Prijeđi na sadržaj

Anna Abrikosova

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta kršćanstvo. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija
Službenica Božja
Anna Ivanovna Abrikosova
Službenica Božja Anna Ivanovna Abrikosova
Rođena 23. siječnja 1882.
Moskva
Preminula 23. srpnja 1936.
Moskva
Slavi se u Katoličkoj Crkvi
Spomendan 23. srpnja[1]
Portal o kršćanstvu
Portal o životopisima

Anna Ivanovna Abrikosova (rus. ćir. Анна Ивановна Абрикосова; Moskva, 23. siječnja 1882. – Moskva, 23. srpnja 1936.), znana i kao Majka Katarina Sijenska (rus. ćir. Екатери́на Сие́нская) ili samo Majka Katarina, bila je ruska grkokatolička redovnica, prevoditeljica i žrtva staljinističkih progona s naslovom Službenice Božje.[1] Utemeljila je grkokatoličku zajednicu dominikanki trećoretki[2] čije je progone u sovjetskom režimu Aleksandar Solženjicin opisao u prvome svesku svojega Arhipelaga Gulag.[3][4]

Obitelj

[uredi | uredi kôd]

Rođena je u obitelji industrijalaca, vlasnika tvrtke službena dobavljača slastica za ruski carski dvor. Majka Anna Dmitrievna (rođ. Arbuzova) umrla je pri porodu, a otac Ivan Aleksejević deset dana poslije od tuberkuloze.[5] Pokopani su na Aleksejevu groblju u Moskvi.[6] Djecu je posvojio i odgojio očev ujak Nikolaj Aleksejevič Abrikosov. Brat Dmitri Ivanović bio je službenik u Ministarstvu vanjskih poslova Ruskoga Carstva, a drugi brat Aleksej Ivanovič Lenjinov balzamer i Staljinov osobni liječnik. Premda se obitelj izjašnjavala pravoslavcima, rijetko su pohađali bogoslužje.[7]

Brak i početak redovništva

[uredi | uredi kôd]

Maturirala je u Prvome ženskom liceju u Moskvi 1899. Upisala je učiteljsku školu, u kojoj je doživljavala ostracizam zbog pripadnosti dobrostojećoj obitelji.[8] Od 1901. do 1903. studirala je povijest na Girton Collegeu u Engleskoj (sastavnici Oxforda),[4] no nije diplomirala. Nakon povratka u Moskvu prihvaća prosidbu bratića Vladimira Abrikosova,[9] što se nije svidjelo njezinu bratu Dmitriju, tada dužnosniku u ruskome veleposlanstvu u Londonu. Kako ju pismima nije uspio uvjeriti u poništavanje zaruka, tako joj je prestao pisati.[10] Kao bratić i sestrična Anna i Vladimir imali su poteškoća s dogovaranjem pravoslavnoga vjenčanja, no naposljetku su se uspjeli crkveno vjenčati.[7]

Sljedeće desetljeće bračni je par proveo putujući Italijom, Švicarskom i Francuskom. Prijateljstvo s ruskom kraljevnom Marijom Mihailovič Volkonskajom te čitanje Dijaloga Katarine Sijenske potaknuli su je da se obrati na katoličanstvo. Članicom Katoličke Crkve postala je 20. prosinca 1908. u pariškoj župnoj crkvi sv. Marije Magdalene.[4] Počela se zanimati za dominikansku duhovnost čitajući Lacordaireov životopis sv. Dominika. Godinu i jedan dan nakon svojega ulaska u Crkvu, 21. prosinca 1909., jednako je postupio i njezin suprug Vladimir. Bračni par pisao je papi Piu X. s molbom prihvaćanja u Rimokatoličku Crkvu s obzirom na to da su obraćenjem postali grkokatolicima. Papa im je molbu, pozivajući se na Orientalium dignitas, odbio brzojavom poslanim na njihovu moskovsku adresu.[11] Par se vratio u Moskvu 1910., gdje su se priključili dominikancima trećoredcima u crkvi sv. Luja Francuskoga.[4] Sa završetkom Veljačke revolucije par je počela nadzirati ruska tajna policija, a uhićenje im je spriječeno prisilnim odreknućem cara Nikole II. Dana 17. svibnja 1917. Vladimir je zaređen za grkokatoličkoga svećenika, a Anna je, na blagdan sv. Dominika u kolovozu iste godine, položila redovničke zavjete uzimajući redovničko ime Katarina' te utemeljujući uskoro grkokatolički ogranak dominikanskih trećoredaca, kojemu se pridružuje nekoliko zavjetnica. Uz redovna tri zavjeta pristupnice su položile i četvrti zavjet, podnošenje patnji za spas Rusije.[12]

Progoni

[uredi | uredi kôd]

Novoosnovanu družbu nakon Listopadske revolucije počinje nadzirati Čeka. Dana 17. kolovoza 1922., tijekom Vazmenoga bdijenja, članovi Državnoga političkoga direktorata provaljuju u kongregaciju, uhićuju svećenike Vladimira Abrikosova i Dmitrija Kuzmin-Karavajeva (bivšega staroboljševika) i osuđuju ih na smrtnu kaznu strijeljanjem. Kazna je preinačena u trajno progonstvo i deportaciju na Zapad. Katarini i njezinoj svekrvi bio je ponuđen odlazak u Pariz, no ona je ponudu odbila.[13] S ocem Nikolajem uskoro u tajnosti osniva katoličku školu za djecu župljana[14], o čemu je u svojim sjećanjima posvjedočila kći oca Nikolaja, Ekaterina Nikolaevna Mihailova, kao učenica te škole.[15] Abrikosova se pokazala dobrom pedagoginjom koju su, prema svjedočanstvima susestara i suradnika, djeca poštovala i voljela.[16] Tijekom političkih previranja i uspona boljševika na vlast Majka Katarina pisala je kraljevni Volkonskaji prepričavajući joj događaje iz škole i iznoseći strahove od mogućih progona.[14]

Za velike ruske gladi 1921. – 1922. Majka Katarina pisala je u Rim tražeći pomoć za kongregaciju i dolazak isusovačke papinske misije u Moskvu.[17] Uskoro je uhićuju članovi Sjedinjene gospodarsko-političke uprave (OGPU-a) koji su, prema službenom izvještaju s ispitivanja iz Središnjega arhiva FSB-a, označili školu terorističkom organizacijom za »izobrazbu djece u religijsko-fašističkomu duhu« i zavjerenicima protiv sovjetskih vlasti. Prema izvještaju, za suurotnike su navedeni Sveta Stolica, Litva, Poljska, Simon Petilura, metropolit Ukrajinske grkokatoličke Crkve Andrej Šetijtski, veliki vojvoda Kiril Vladimirovič, vlada kraljevske obitelji Romanov u progonstvu, »Vrhovno monarhijsko vijeće« i »međunarodni fašizam«.[18] Vrhovni kolegij OGPU-a osudio je Majku Katarinu na deset godina samice u Jaroslavlju. Nakon oboljenja od raka dojke u svibnju 1932. premješta se u zatvor Butjirka na operacijski zahvat, kojim joj je uklonjena lijeva dojka te dio mišića.[19] U međuvremenu se Ekaterina Peškova založila kod Staljina za njezino otpuštanje iz zatvora. Dana 14. kolovoza 1932. izlazi iz Butjirke, i odlazi u crkvu sv. Luja u Parizu.[19] Usprkos upozorenjima o mogućim opasnostima i oslabljena zdravlja, Majka Katarina stupa u kontakt sa svojim sestrama.[20]

Nedugo nakon uspostavljanja kontakta s preživjelim članicama kongregacije u kolovozu 1933. nju i još 24 katolika uhićuje NKVD. NKVD je kongregaciju označio »terorističkom organizacijom«, a uhićenike optužio za urotništvo i pokušaj atentata na Staljina te rušenje Komunističke partije SSSR-a radi uspostave parlamentarne monarhije na čelu s Romanovima u suradnji s »međunarodnim fašizmom« i »papinskom teokracijom«.[21] Nakon što je proglašena krivom, Majka Katarina utamničena je u političkom zatvoru u Jaroslavlju. Umrla je u zatvoru Butjirka 23. srpnja 1936., a tijelo joj je kremirano i pokopano u masovnoj grobnici groblju u moskovskom Donskoju.[22][23]

Djela

[uredi | uredi kôd]

Prevela je životopis sv. Dominika francuskoga dominikanca Jean-Baptistea Henria Lacordairea. Prijevod je objavljen anonimno 1916., a nakon raspada SSSR-a objavljen je 1991. pretisak. Uoči izbijanja Listopadske revolucije prevela je distopijski roman Gospodar svijeta Roberta Hugha Bensona,[24] no prijevod je izgubljen. Pisala je meditacije i prevodila asketske spise za članice kongregacije.[16]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b JUL 23 – SERVANT OF GOD (ANNA IVANOVNA ABRIKOSOVA) MOTHER CATHERINE OF SIENA, OPL, (1882-1936) – VICTIM OF STALIN’S CONCENTRATION CAMPS (engl.) soul-candy.info. Objavljeno 12. siječnja 2021.
  2. Šapovalov 2001, str. 20.
  3. Solženjicin, Aleksandar: The Gulag Archipelago: An Experiment in Literary Investigation: I-II, Harper & Row Publishers, 1973., str. 37
  4. a b c d Ferrer, Sandra: Anna Abrikosova: Sufrió los horrores de las cárceles estalinistas (šp.) es.aleteia.org. Aleteia. Objavljeno 16. kolovoza 2021.
  5. Abrikossow 1964, str. 5-10.
  6. Abrikossow 1964, str. 8-9.
  7. a b Abrikossow 1964, str. 132.
  8. od Presvetoga Srca 2013, str. 10.
  9. od Presvetoga Srca 2013, str. 10-15.
  10. Abrikossow 1964, str. 131.
  11. Korolevski, Ćiril: Metropolitan Andrew (1865-1944), prev. Sergej Keleher, EC Publications, 1993., str. 308-309.
  12. Osipova 2014, str. 275.
  13. Korolevski, Ćiril: Metropolitan Andrew (1865-1944), Stauropegion: Lviv, 1993., sv. I., str. 313-314.
  14. a b Osipova 2003, str. 6.
  15. Šapovalov 2001, str. 107-109.
  16. a b Osipova 2014, str. 39.
  17. Mailleux, Paul: Blessed Leonid Feodorov: First Exarch of the Russian Catholic Church, Loreto Publications, 2017., str. 149-150.
  18. Osipova 2014, str. 314-329.
  19. a b Osipova 2014, str. 79.
  20. Osipova 2003, str. 28.
  21. Osipova 2014, str. 341-348.
  22. Luxmoore, Jonathan: 30 years after Berlin Wall fell, Catholics seek to recognize heroic Eastern European sisters (engl.) globalsistersreport.org. Global Sisters Report. Objavljeno 7. studenoga 2019.
  23. Mother Catherine Abrikosova, OPL (engl.) catholicmartyrs.org. Catholic Newmartyrs of Russia.
  24. West, Kathleen: The Regular Tertiaries of St. Dominic in Red Moscow, Blackfirars, lipanj 1925., str. 322-327

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • Abrikossow, Dmitrii. 1964. Revelations of a Russian Diplomat: The Memoirs of Dmitrii I. Abrikossow. University of Washington Press. Seattle.
  • od Presvetoga Srca, Sestra Marija. 2013. To Courageously Know and Follow After Truth: The Life and Work of Mother Catherine Abrikosova. DNS Publications
  • Osipova, Irina. 2003. Hide Me Within Thy Wounds: The Persecution of the Catholic Church in the USSR. Germans from Russia Cultural Preservation Foundation. Fargo, Sjeverna Dakota.
  • Osipova, Irina. 2014. Brides of Christ, Martyrs for Russia: Mother Catherine Abrikosova and the Eastern Rite Dominican Sisters. Prijevod: Kelley, Geraldine. Vlastita naklada prevoditeljice
  • Šapovalov, Veronica. 2001. Remembering the Darkness: Women in Soviet Prisons. Rowman & Littlefield Publishers

Prijedlozi za daljnje čitanje

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]