Cvijeta Job
| Cvijeta Job | |
 Cvijeta Job s kćerima Stanom i Vesnom | |
| Rođenje | 6. kolovoza 1924. |
|---|---|
| Smrt | 18. lipnja 2013. |
| Nacionalnost | Hrvatica |
| Portal o životopisima | |
Cvijeta Job (Beograd, 6. kolovoza 1924. – Zagreb, 18. lipnja 2013.),[1][2] hrvatska likovna umjetnica. Ilustratorica je minijatura. Kći je hrvatskog slikara Ignjata Joba. Supruga je slikara Zdenka Balabanića. Njih su dvoje znatno utjecali na njen slikarski rad: u očevom je ateljeu proslikala, a suprug ju je pratio kad je stvorila svoj najvažniji opus - ilustracije za bajke Ivane Brlić-Mažuranić. Oboje su obogatile njen izražaj, ali vlastitost je njena. Slikala je u ateljeu u Splitskoj.
Slikarska tehnika[uredi | uredi kôd]
Pripada rijetkoj skupini likovnih umjetnika koji njeguju tako osebujan i prepoznatljiv izraz, koji privlači od najranije dobi, a koji sve potpunije doživljavamo na putu odrastanja i sazrijevanja. Strpljiva je majstorica detalja, koji se podčinjavaju jedinstvu kompozicije. Pažljivi će promatrač uočiti kako s dubinskom koncentracijom i pažnjom pristupa svakoj pojedinosti, bila ona uvojak vilinske kose, ručica djeteta, ljuska zmijske kože, slavujevo pero... Ta koncentracija nikada ne popušta, a minijatura se ne iscrpljuje u detaljističkom prikazu, nego iz njega crpe svu raskoš i ispunjenje. Minijature joj krasi mašta, iskrenost, ustrajnost, spontanost. To je i kod minijatura namijenjene dječjem čitateljstvu, kod onih kojima je ilustrirala prozna djela Petra Šegedina i poeziju Živka Jeličića te kod onih koje su nastale u osobnoj inspiraciji. U minijaturama joj se javlja i nadrealizam.[3]
Hrvatskoj je javnosti poznata po brojnim dječjim knjigama koje je ilustrirala: bajke Ivane Brlić-Mažuranić, Hansa Christiana Andersena, Petra P. Jeršova.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Djetinjstvo je provela u Supetru na otoku Braču gdje je njen otac imao atelje i u Splitu.[1] Upijajući očev rad, proslikala je očevim stilom. Kad joj je direktor riječke Moderne galerije u Rijeci Vižintin rekao da slika kao otac, odlučila je promijeniti rad te je napustila crtanje velikih slika u tehnici ulja na platnu te se posvetila minijaturama da bi se razlikovala od oca, a koje su ju nadahnjivale, posebice srednjovjekovne rane renesanse, ponajviše Paulo Uccello.
Izlagala je prije nego što je pošla na Akademiju. Prvi je put izlagala 1937. godine na skupnoj izložbi mladih u Splitu. Drugi je put izlagala 1944., također u Splitu na izložbi slikara partizana, a koja se računa kao njena prva izložba. Akademiju likovnih umjetnosti je upisala u Zagrebu poslije rata.[1] Na Akademiji su joj predavali Marijan Detoni, Krsto Hegedušić, Mujadžić, Mezdjić, Vjekoslav Parać i dr. Diplomirala je 1951. godine.[1] Sljedeće se godine udala za hrvatskog slikara iz Novalje Zdenka Balabanića.[1] Supružnici su prvo živjeli u Rijeci, a od 1953. u Opatiji gdje su živjeli do 1976. godine.[1] Stanovali su u teškim imovinskim i stambenim uvjetima - u podrumu vile Serena. Dvanaest godina su živjeli tako, što se osobito osjetilo u opusu njena supruga.[1] Ondje je pak nastao njen poznati ilustratorski opus u svezi s bajkama.[1] Za suradnju ju je pozvao slikar i kipar Raul Goldoni koji je onda radio kao likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost. Prihvatila je njegov poziv za oslikavanje bajki Ivane Brlić-Mažuranić.
Ilustrirala je i poštansku marku Republike Hrvatske iz 1997., na temu Šume Striborove, bajke Ivane Brlić-Mažuranić.[4] Slika prikazuje domaće iz Priča iz davnine, ilustraciju za priču Šuma Striborova, dio ciklusa poštanskih maraka Europa - Priče i legende, autorice Nevenke Arbanas.[5]
Poslije je izlagala u inozemstvu, u Firenzi, Bologni. Ukupno je samostalno izlagala deset puta.[3] Na skupnim izložbama Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) bila je česta sudionica, ali i na izložbama ilustracija diljem Europe.[3]
Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]
- nagrada za ilustraciju Grigor Vitez 1967.
- diploma na međunarodnoj izložbi ilustracija u Bratislavi 1967.
- Diploma grada Rijeke za izložbu minijatura
- Zlatno pero — Beograda
- Diploma u Leipzigu 1969.
- kandidatkinja za nagradu Andersen 2001.
- HTV-ov dokumentarni film Skica za portret: Cvijeta Job[6]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- Cvijeta Job, u povodu velike retrospektive u zagrebačkoj Galeriji Ulrich, svibanj 2003.: Čudesni svijet minijatura. Razgovarala Barbara Vujanović, Vijenac, Broj 239, 01.svibnja 2003. ISSN 1330-2787. Preuzeto 8. siječnja 2013.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
- ↑ a b c d e f g h Izložba ilustracija Cvijete Job i Zdenka Balabanića, 10. ožujka 2011. god. u Umjetničkom paviljonu „Juraj Šporer“ u Opatiji Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. rujna 2012. (Wayback Machine) Hrvatski muzej turizma
- ↑ http://www.hdlu.hr/2013/06/preminula-cvijeta-job/ (pristupljeno 22. lipnja 2013.)
- ↑ a b c U galeriji "urlich" otvorena izložba "nadrealizam u minijaturama cvijete job" Index.hr., 29. svibnja 2003. Preuzeto 8. siječnjka 2013.
- ↑ Znamenite ženske na znamkah - Famous women on stamps (slovenski) (engleski)
- ↑ Hrvatske poštanske marke 1997.
- ↑ Moj TV[neaktivna poveznica]
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Večernji.hr – Maja Car: »Cvijeta Job. U partizane je otišla kao gimnazijalka da osveti strijeljanog prijatelja« (životopis)
- Nacional.hr – Kristina Olujić: »Cvijeta Job, minijaturistica i ponosna skojevka koja se u slikama stalno vraćala NOB-u«
- Najbolje knjige.com – Tanja Tolić: »Cvijeta Job: slikarica koja je oživila Regoča i Kosjenku, Stribora i Domaće, i voljela na minijaturama skrivati vragove«