Ivana Brlić-Mažuranić

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Ivana Brlić-Mažuranić
Ivana brlic mazuranic II.jpg
Ivana Brlić-Mažuranić 1898. godine.
Puno ime Ivanna Cornelia Emilia Henrietta Mažuranić[1]
Pseudonim I. B. M., Vladimir Šumski[2]
Rođenje 18. travnja 1874.
Ogulin, Hrvatska
Smrt 21. rujna 1938.
Zagreb, Hrvatska
Zanimanje književnica
Nacionalnost Hrvatica
Period pisanja 1902. - 1937.
Književne vrste poezija, esej, dnevnik (književnost)
Suprug/zi Vatroslav Brlić
Djeca 7: Nada (1893.-1964.), Ivo (1894.-1977.), Vladimir (1895.-1896.), Zora (1897.-1971.), Zdenka (1899.-1984.), Nikola (1902.-1902.) i Nedjeljka (1917.-1973.)

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874.Zagreb, 21. rujna 1938.), bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu.[3]

Životopis[uredi VE | uredi]

Kuća u kojoj je živjela i radila Ivana Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu.

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 1874. godine. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića.[3] Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Kratko se je školovala u djevojačkoj školi u Zagrebu.[4] Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome jeziku. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko.

Dana 15. kolovoza 1891. godine zaručili su se Ivana Mažuranić i Vatroslav Brlić, odvjetnik i političar. Njihovo vjenčanje bilo je 18. travnja 1892. godine, na Ivanin 18. rođendan, u crkvi sv. Marka.[5] Jedan od kumova bio im je tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Amruš.[6] Nakon vjenčanja Ivana sa suprugom seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja.

Tijekom života patila je od bolesti depresije i nakon duge borbe s tom bolešću počinila je samoubojstvo, 21. rujna 1938. godine, u bolnici na zagrebačkome Srebrnjaku.[7] Pokopana je na zagrebačkome groblju Mirogoju, u obiteljskoj grobnici.[8][9]

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Spomenik Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu.

Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine napisala je u Ogulinu 1886. godine.[4] Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. godine u vlastitoj nakladi. Nakon objavljivanja zbirke Valjanih i nevaljanih pisala je članke i kratke priče za djecu koji su izlazili u novinama i časopisima.[10] Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. godine nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. godine romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić bježi od svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.)[11], zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933.-1934.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni roman za mladež Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937.) te je prevodila s njemačkoga i francuskoga jezika.

Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. godine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem često se pojavljuju u njezinim pričama. Kada je 1924. godine u Engleskoj izašao prijevod njezine knjige Priče iz davnine pod naslovom Croatian Tales of Long Ago, o njemu je pisano u tridesetak uglednih engleskih revija i časopisa, "Daily Dispatch naziva Ivanu Brlić-Mažuranić hrvatskim Andersenom, a Church Times kaže da priče izražavaju etički genij Hrvata koji će očarati ne samo djecu, nego i starijima pružiti pogled u dušu jednog malo poznatog naroda."[12]

Grob Ivane Brlić Mažuranić na zagrebačkom Mirogoju.

Četiri je puta (1931., 1935., 1937. i 1938. godine)[13] bila predložena za Nobelovu nagradu. Tih godina za Nobelovu nagradu predlagali su je dr. Gavro (Gabriel) Manojlović i Albert Bazala.[14] Godine 1937.[15] Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svoju (dopisnu) članicu, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast.

Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (Antun Gustav Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (Antun Branko Šimić, Dragutin Domjanić) i književni povjesničari (Antun Barac). Školska knjiga, d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. godine radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež do 14 godina.[16]

Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njezine virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije),[3] Ivana Brlić-Mažuranić svojom izvornošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.

Djela[uredi VE | uredi]

Neke od njezinih knjiga ilustrirali su poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić i ilustratorica Cvijeta Job.

Nepotpun popis:

  • Valjani i nevaljani - Pripovijetke i pjesme za dječake. Vlastita naklada, Slavonski Brod, 1902.
  • Škola i praznici: male pripovijetke i pjesme iz dječjeg života: (sa 7 slika) - Zbirka pjesama i pripovjedaka za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1905.
  • Slike: (pjesme 1912.) - Pjesme. Tiskara C. Albrechta, Zagreb, 1912.
  • Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Roman za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1913. (objavljen u više od 130 izdanja)
  • Priče iz davnine - Bajke. Matica Hrvatska, Zagreb, 1916. (za autoričina života izdana su još 2. izd. 1920., te 3. izd. 1926., koje je ilustrirao Vladimir Kirin,[17], a kasnije i brojna druga izdanja raznih nakladnika)
  • Knjiga omladini - Crtice. Vlastita naklada, Zagreb, 1923.[11]
  • Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi - Tisak Tipografija D.D., Zagreb, 1934.-1935.
  • Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata - Roman. Knjižara Vasić, Zagreb, 1937.
  • Srce od licitara - Pripovijetke i pjesme za mladež. Zagreb, 1939.
  • Basne i bajke - HIBZ, Zagreb, 1943.
  • Šuma Striborova - Mladost, Zagreb, 1966. (5 izd. do 1987.)
  • Izabrana djela, priredio Miroslav Šicel, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 73, Matica hrvatska, Zagreb, 1968.
  • Izabrana djela priredio Joža Skok, Naša djeca, Zagreb, 1994.[18]
    • 1 : Čudnovate zgode šegrta Hlapića ; Autobiografski i drugi tekstovi. U svjetlu kritike
    • 2 : Priče iz davnine. U svjetlu kritike (II.)
    • 3 : Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata. U svjetlu kritike (III.)
    • 4 : Srce od licitara ; Basne i bajke ; Knjiga o omladini ; Mir u duši. U svjetlu kritike (IV.)
  • Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić, Večernji list, Zagreb., 2007.[19]
    • 1. Sunce djever i Neva Nevičica ; Jagor (Priče iz davnine Dio 1)
    • 2. Čudnovate zgode šegrta Hlapića,
    • 3. Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata
    • 4. Regoč ; Šuma Striborova (Priče iz davnine Dio 2)
    • 5. Škola i praznici
    • 6. Kako je Potjeh tražio istinu ; Ribar Palunko i njegova žena (Priče iz davnine Dio 3)
    • 7. Knjiga omladini
    • 8. Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica (Priče iz davnine Dio 4)
    • 9. Srce od licitara ; Slike ; Valjani i nevaljani
    • 10. Lutonjica Toporko i devet župančića (Priče iz davnine Dio 5)
  • Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić, Matica hrvatska, Ogranak Slavonski Brod, Slavonski Brod.[20]
    • Kritičko izdanje, sv. 2. Romani, priredio Berislav Majhut ; suradnica Sanja Lovrić, 2010.
    • Kritičko izdanje, sv. 1. Pjesme i priče, priredili Cvjetko Milanja i Kristina Grabar, 2011.
    • Kritičko izdanje, sv. 3. Bajke i basne, priredili Tvrtko Vuković i Ivana Žužul, 2011.
    • Kritičko izdanje, sv. 4. Članci: (1903. - 1938.), priredila Marina Protrka Štimec, 2013.
    • Kritičko izdanje, sv. 5. Bibliografija: izdanja djela i literatura o Ivani Brlić-Mažuranić (1903.-2014.), periredio Vinko Brešić, 2015.[21]
    • Ostavština. sv. 1 (6). Moji zapisci: dnevnici, memoari, molitve, putni i drugi zapisi, 2016.

Prijevodi[uredi VE | uredi]

Djela su joj prevedena na više od 40 jezika.[2]

  • Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića su prevedene, među ostalim, i na kineski (prevoditelji Cicio Mar, Labiqi chuzouji, 1982.; Shi Cheng Tai, Xiaoxuetu Helapiqi lixianji, 2012.), japanski (prijevod Sekoguchi Kena, Shokunin-minarai Furapitchi no fushigina bouken, 2004., 2005.), perzijski (prijevod Achtar Etemadi, Maĵera Hay ŝegeft angizz Hlapic ŝagert kafaŝ, 2005.), bengalski (prevoditelj dr. Probal Dashgupta, Hlapicher Kaando, 2006.), vijetnamski (prevoditelji Phang Hang Vuong i Luong Ngoc Bao, Cuộc phiêu lưu kỳ lạ của chú bé học viềc Hlapic, 2006.), hindi[nedostaje izvor] i korejski jezik (prijevod Jang Jeong-Ryeol, Kkoma gudujang-i Heullapichi, 2013.).[22][23] Najveći dio prijevoda na "egzotične" jezike je išao posrednim putem, preko esperantista. Zadnji esperantski prijevod je djelo Maje Tišljar (Mirindaj aventuroj de metilernanto Hlapić, 1998.)[24] a pri prijevodu Zgoda na bengalski, perzijski i japanski jezik posredovala je i Spomenka Štimec,[25] najznačajnija hrvatska književnica koja piše na esperantu.
  • Priče iz davnine, prevedene su na engleski, (Croatian Tales of Long Ago, 1924.), poljski, švedski (1928.), češki (1928.), danski (1929.), njemački (1930.), ruski, ukrajinski, francuski, slovački jezik i ine.

Ekraniziranje[uredi VE | uredi]

  • 2000. godine Helena Bulaja Madunić pokrenula je jedan od najuspješnijih hrvatskih multimedijskih projekata, animiranu i interaktivnu obradu bajki iz zbirke Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, koja je u tisku istaknuta kao "možda najvažniji hrvatski kulturni projekt za 21. stoljeće".[26] Projekt je privukao veliku pozornost, predstavljen je na preko 30 međunarodnih konferencija i festivala novih medija, animacije i filma, te je osvojio brojne ugledne nagrade.[26]
  • Roman za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića je u nešto dorađenom obliku prenesen i na mali ekran, pa je prema njemu napravljen istoimeni crtani film.[27]
  • U 2013. godini u režiji Silvija Petranovića snimljen je i igrani film "Šegrt Hlapić".[28]

Vidi i:[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Kristina Pentavec, Ivana Brlić-Mažuranić u kontekstu građanskog života u Brodu na Savi. Završni rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Studij kroatologije, Zagreb, rujan 2017., str. 4., pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  2. 2,0 2,1 Brlić-Mažuranić, Ivana, brodensia.hr, pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  3. 3,0 3,1 3,2 Autori. Ivana Brlić-Mažuranić, matica.hr, pristupljeno 13. kolovoza 2018.
  4. 4,0 4,1 Morena Rendulić, Sintaktostilističke značajke bajki Ivane Brlić Mažuranić (Diplomski rad), Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Rijeka lipnja 2015., str. 8., pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  5. Kristina Pentavec, Ivana Brlić-Mažuranić u kontekstu građanskog života u Brodu na Savi. Završni rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Studij kroatologije, Zagreb, rujan 2017., str. 8., pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  6. Kristina Pentavec, Ivana Brlić-Mažuranić u kontekstu građanskog života u Brodu na Savi. Završni rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Studij kroatologije, Zagreb, rujan 2017., str. 8.-9., pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  7. Kristina Pentavec, Ivana Brlić-Mažuranić u kontekstu građanskog života u Brodu na Savi. Završni rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Studij kroatologije, Zagreb, rujan 2017., str. 24., pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  8. Gradska groblja Zagreb - M, gradskagroblja.hr, pristupljeno 13. kolovoza 2018.
  9. Antonella Fučkar, Bajke Ivane Brlić-Mažuranić i suvremene bajke: komparativni pristup, Sveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultet, Odsjek za učiteljske studije (Čakovec), Čakovec, rujan 2016., str. 20., pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  10. Kristina Pentavec, Ivana Brlić-Mažuranić u kontekstu građanskog života u Brodu na Savi. Završni rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Studij kroatologije, Zagreb, rujan 2017., str. 14., pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  11. 11,0 11,1 Martina Jurišić, Knjiga omladini Ivane Brlić-Mažuranić // Kroatologija: časopis za hrvatsku kulturu, sv. 5, br. 1, ožujak 2015., pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  12. Marina Obradović, Ivana Brlić-Mažuranić, nova-akropola.com, pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  13. Nomination Archive. The Nomination Database, nobelprize.org, pristupljeno 17. kolovoza 2018. (engl.)
  14. Morena Rendulić, Sintaktostilističke značajke bajki Ivane Brlić Mažuranić (Diplomski rad), Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Rijeka lipnja 2015., str. 9.:
    "(...) dr. Gavro (Gabriel) Manojlović, predsjednik Akademije od godine 1924. do 1933., u siječnju godine 1931. predlaže Ivanu Brlić – Mažuranić za Nobelovu nagradu za književnost, a taj isti prijedlog ponavlja u siječnju 1935., tada bivši predsjednik Akademije. Nakon toga ponavlja prijedlog u siječnju 1937. zajedno s Albertom Bazalom, tadašnjim predsjednikom Akademije, i obojica ponovno potpisuju i šalju posljednji prijedlog u siječnju 1938.", pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  15. Opća i nacionalna enciklopedija, svezak 3, str. 198.
  16. Dobitnici nagrade danas u knjižnici, jutarnji.hr, 4. svibnja 2009., pristupljeno 17. kolovoza 2018.
  17. Vesna Zednik, Zlatne povelje Matice hrvatske. Priče iz davnine], Vijenac, br. 167, 27. srpnja 2000., pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  18. Izabrana djela / Ivana Brlić - Mažuranić ; priredio Joža Skok, Katalog Knjižnica grada Zagreba, katalog.kgz.hr, pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  19. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić, Katalog Knjižnica grada Zagreba, katalog.kgz.hr, pristupljeno 22. kolovoza 2018.
  20. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić, Katalog Knjižnica grada Zagreba, katalog.kgz.hr, pristupljeno 13. kolovoza 2018.
  21. Goran Galić, U Matici Predstavljena Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić. Prvo kritičko izdanje Ivanina djela, matica.hr, pristupljeno 13. kolovoza 2018.
  22. Kroatio gajnis jam 2 foje la premion, esperanto.hr, pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  23. Spomenka Štimec, Azijsko putovanje Šegrta Hlapića na krilima esperanta, Libri & Liberi, god. 2, br. 2, sv. 2, br. 2, 2013., str. 263.-265., pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  24. Spomenka Štimec, Azijsko putovanje Šegrta Hlapića na krilima esperanta, Libri & Liberi, god. 2, br. 2, sv. 2, br. 2, 2013., str. 253., 264., pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  25. Spomenka Štimec, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 16. kolovoza 2011.)
  26. 26,0 26,1 Projekcija animiranih filmova Priče iz davnine, matica.hr, pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  27. Antun Krešimir Buterin, Scenarij za seriju o našem šegrtu Hlapiću rade Britanci, a crtaju ga Koreanci!, Vjesnik, 5. prosinca 1999., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 14. Srpnja 2009.)
  28. Ekranizacija "Šegrta Hlapića" u režiji Silvija Petranovića premijerno u kinima, preuzeto 18. travnja 2014.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: Ivana Brlić-Mažuranić
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ivana Brlić-Mažuranić