Aspartam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Aspartam
Aspartame-from-hydrate-xtal-2000-3D-balls.pngAspartame.svg
Opća svojstva
Sistemsko ime Aspartam
Druga imena N-(L-α-aspartil)-L-fenilalanin 1-metil ester
Molekulska formula C14H18N2O5
Molarna masa 294,301 g/mol
Izgled Bijeli kristalni prah koji ima slatki okus i nema miris
CAS broj 22839-47-0
Svojstva
Gustoća i faza 1.347 g/cm3
Topljivost u vodi 10 g/100 ml pri 25 °C
Talište 246-247 °C
Vrelište razgrađuje se
Opasnosti
Glavne opasnosti štetan pri dodiru s kožom
štetan ukoliko se udiše

Aspartam (APM) umjetni je, nesaharidni zaslađivač koji se koristi kao zamjena šećeru u nekoj hrani i piću. U Europskoj uniji, označava se kao E951. Aspartam je metilni ester asparaginske kiseline/fenilalanin dipeptid.

Stručna komisija koju je sastavila Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) 2013. je godine zaključila da je aspartam siguran za ljudsku upotrebu pri trenutnim razinama izoženosti.[1] Dokazi iz 2017. ne podupiru dugoročnu korist pri mršavljenju ili kod dijabetesa.[2][3] Pošto proizvodi razgradnje sadrže fenilalanin, ljudi koji pate od fenilketonurije (PKU) moraju biti oprezni po pitanju ovog aditiva.[4]

Izvorno se prodavao pod imenom NutraSweet. Prvi put je sintetiziran 1965. godine, 1981. ga je Uprava za hranu i lijekove Sjedinjenih Država (FDA) odobrila za uporabu u prehrambenim proizvodima, a 1992. mu je istekao patent.[5] Sigurnost aspartama bila je predmet nekoliko političkih i zdravstvenih polemika, kongresnih saslušanja Sjedinjenih Država te internetskih obmana.[6][7][8]

Kemijski sastav[uredi VE | uredi]

Aspartam je metil ester dipeptida prirodnih aminokiselina L-asparaginske kiseline i L-fenilalanina. On je bijeli kristalni prah, koji ima slatki okus i nema miris. U jako kiselom ili lužnatom okruženju hidrolizira do metanola. Pod otežanim uvjetima, hidrolizira se peptidna veza i rezultat toga su slobodne aminokiseline.[9] Aspartam je nepolarna molekula.

Na tržištu se koriste samo dva načina sinteze. Postoje i drugi načini, ali ih vlasnici kriju. Proizvodi se kemijskom sintezom iz asparaginske kiseline, fenilalanina i metanola.[10]

Otkriće i proizvodnja[uredi VE | uredi]

Aspartam je slučajno otkrio američki kemičar James M. Schlatter 1965., koji je radio u laboratoriju "Searle & Company". Schlatter je sintetizirao aspartam u proizvodnji lijeka protiv čira na želucu. Nakon jedne nesreće polizao je prst i otkrio slatki okus aspartama. Nakon neočekivanog otkrića uslijedila su brojna druga istraživanja.

Proizvodila ga je tvrtka "G.D. Searle". Godine 1984., "Monsanto" je kupio tu tvrtku, koja je tada bila podijeljena na dvije samostalne podružnice: "Searle Pharmaceuticals" i "NutraSweet". Proizvodnja aspartama postala je dio "NutraSweet-a". Kupila ga je tvrtka "J. W. Childs" 2000. godine. Od 1987. u Europi[11] i od 1992. u SAD-u i drugi proizvođači smiju proizvoditi aspartam, jer je istekao monopol na patent.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. (10. prosinac 2013.)"Znanstveno mišljenje o reevaluaciji aspartama (E 951) kao aditiva hrani". EFSA Journal 11 (12)
  2. (16. srpanj 2017.) "Beznutritivni zaslađivači i kardiometaboličko zdravlje: sustavan osvrt i meta-analiza nasumično kontroliranih ispitivanja i prospektivnih skupnih studija". Canadian Medical Association Journal 189 (28): E929–E939
  3. (10. travanj 2017.) "Metabolički utjecaji aspartama u zreloj dobi: Metabolic effects of aspartame in adulthood: sustavan osvrt i meta-analiza nasumično kontroliranih ispitivanja.". Critical Reviews in Food Science and Nutrition: 0
  4. Dodatne informacije o zaslađivačima visokog inteziteda koji su dopušteni za uporabu u hrani u Sjedinjenim Državama. U.S. Food and Drug Administration (26. svibanj 2015.).
  5. U.S. GAO – HRD-87-46 Uprava za hranu i lijekove: postupak odobravanja aditiva za hranu započeo je za aspartam, 18. lipanj 1987.. pristupljeno 5. rujna 2008.
  6. Mikkelson, David (8. lipanj 2015.). NETOČNO: aspartam - slatki otrov. pristupljeno 3. svibnja 2017.
  7. ACSH osporava internetsku zdravstvenu obmanu. acsh.org. Arhivirano s izvorne stranice na 9. svibanj 2013.. pristupljeno 15. siječnja 2016.
  8. Mreža obmana. TIME.com (8. veljača 1999.). pristupljeno 15. siječnja 2016.
  9. David J. Ager, David P. Pantaleone, Scott A. Henderson, Alan R. Katritzky, Indra Prakash, D. Eric Walters (1998). "Commercial, Synthetic Non-nutritive Sweeteners". Angewandte Chemie International Edition 37 (13–24): 1802–1817.
  10. http://e-brojevi.udd.hr/951.htm Preuzeto 15. svibnja 2012.
  11. http://www.nytimes.com/1989/11/19/business/nutrasweet-s-bitter-fight.html Preuzeto 15. svibnja 2012.