Helenizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Venera iz Milosa, jedna od najpoznatijih skulptura helenizma.

Helenizam (grč. ἑλληνıσμός: oponašanje svega što je grčko), u širem značenju, grčka kultura u svim fazama svojega razvoja, kao i prihvaćanje te kulture i jezika od drugih, negrčkih naroda. U novijoj historiografiji (od J. G. Droysena) pojam helenizam obuhvaća sve povijesne i kulturne događaje koji su se nastavljali na grčko-makedonsko prodiranje na Istok pod Aleksandrom III. Velikim i na stvaranje goleme državne organizacije pod njegovim gospodstvom. Početak je toga razdoblja između 334. i 323. pr. Kr. Njegovu završnu granicu, prema sve češćem shvaćanju, čini bitka kraj Akcija (31. pr. Kr.) i pojava Rimskoga Carstva s Oktavijanom Augustom, no snažni tragovi helenizma postoje i u IV. st.[1] Helenizam je naziv za kulturna i povijesna zbivanja nakon makedonsko-grčkoga prodiranja na Istok, od 4. st. pr. Kr. do kraja 1. st. Kr. Tada se grčka kultura silno proširila prema Istoku, a kada su Rimljani zavladali Grčkom, helenizam se proširio i na Zapad. Žarište helenističke kulture bila je Aleksandrija (osnovana 331. pr. Kr.), gdje se formirala Aleksandrijska škola filozofa i učenjaka koji su nastavili starogrčku tradiciju. Značajke su helenističke umjetnosti težnja za reprezentativnošću i bogatstvom oblikâ i temâ, a to je osobito došlo do izražaja u raskošnoj dvorskoj umjetnosti. Opće značajke helenizma jesu kozmopolitizam, prožimanje orijentalne grčke i židovske misli, visokorazvijena uljudba, jaka kulturna središta (Aleksandrija, Atena, Pergam, Antiohija i Rod).[2]

Povijest[uredi VE | uredi]

Aleksandar III. Veliki, bitka kod Isa. Detalj s mozaika iz I. stoljeća koji prikazuje bitku, pronađen u Pompejima.
Aleksandrovo carstvo na vrhuncu moći. Svojim ratnim pohodima, u kojima je njegova vojska prešla oko 18 000 km, stvorio je imperij kakav po prostranstvu dotad nije postojao. Njegova vojska, u početku makedonska, postupno se popunjavala najamnicima i Azijcima. Civilna uprava osvojenih krajeva ostavljena je domorodcima, ali su vojna vlast i financije prešle u ruke Makedonaca. Gradovi što ih je Aleksandar Veliki osnivao iz vojnih razloga omogućivali su prodiranje grčke kulture na istok. Posljedice toga prodiranja osjećale su se nekoliko stoljeća nakon njegove smrti. Tako i prodiranje grčkog jezika, koji je potisnuo aramejski, jedan od jezika u Perziji. Osvajanjima Aleksandra Velikog ubrzao se razvoj trgovine, olakšan stvaranjem jedinstvene monete u državi i jednokovinskoga novčanog sustava koji je potisnuo druge novčane sustave grčkih trgovačkih središta i tješnje povezao sve zemlje od Gibraltara do Inda.[3]

Grci su i prije Aleksandra III. Velikoga svojom kulturom i načinom života utjecali na narode s kojima su, po susjedskim i trgovačkim odnosima, dolazili u vezu. Tomu su utjecaju bili manje izloženi stari kulturni narodi u Mezopotamiji i u dolini Nila, pa i Perzijanci, a u većoj mjeri Feničani, maloazijski Likijci i Karijci, a osobito Makedonci, kod kojih je dvor već za kralja Filipa II., oca Aleksandrova, bio sasvim greciziran. Kao narod specifična kulturnog i društvenoga života, već zarana prožeti samosviješću o duhovnoj nadmoći nad »barbarskim« narodima, Grci su u ideji helenske pripadnosti stvorili strogu ogradu prema drugima, koju je probio tek Aleksandar III. Veliki kada je, kao kralj makedonski i vrhovni zapovjednik Grka, poduzeo ratnički pohod prema Istoku. Počevši s Malom Azijom (334. pr. Kr.) i osvojivši Egipat (332. pr. Kr.), krenuo je dalje prema Istoku sve do granica Indije. Dobio je u svoju vlast Perzijsko Carstvo, kojim je vladao posljednjih 6 god. svojega života. Za tih vojnih pohoda dolazilo je do miješanja grčko-makedonskih elemenata s istočnjačkima, utoliko više što je Aleksandrovo prodiranje bilo olakšano mnogobrojnim grčkim kolonijama, na koje je on na svojem putu nailazio. Nositelji helenizma bili su i viši društveni slojevi na Istoku, osobito dvorovi istočnih dinasta. U tom procesu miješanja veliku su ulogu imali i gradovi, koji su često dobivali grčko demokratsko ustrojstvo, dok su građani uglavnom bili grčki i makedonski vojnici. Osobito je snažno utjecao Istok svojim religijskim predodžbama u novoosnovanim gradovima: kult egipatske Izide, frigijske Kibele (Velike Majke) i iranskoga Mitre prodro je u helenistički svijet. Helenizam je snažno djelovao i na strukturu tadašnjega društva, a izazvao je i velik poremećaj u ekonomskim odnosima. Imao je znatnu potporu i u jeziku jer se od IV. st. pr. Kr. razvio na tom području grčki jedinstveni jezik (ϰοıνὴ δıάλεϰτος ili skraćeno ϰοıνή: opći dijalekt).[1]

Podjela Aleksandrove države:

██ Kraljevstvo Ptolemeja I. Sotera

██ Kraljevstvo Kasandra, sina Antipatra

██ Kraljevstvo Lizimaha

██ Kraljevstvo Seleuka I. Nikatora

Država Aleksandra III. Velikoga raspala se nakon njegove smrti, a njegovi su je vojskovođe (dijadosi) među sobom podijelili i ubrzali proces raspadanja. No posljedice što ih je izazvao helenizam bile su dalekosežne. U doba helenizma grčka je kultura doživjela snažnu ekspanziju najprije prema Istoku, a kada su 146. pr. Kr. Rimljani oduzeli Grcima političku slobodu i Grčku pretvorili u rimsku provinciju, došlo je do helenističke ekspanzije i na Zapad. Postanak i širenje kršćanstva bili su mogući jedino u helenističkom okolišu, gdje su u grčki pogled na svijet s Istoka bili uneseni mistični i iracionalni elementi. Tako se i preobrazba Istočnorimskoga Carstva u Bizantsko može objasniti samo uzimanjem u obzir komponente helenizma. Tipični predstavnik helenističkoga života i žarište helenističke kulture bila je Aleksandrija, osnovana u Egiptu 331. pr. Kr. Ondje je utemeljena aleksandrijska škola, u kojoj su filozofi i učenjaci plaćeni od države obrađivali sva tada poznata znanja i umijeća. Ti su epigoni nastavili starogrčke tradicije i dalje njegovali filozofiju na osnovi Platonovih i Aristotelovih djela i komentara u novonastalim varijantama platonizma, stoicizma i epikureizma. Ondje se također križala židovska filozofija s helenističkom (Filon), a u tzv. katehetskoj školi (III. i IV. st.) pokušavalo se kršćansku teologiju dovesti u sklad s grčkom filozofijom. Na području znanosti (matematika, fizika, astronomija) i tehnike (inženjerija) helenizam je ostvario vrhunske, ali u sljedećim stoljećima zaboravljene rezultate (Diofant, Heron, Ptolemej). Propadanje aleksandrijske škole počelo je u III. st., kada je Karakala obustavio podupiranje znanstvenog rada, a kraj su joj učinili Arapi, kada su 642. zauzeli i razorili grad. No Arapi su u određenoj mjeri prihvatili i sačuvali tradicije helenizma te ih predali zapadnom svijetu.[1]

Filozofija[uredi VE | uredi]

Propast političke samostalnosti grčkih gradova-država pod makedonskom vladavinom i s tom propašću povezano klasno preslojavanje grčkoga društva, usporedno s pojačanim pritjecanjem kulturnih utjecajâ s istoka, juga i zapada u helenističko doba, doveli su do dekadencije u grčkoj filozofiji. U metežu naglih političkih promjena i bujici raznorodnih idejnih naplavina (pretežito religiozno-mističkoga karaktera) jenjao je interes za temeljna filozofska pitanja, a glavni su se filozofski smjerovi lomili na mnoštvo škola, skupina i frakcija.[4]

Osnovne teze cinika (kinika) preuzela je i dalje razvijala stoička škola. U njezinu se razvoju obično razlikuje razmjerno samostalna starija faza (IV. do III. st. pr. Kr., Zenon iz Kitija, Kleant, Hrizip), zatim srednja faza preplavljena platonističko-peripatetičkim idejama (II. do I. st. pr. Kr., Panetije, Posejdonije) i napokon mlada faza usredotočena na etička pitanja (od I. st. nakon Kr. pa dalje, Epiktet, Seneka, Marko Aurelije). Tri osnovne stoičke filozofijske discipline, logika, fizika i etika, počivaju na načelno materijalističkoj osnovi (identifikaciji bića uopće s materijom), ali sadrže i niz idealističkih elemenata, kao što je npr. nauk o svjetskome Logosu i nauk o sudbini (predestinaciji, predodredbi). Senzualističko-nominalističku teoriju spoznaje i etiku autarkije (odnosno »apatije«, slobode od strasti) preuzeli su stoici od kinika, s kojima ih povezuju i socijalno-politička gledišta: teorija o prirođenoj jednakosti svih ljudi, odbacivanje institucije ropstva, ideal svečovječanske zajednice (»oikumene«). Neke etičko-socijalne teze stoika dobile su osobito kulturno-povijesno značenje po tome što su postale dijelom kršćanskog naučavanja, koje je zamijenilo filozofski pogled na svijet nakon sloma antičke civilizacije.[4]

Epikurovska škola (osnivač Epikur s otoka Sama), koja je razmjerno potpun prikaz svojih gledišta našla u spjevu »O prirodi« rimskog pjesnika Lukrecija Kara, prihvatila je Demokritov atomizam dopunivši ga pretpostavkom da je gibanje atoma posljedica njihove težine (pad) i da postoji »slučajno« skretanje atomskih masa s njihove staze (putanje), a to dovodi do oblikovanja nebeskih tjelesa. Najvišim dobrom u životu epikurovci su smatrali zadovoljstvo. Ono se u najvećoj mjeri postiže duševnim mirom, koji je posljedica razborita, umjerena života. Prema religiji su se epikurovci odnosili agnostički, odbacivali su vjeru u budući život i držali da znanstveni pogled na svijet treba osloboditi ljude straha od smrti i bogova. Skeptičke tendencije, koje su se javile već u sofističkome krugu, a pojačavale u sokratovskim i platonovskim školama, slile su se u zaseban filozofski smjer, kojemu su temelje postavili Piron iz Elide i Timon. Negirajući mogućnost da se provjeri podudarnost subjektivnih doživljaja s objektivnom stvarnošću, skeptici su se zalagali za misaono »suzdržavanje od suda« (ἐποχή), tj. za agnostičan odnos prema temeljnim filozofskim pitanjima. Umjereno skeptičan (probabilistički) odnos zauzela je platonovska tzv. srednja akademija (Arkezilaj, Karnead), a posljednji je izdanak radikalnoga skepticizma u grčkoj filozofiji bio Sekst Empirik.[4]

U šarenilu filozofskih pogleda potkraj stare ere, mnogi se mislioci nisu odlučivali za određeni smjer, nego su po vlastitu ukusu prikupljali elemente različitih škola i sustava. Bili su to tzv. eklektici. U prvim stoljećima nakon Krista istočnjačke su se mističke doktrine na različite načine stapale s klasičnom, pretežito platonovskom i aristotelovskom filozofskom tradicijom. Među smjerovima što su tako nastali posebno se ističe neoplatonizam (Filon iz Aleksandrije, Plotin, Jamblih, Proklo i dr.), idealističko-mistički sustav za koji je karakterističan nauk o emanaciji, Logosu (personifikaciji Platonova »idejnoga svijeta«), svjetskoj duši i nadasve o materiji kao negativnome (proturazumskom i grješnom) načelu svijeta. U tim posljednjim tvorevinama neoplatonizma prestaje povijesni put grčke filozofije. Formalni je čin njezina kraja bio dekret cara Justinijana o ukidanju platonovske Akademije u Ateni 529.[4]

Književnost[uredi VE | uredi]

Menandar je najveći predstavnik nove komedije. Poznato je stotinjak naslova njegovih komedija.
Lizip, Apoksiomen (Strugač), 320. pr. Kr., 205 cm visok.
Nika sa Samotrake, 190. pr. Kr., mramor, 244 cm visoka, Louvre, Pariz.

Helenističko razdoblje starogrčke književnosti je trajalo od 323. do 27. pr. Kr. Osvajanjima Aleksandra III. Velikoga grčki jezik i kultura proširili su se na istoku do Indije, a na jugu do Etiopije, daleko izvan granica prvobitnoga grčkog etničkoga prostora. Grčki jezik, kojim su se služili i mnogi neizvorni govornici, poprimio je nova obilježja (koine). U novonastalim helenističkim državama, koje su redovito bile ustrojene kao vojničke monarhije s jakim činovničkim aparatom i plaćeničkom vojskom, središtem je književne djelatnosti postao dvor. Atena je izgubila povlašteni položaj, a kao nova središta izranjaju Aleksandrija u Egiptu (bogata knjižnica sa 700 000 svezaka i Muzej, neka vrsta znanstvene akademije), Pergam, Antiohija i Rod. Kozmopolitski duh sve više prevladava nad nacionalnim grčkim.[5]

Helenistička književnost nije prekinula vezu s arhajskim i klasičnim izvorima, pogotovu kada je riječ o jezičnom, stilskom i metričkom naslijeđu, ali je davala prednost neobičnim temama, uz obilno pokazivanje učenosti i izrazitu sklonost prema kraćim oblicima. Učeni značaj toga razdoblja najjasnije se očituje u novoj disciplini – filologiji. Priređivala su se kritička izdanja i komentari starijih autora, u prvome redu Homera (Zenodot, Aristofan iz Bizanta, Aristarh), ali i Hezioda, Alkeja, Pindara, tragičara, Aristofana. I najosebujniji sadržaji bili su dostojan predmet pjesničke obradbe, poput zvjezdoznanstva (Arat) ili životinja s otrovnim ugrizom (Nikandar).[5]

Najznačajnija je žanrovska prinova idila, sličica iz pastirskoga ili gradskoga života (Teokrit). Istovjetan interes za privatnost pokazuje i epigram (Kalimah, Leonida iz Tarenta, Asklepijad sa Sama), a srodnu pjesničku orijentaciju otkrivaju i Herondini mimijambi, realistički prizori iz dnevnoga života u obliku stihovanoga dijaloga. Izostanak krupnih javnih tema najzornije se očituje u tzv. novoj komediji (Menandar, Difil, Filemon, Apolodor), koja postaje komedijom karaktera i intrige sa stereotipnim likovima (domišljati rob, parazit, hetera, lakouman mladić, raspusni starac, svodnik, smiješni kuhar i drugi). Novi ideali sažetosti i psihološkog portretiranja našli su mjesto i u epu (Apolonije Rođanin). Reprezentativna figura toga razdoblja nedvojbeno je bio Kalimah, iznimno plodan autor, u čijem su opusu od oko 800 knjiga, danas pretežito izgubljenome, filologija i književnost bile nerazdvojivo spletene (prozne rasprave, katalozi, komentari, polemike, himne, epiliji, elegije, jambi, epigrami itd.).[5]

I u izmijenjenim okolnostima Atena je ostala neospornim filozofskim središtem, u kojem su najbrojnije sljedbenike privlačile dvije nove škole: stoička (Zenon iz Kitija) i epikurovska (Epikur). Od golema broja povijesnih radova očuvano je tek pet knjiga osmerostruko opsežnijega Polibijeva djela. Značajni historiografi poput Timeja, Posidonija ili Hijeronima iz Kardije poznati su samo po ulomcima.[5]

Umjetnost[uredi VE | uredi]

Helenistička umjetnost obuhvaća ostvarenje likovnih umjetnosti i arhitekture izvan užih granica Grčke, ali pod izravnim helenskim utjecajima, u razdoblju od smrti Aleksandra III. Velikoga (323. pr. Kr.) do cara Augusta i pojave Rima kao svjetskoga carstva. Ta je kronološka granica približna, jer su Grci prodirali na Istok već prije osvajačkih pohoda Aleksandra III. Velikoga kojima je heleniziran Istok. Helenistička umjetnost nastala je stapanjem grčke umjetnosti s prastarim mjesnim elementima i tradicijama azijskog i afričkog likovnog izraza. U tome križanju helenski je duh zadržao prevlast i dao glavna obilježje novim tvorevinama. Žarišta helenističke umjetnosti bila su Antiohija, Pergam, Rod i Aleksandrija. U arhitekturi su prevladavali jonski i korintski stil, a pojavio se i kompozitni kapitel. Novi gradovi, poput Aleksandrije, podizali su se planski po novim urbanističkim načelima. U kiparstvu se isticala pergamska i aleksandrijska škola, koje su njegovale grčke, a ova druga i egipatske tradicije. Uz mitološke motive pojavio se žanr-prizori u kojem su došla do izražaja dva smjera: realistički i idealistički. U slikarstvu su značajne zidne slike u unutrašnjosti zgrada i portreti rađeni u tehnici enkaustike. Za dekoraciju se primjenjivao mozaik, štuk i oplata od skupocjena materijala. Helenistička umjetnost ima dvorski karakter, bogata je i pompozna. U umjetničkome obrtu proizvodili su se luksuzni predmeti (keramika, staklo, nakit, tkanine, pokućstvo). Elementi helenističke umjetnosti urasli su u rimskoj umjetnost i potrajali su do III st. Njihov posljednji izraz javlja se u starokršćanskoj umjetnosti.[1]

Religija[uredi VE | uredi]

U helenizmu je postignut određeni sinkretizam na vjerskome području: Aristotelovo, Platonovo i stoičko shvaćanje Boga, svijeta i čovjeka prenosilo se u religije i kulturu drugih naroda. Bio je prisutan u kasnome židovstvu, a napose u ranome kršćanstvu, kojemu mnogi spisi odišu helenizmom (očit je napose u Ivanovoj i Pavlovoj teologiji, u patrističkim spisima). U razdoblju helenizma prevedena je Biblija na grčki jezik (Aleksandrija, III. do II. st. pr. Kr.).[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - helenizam
  2. Hrvatski obiteljski leksikon - helenizam
  3. Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Aleksandar III. Veliki
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Grci/Filozofija
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Grci/Književnost: Helenističko razdoblje

Poveznice[uredi VE | uredi]