, da postojim koji čas na pustom grobu "moga" pjesnika. Dok je Mirogojem brujio neprekidni žamor živoga Zagreba, dok se je predvečernje nebo žarilo od stotine tisuća plamičaka svjećica, što su gorile po grobovima, dok su se uzdasi i suze tugujućih majka i djece kraj još svježih grobova uskladjivali u jednu skladnost s povjetarcem, što struji sa Sljemena, s tužaljkama pjevačkih družtava i s rumenilom zarudjelog lišća lozovitih penjačica, kojima su obrašćeni dostojanstveni i svetištni zidovi arkada, što ogradjuju Mirogoj s ciele zapadne strane, dotle sam ja stajao sam kraj Palmovićeva groba i opetovao njegove stihove:

Izpod brčnog Otomaljskog brda, Kud se Pliva zdvojna razpojasa, Iz ponora baca u ponor, Poput davno plandujućeg krda Vidiš, gdje no gradić se bjelasa Gjulhisare — turski Ružin Dvor.

i proživljavao dane djetinjstva, koga sam proveo izpod brčna brda Otomalja na rieci Plivi upravo tamo, gdje se je ona razpojasala, gdje se medju dva brda počima razširivati u veliko, duboko i bistro jezero, i gdje se pred jezerom razdvaja, da opaše jedan mali otočić, i gdje se je na njezinim obalama svilo gniezdo starih hrvatskih plemetih rodova, malo mjestance Jezero, što ga Turci prozvaše Gjulhisar, turski Ružin Dvor", kako veli Palmović."

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti : tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Zagreb : Naklada Pavičić d.o.o., 1997., ISBN 953-6308-09-6, str. 144.
 2. dr. Ante Pavelić - Doživljaji I, Rukopis, Torino 1947, II izdanje "Domovina" Madrid 1968.,str. 91-93; NSK Zagreb Zatvoreno spremište; signatura
| IC-IT 753.628sv1