Anna Abrikosova

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta kršćanstvo. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija
Službenica Božja
Anna Ivanovna Abrikosova
Službenica Božja Anna Ivanovna Abrikosova
Rođena 23. siječnja 1882.
Moskva
Preminula 23. srpnja 1936.
Moskva
Slavi se u Katoličkoj Crkvi
Spomendan 23. srpnja[1]
Christianity Symbol.png Portal o kršćanstvu
Portal o životopisima

Anna Ivanovna Abrikosova (rus. ćir. Анна Ивановна Абрикосова; Moskva, 23. siječnja 1882. – Moskva, 23. srpnja 1936.), znana i kao Majka Katarina Sijenska (rus. ćir. Екатери́на Сие́нская) ili samo Majka Katarina, bila je ruska grkokatolička redovnica, prevoditeljica, žrtva staljinističkih progona, s naslovom Službenice Božje.[1] Utemeljila je grkokatoličku zajednicu dominikanki trećoredki[2], čije je progone u sovjetskom režimu Aleksandar Solženjicin opisao u prvomu svesku svojega Arhipelaga Gulag.[3][4]

Obitelj[uredi | uredi kôd]

Rođena je u obitelji industrijalaca, vlasnika tvrtke službena dobavljača slastica za ruski carski dvor. Majka Anna Dmitrievna (rođ. Arbuzova) umrla je pri porodu, a otac Ivan Aleksejević deset dana kasnije od tuberkuloze.[5] Pokopani su na Aleksejevom groblju u Moskvi.[6] Djecu je posvojio i odgojio očev ujak Nikolaj Aleksejevič Abrikosov. Brat Dmitri Ivanović bio je službenik u Ministarstvu vanjskih poslova Ruskoga Carstva, a drugi brat Aleksej Ivanovič bio je Lenjinov balzamer i Staljinov osobni liječnik. Premda se obitelj izjašnjavala pravoslavcima, rijetko su pohađali bogoslužje.[7]

Brak i početak redovništva[uredi | uredi kôd]

Maturirala je u Prvom ženskom liceju u Moskvi 1899. Upisala je učiteljsku školu, u kojoj je doživljavala ostracizam zbog pripadnosti dobrostojećoj obitelji.[8] Od 1901. do 1903. studirala je povijest na Girton Collegeu u Engleskoj (sastavnici Oxforda)[4], no nije diplomirala. Povratkom u Moskvu, prihvaća prosidbu bratića Vladimira Abrikosova[9], što se nije svidjelo njezinu bratu Dmitriu, tada dužnosniku u ruskom veleposlanstvu u Londonu. Kako ju pismima nije uspio uvjeriti u poništavanje zaruka, tako joj je prestao pisati.[10] Kao bratić i sestrična, Anna i Vladimir imali su poteškoća s dogovaranjem pravoslavnoga vjenčanja, no naposljetku su se uspjeli crkveno vjenčati.[7]

Sljedeće desetljeće bračni je par proveo putujući Italijom, Švicarskom i Francuskom. Prijateljstvo s ruskom kraljevnom Mariom Mihailovič Volkonskajom te čitanje Dijaloga Katarine Sijenske potaknuli su njezino obraćenje na katoličanstvo. Članicom Katoličke Crkvu postala je 20. prosinca 1908. u pariškoj župnoj crkvi sv. Marije Magdalene.[4] Počela se zanimati za dominikansku duhovnost čitajući Lacordaireov životopis sv. Dominika. Godinu i jedan dan nakon svoga ulaska u Crkvu, isto je, 21. prosinca 1909., učinio i njezin suprug Vladimir. Bračni par pisao je papi Piu X. s molbom prihvaćanja u Rimokatoličku Crkvu, s obzirom na to da su obraćenjem postali grkokatolicima. Papa im je molbu, pozivajući se na Orientalium dignitas, odbio brzojavom poslanim na njihovu moskovsku adresu.[11] Par se vratio u Moskvu 1910., gdje su se priključili dominikancima trećoredcima u crkvi sv. Luja Francuskoga.[4] Završetkom Veljačke revolucije par je počela nadzirati ruska tajna policija, a uhićenje im je spriječeno prisilnim odreknućem cara Nikole II. Dne 17. svibnja 1917. Vladimir je zaređen za grkokatoličkoga svećenika, a Anna je, na blagdan sv. Dominika u kolovozu iste godine, položila redovničke zavjete, uzimajući redovničko ime Katarina, te utemeljujući uskoro grkokatolički ogranak dominikanskih trećoredaca, kojemu se pridružuje nekolicina zavjetnica. Uz redovna tri zavjeta, pristupnice su položile i četvrti zavjet, podnošenje patnji za spas Rusije.[12]

Progoni[uredi | uredi kôd]

Novoosnovanu kongregaciju nakon Listopadske revolucije počinje nadzirati Čeka. Dana 17. kolovoza 1922., tijekom Vazmenoga bdijenja, članovi Državnoga političkoga direktorata provaljuju u kongregaciju, uhićuju svećenike Vladimira Abrikosova i Dmitrija Kuzmin-Karavajeva (bivšega staroboljševika) i osuđuju ih na smrtnu kaznu strijeljanjem. Kazna je preinačena u trajno progonstvo i deportaciju na Zapad. Katarini i njezinoj svekrvi bio je ponuđen odlazak u Pariz, no ona je ponudu odbila.[13] S ocem Nikolajem uskoro u tajnosti osniva katoličku školu za djecu župljana[14], o čemu je u svojim sjećanjima posvjedočila kći oca Nikolaja, Ekaterina Nikolaevna Mihailova, kao učenica te škole.[15] Abrikosova se pokazala dobrom pedagoginjom koju su, prema svjedočanstvima susestara i suradnika, djeca poštivala i voljela.[16] Tijekom političkih previranja i uspona boljševika na vlast, Majka Katarina pisala je kraljevni Volkonskaji prepričavajući joj događaje iz škole i iznoseći strahove od mogućih progona.[14]

Za velike ruske gladi 1921.–1922., Majka Katarina pisala je u Rim, tražeći pomoć za kongregaciju i dolazak isusovačke papinske misije u Moskvu.[17] Uskoro je uhićuju članovi Sjedinjene gospodarsko-političke uprave (OGPU-a) koji su, prema službenom izvješću s ispitivanja iz Središnjega arhiva FSB-a, označili školu terorističkom organizacijom za »izobrazbu djece u religijsko-fašističkomu duhu« i zavjerenicima protiv sovjetskih vlasti. Prema izvješću, za suurotnike su navedeni Sveta Stolica, Litva, Poljska, Simon Petilura, metropolit Ukrajinske grkokatoličke Crkve Andrej Šetijtski, veliki vojvoda Kiril Vladimirovič, vlada kraljevske obitelji Romanov u progonstvu, »Vrhovno monarhijsko vijeće« i »međunarodni fašizam«.[18] Vrhovni kolegij OGPU-a osudio je Majku Katarinu na deset godina samice u Jaroslavlju. Oboljevanjem od raka dojke premješta se u zatvor Butjirka na operacijski zahvat, u svibnju 1932., kojim joj je uklonjena lijeva dojka te dio mišića.[19] U međuvremenu, Ekaterina Peškova založila se kod Staljina za njezino otpuštanje iz zatvora. Dana 14. kolovoza 1932. izlazi iz Butjirke, te odlazi u crkvu sv. Luja u Parizu.[19] Unatoč upozorenjima o mogućim opasnostima i oslabljena zdravlja, Majka Katarina stupa u kontakt sa svojim sestrama.[20]

Nedugo nakon uspostavljanja kontakta s preživjelim članicama kongregacije, u kolovozu 1933. uhićuje ju NKVD, zajedno s još 24-ero katolika. NKVD je kongregaciju označio »terorističkom organizacijom«, a uhićenike optužio za urotništvo i pokušaj atentata na Staljina te rušenje Komunističke partije SSSR-a radi uspostave parlamentarne monarhije na čelu s Romanovima u suradnji s »međunarodnim fašizmom« i »papinskom teokracijom«.[21] Nakon što je proglašena krivom, Majka Katarina utamničena je u političkom zatvoru u Jaroslavlju. Umrla je u zatvoru Butjirka, 23. srpnja 1936., a tijelo joj je kremirano i pokopano u masovnoj grobnici groblju u moskovskom Donskoju.[22][23]

Djela[uredi | uredi kôd]

Prevela je životopis sv. Dominika francuskoga dominikanca Jean-Baptistea Henria Lacordairea. Prijevod je objavljen anonimno 1916., a nakon raspada SSSR-a objavljen je 1991. pretisak. Uoči izbijanja Listopadske revolucije, prevela je distopijskogi roman Gospodar svijeta Roberta Hugha Bensona[24], no prijevod je izgubljen. Pisala je meditacije i prevodila asketske spise za članice kongregacije.[16]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b JUL 23 – SERVANT OF GOD (ANNA IVANOVNA ABRIKOSOVA) MOTHER CATHERINE OF SIENA, OPL, (1882-1936) – VICTIM OF STALIN’S CONCENTRATION CAMPS (engl.) soul-candy.info. Objavljeno 12. siječnja 2021.
  2. ↑ Šapovalov 2001, str. 20.
  3. ↑ Solženjicin, Aleksandar: The Gulag Archipelago: An Experiment in Literary Investigation: I-II, Harper & Row Publishers, 1973., str. 37
  4. ↑ a b c d Ferrer, Sandra: Anna Abrikosova: Sufrió los horrores de las cárceles estalinistas (šp.) es.aleteia.org. Aleteia. Objavljeno 16. kolovoza 2021.
  5. ↑ Abrikossow 1964, str. 5-10.
  6. ↑ Abrikossow 1964, str. 8-9.
  7. ↑ a b Abrikossow 1964, str. 132.
  8. ↑ od Presvetoga Srca 2013, str. 10.
  9. ↑ od Presvetoga Srca 2013, str. 10-15.
  10. ↑ Abrikossow 1964, str. 131.
  11. ↑ Korolevski, Ćiril: Metropolitan Andrew (1865-1944), prev. Sergej Keleher, EC Publications, 1993., str. 308-309.
  12. ↑ Osipova 2014, str. 275.
  13. ↑ Korolevski, Ćiril: Metropolitan Andrew (1865-1944), Stauropegion: Lviv, 1993., sv. I., str. 313-314.
  14. ↑ a b Osipova 2003, str. 6.
  15. ↑ Šapovalov 2001, str. 107-109.
  16. ↑ a b Osipova 2014, str. 39.
  17. ↑ Mailleux, Paul: Blessed Leonid Feodorov: First Exarch of the Russian Catholic Church, Loreto Publications, 2017., str. 149-150.
  18. ↑ Osipova 2014, str. 314-329.
  19. ↑ a b Osipova 2014, str. 79.
  20. ↑ Osipova 2003, str. 28.
  21. ↑ Osipova 2014, str. 341-348.
  22. ↑ Luxmoore, Jonathan: 30 years after Berlin Wall fell, Catholics seek to recognize heroic Eastern European sisters (engl.) globalsistersreport.org. Global Sisters Report. Objavljeno 7. studenoga 2019.
  23. ↑ Mother Catherine Abrikosova, OPL (engl.) catholicmartyrs.org. Catholic Newmartyrs of Russia.
  24. ↑ West, Kathleen: The Regular Tertiaries of St. Dominic in Red Moscow, Blackfirars, lipanj 1925., str. 322-327

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Abrikossow, Dmitrii. 1964. Revelations of a Russian Diplomat: The Memoirs of Dmitrii I. Abrikossow. University of Washington Press. Seattle.
  • od Presvetoga Srca, Sestra Marija. 2013. To Courageously Know and Follow After Truth: The Life and Work of Mother Catherine Abrikosova. DNS Publications
  • Osipova, Irina. 2003. Hide Me Within Thy Wounds: The Persecution of the Catholic Church in the USSR. Germans from Russia Cultural Preservation Foundation. Fargo, Sjeverna Dakota.
  • Osipova, Irina. 2014. Brides of Christ, Martyrs for Russia: Mother Catherine Abrikosova and the Eastern Rite Dominican Sisters. Prijevod: Kelley, Geraldine. Vlastita naklada prevoditeljice
  • Šapovalov, Veronica. 2001. Remembering the Darkness: Women in Soviet Prisons. Rowman & Littlefield Publishers

Prijedlozi za daljnje čitanje[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Anna_Abrikosova&oldid=6579922"