Dašt-e Lut
| Dašt-e Lut | |
|---|---|
| Pustinja Lut | |
.jpg) Jardang u Dašt-e Lutu | |
| Lokacija |  Iran |
| Visina | min 300 m |
| Dužina | 480 km |
| Širina | 320 km |
| Površina | 51.800 km2 |
| Max. temp. | 70,7 °C |
| Oborine | <30 mm/god. |
| Geografija | |
| Koordinate | 30°09′18″N 59°08′34″E / 30.1550°N 59.1428°E |
Dašt-e Lut (perz. کویر لوت; „Prazna pustinja”) ili Pustinja Lut, poznata i kao Namakzare Šadad, je velika slana pustinja smještena u jugoistočnom dijelu Irana. Proteže se oko 480 m u dužinu odnosno 320 km u širinu, a površina od 51.800 km² čini je 25. najvećom pustinjom svijeta. Pustinjsko područje proteže se od graničnih dijelova pustinje Dašt-e Kavir na sjeveru do planina Hazarana na jugu, obuhvaćajući pritom Jazdsku, Kermansku pokrajinu, te Južni Horasan i Sistan i Beludžistan. Pustinja Dašt-e Lut jedno je od najsuših mjesta na svijetu, a poznata je po najvišoj ikad izmjerenoj temperaturi pijeska od čak 70,7 °C.
Između lipnja i listopada, ovo suho suptropsko područje je meta jakih vjetrova koji transportiraju sedimenate i uzrokuju eolske erozije kolosalnih razmjera. Prema tome, Dašt-e Lut posjeduje neke od najspektakularnijih primjera eolskog jardang terena (masivnih valovitih grebena). Ona također sadrži opsežne kamenite pustinje i polja dina. Ovo mjesto predstavlja izuzetan primjer protoka ovih geoloških procesa, zbog čega je 2016. godine upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji.[1]
| Pustinja Lut | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država | Iran |
| Godina uvrštenja | 2016. (40. zasjedanje) |
| Vrsta | Prirodno dobro |
| Mjerilo | vii, viii |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1505 |
Mjerenja MODIS spektroradiometra instaliranog na NASA-in satelit Aqua od 2003. do 2010. godine pokazala su kako je najtoplije mjesto na površini Zemlje u Dašt-e Lutu gdje temperature kopnene površine dosežu 70,7 °C (159,3 °F), premda je temperatura zraka nešto hladnija.[2][3] Preciznost mjerenja je 0,5 K do 1 K. Za usporedbu, svjetski rekord za ovu vrstu temperature je 93,9 °C, izmjerena 15. srpnja 1972. godine u Dolini smrti, SAD. Najviša temperatura zraka ispod Stevensonovog skloništa (meteorološke kutije s instrumentima), koja je znatno niža, iznosi oko 50 °C u Dašt-e Lutu i 54,4 °C do 56,7 °C u Dolini smrti.
Pustinja Lut je također jedna od najsuših pustinja iza Suhih dolina McMurdo na Antarktici, pustinje Atacama i pustinje Mojave. Njezin sliv dio je bazena Središnje iranske visoravni.
Središte ove pustinje isklesali su siloviti vjetrovi u niz paralelnih grebena i brazda, koji se protežu 150 km i dosežu 75 metara visine. Ovi erodirani oblici s iznenađujućim konturama, koje geomorfolozi nazivaju kalūt ili jardang, nalikuju srušenim zgradama, a izvještaji putnika svjedoče o činjenici da su ih ponekad smatrali ruševinama gradova. Oni zauzimaju trećinu površine Dašt-e Luta. Ovo područje je također prepuno jaruga i ponora.
Istočni dio Dašt-e Luta je niska visoravan prekrivena slanim močvarama. Erozija vjetra izravnava stijene koje poprimaju oblik prostranih stjenovitih visoravni (geografi ih nazivaju hamade) koje zauzimaju oko 12% pustinje. Otopljeni minerali koje su ostavili vodotoci stvaraju bijele kristalne cvjetove.[1]
Jugoistok je prostrano pješčano prostranstvo, poput saharskog erga, s dinama visokim do 475 metara, među najvišima na svijetu. Ergovi pustinje Lut također se odlikuju raznolikošću svojih oblika, prema UNESCO-u to su: „grebeni u obliku polumjeseca, dine u obliku zvijezde, složene linearne dine, dine u obliku lijevka”. Polja dina zauzimaju 40% pustinjske površine.[1]
Najtopliji dio Dašt-e Luta je Gandom Berjan, veliki plato prekriven tamnom lavom površine od oko 480 četvornih kilometara.[4] Prema lokalnoj legendi, ime (perzijski „pržena pšenica”) mu potječe iz nesreće u kojoj je tovar pšenice ostavljen u pustinji, da bi ga u nekoliko dana potpuno spalile vrućine.
Za razliku od Sahare, na primjer, ovdje nisu pronađeni fosili ili drugi dokazi o ranijem životu. Zbog neprijateljskih uvjeta života, Lut je i danas pust. Međutim, 2017. godine ekspedicija u pustinji Lut otkrila je novu vrstu prapovijesnog škampa Phallocryptus fahimii (Bezljuskaši) u malom privremenom jezeru. Ova se vrsta razmnožava pomoću takozvanih „uspavanih jaja” koja mogu preživjeti u isušenom tlu desetljećima.[5]
Kalut u Dašt-e-Lutu
Slana pustinja
Erg u Dašt-e Lutu
Cisterna (ab anbar) sa šest hvatača vjetra (badgir) kod Šahdada u Dašt-e Lutu
Šahri Suhte („Spaljeni grad”)
_04.jpg)
.jpg)
Najstariji tragovi naselja datiraju 7000 godina unatrag, ali ponovno se radi o području na rubu pustinje u planinama Kubonana, Kerman. Oko 2500. pr. Kr. ovdje je cvala Džiroft kultura ranog brončanog doba. Drevni grad Šahdad bio je na zapadnom rubu pustinje Lut, a u njegovoj blizini nalazi se Šahri Suhte („Spaljeni grad”), drevni grad i arheološko nalazište Džiroftske kulture.
Danas je samo zapadni rub pustinje naseljen. Tamo je osnovano 28 sela, od kojih najnaseljenije ima 700 stanovnika.[1]
- 1 2 3 4 Lut Desert (engl.) Pristupljeno 10. kolovoza 2016.
- ↑ The Hottest Spot on Earth : Image of the Day (engl.) Pristupljeno 10. kolovoza 2016.
- ↑ Vrijeme Irana Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. prosinca 2004. (Wayback Machine) (perz.) Pristupljeno 10. kolovoza 2016.
- ↑ A Journey To Earth's Hottest Point Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. lipnja 2010. (Wayback Machine) (engl.) Pristupljeno 10. kolovoza 2016.
- ↑ Martin Schwentner, Alexander V. Rudov, Hossein Rajaei, Neke vole vruće: Phallocryptus fahimii sp. n. (Crustacea: Anostraca: Thamnocephalidae) iz pustinje Lut, najtoplijeg mjesta na Zemlji, Zoologija na Bliskom istoku, 2020., doi : 10.1080/09397140.2020.1805139 (engl.)
- NASA: Dasht-e Lut, Iran Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. listopada 2006. (Wayback Machine)
- Ostali projekti
 |
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Dašt-e Lut |
|
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Dašt-e Lut |
| Kulturna baština (28) | Armenski samostan sv. Tadeja i sv. Stjepana (2008.) • Bam s okolicom (2004.) • Behistunski natpisi (2006.) • Elamitski zigurat i drevni grad Čoga Zanbil (1979.) • Dvorac Alamut i pripadajuće utvrde (2026.) • Ekbatana (2024.) • Golestanska palača (2013.) • Gonbad-e Kabus (2012.) • Prapovijesna mjesta u dolini Horamabada (2025.) • Povijesni grad Jazd (2017.) • Kulturološki krajolik Majmanda (2015.) • Trg Nakš-e Džahan u Isfahanu (2012.) • Pasargad (2004.) • Perzepolis (1979.) • Perzijski kanati (2016.) • Perzijski karavansaraji (2023.) • Perzijski vrtovi (2011.) • Grobnica šejha Safija (2010.) • Saborna džamija u Isfahanu (1979.) • Sultanija (2005.) • Suza (205.) • Šuštarski hidraulički sustav (2009.) • Tabriški bazar (2010.) • Taht-e Sulejman (2003.) • Transiranska željeznica (2021.) • Kulturni krajolik Uramanata (2021.) |  |
|---|---|---|---|
| Prirodna baština (2) | Dašt-e Lut (2016.) • Hirkanijske šume (2019.) | ||
| Nematerijalna svjetska baština (10) | Glazba Bakšija iz Korasana (2010.) • Kališujanski rituali Mašhade ardehala u Kašanu (2012.) • Naqqāli, iransko dramsko pripovijedanje* (2011.) • Proslava iranske Nove godine Novruz1) (2009.) • Rituali Pahlevani i Zurhanei (2010.) • Iranski glazbeni reportoar tradicijski skladbi Radif (2009.) • Ritualna dramska umjetnost Ta‘zīye (2012.) • Tradicionalno vezenje tepiha u Farsu (2010.) • Tradicionalno vezenje tepiha u Kašanu (2010.) • Tradicionalne vještine izgradnje i jedrenja iranskim lendž brodovima u Perzijskom zaljevu* (2011.) | ||
1) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva. * Svjetska baština u opasnosti | |||