Hirkanijske šume

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Hirkanijske šume
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Hirkanijske šume
Flag of Iran.svg Iran
Godina uvrštenja: 2019. (43. zasjedanje)
Vrsta: Prirodno dobro
Mjerilo: ix
Ugroženost: ne
Poveznica: 1584 UNESCO
Zemljovid Irana s hirkanijskim šumama kao tamno-zelenim pojasom na samom sjeveru zemlje uz južne obale Kaspijskog jezera.

Hirkanijske šume (perz. کویر لوت; „Prazna pustinja”) su ekoregija širokolisne i mješovite šume umjerenih predjela sjevernog Irana i južnog Azerbajdžana, površine od 55.000 km², koja se pruža 850 km duž južne obale Kaspijskog jezera. Ovo područje bujnih šuma dobilo je ime po drevnoj regiji Hirkaniji. Ovaj jedinstveni šumoviti masiv predstavlja nevjerojatnu bioraznolikost flore s 44% vaskularnih biljaka poznatih u Iranu iako pokriva samo 7% zemlje. Zbog toga su 2019. godine hirkanijske šume upisane na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji[1].

Zemljopisne odlike[uredi | uredi kôd]

Hirkanijska šuma u Mazandaranu.
Maklavan, Gilan

Povijest ovih širokolisnih šuma seže u razdoblje od 25 do 50 milijuna godina, kada su pokrivale veći dio ove sjeverne srednje umjerene regije. Ova drevna šumska područja povukla su se tijekom kvartarnog ledenog doba i potom se ponovo proširila kako je klima postajala blaža.

U Iranu, ova ekoregija uključuje obalu duž Kaspijskog mora i sjeverne padine planine Alborz. Ona pokriva dijelove pet sjevernih pokrajina u Iranu od istoka prema zapadu: Sjeverni Horasan, Golestan (cijela južna i jugozapadna područja, kao i dijelove istočnih krajeva gorgan ravnice, u ukupnom iznosu površine od 421.373 hektara), Mazandaran, Gilan i Ardabilska pokrajina. Ukupna proizvodnja drva iz ovih šuma procjenjuje se na 269.022 kubika. Nacionalni park Golestan (918,9 km²) i šuma slivova Šastkolate nalaze se u pokrajini Golestan, a u Mazandaranu zaštićeno je 184.000 hektara šume (Sklonište za divlje životinje Miankale pokriva oko 110 km²); dok je ta brojka u Gilanu 126.173 km². Na višim dijelovima na jugu, ova ekoregija prelazi u ekoregiju šumske stepe planine Alborz[2]. U jugoistočnom Azerbajdžanu, ova ekoregije obuhvaća dio grada Bakua gdje se nalazi Nacionalni park Abšeron (7,83 km²), te južni Lenkoranski rajon i Tališko gorje gdje se nalaze Državni rezervat Gizil-Agač (88,4 km²) i Nacionalni park Hirkan (427,97 km²). Klima ekoregije je vlažna suptropska na srednjim nadmorskim visinama, a u oceanskim i planinskim područjima je umjereno kontinentalna klima, s većinom oborina koje se javljaju u jesen, zimi i proljeće. Alborz gorje je najviše gorje na srednjem Istoku koja hvata vlagu s Kaspijskog mora. Godišnja količina oborina kreće se od 900 mm na istoku do 1600 mm na zapadu, što ovu ekoregiju čini mnogo bujnijom od pustinjske, polupustinjske i stepske ekoregije na njenim granicama.

Flora[uredi | uredi kôd]

Prirodna šumska vegetacija je bjelogorica kritosjemenjača s 32,7 % šuma koju čini orijentalna bukva (Fagus orientalis). Glavna značajka regije je nedostatak četinjača; prisutne su samo relikvije četinjača, kao što su: obična tisa, smreka, obični čempres i kineski čempres (Platycladus orientalis). Donje padine planina Tališ i Alborz, ispod 700 metara, obiluju vlažnim šumama koje sadrže hrast, kesten, obični grab ( Carpinus betulus ), perzijska parocija (Parrotia persica), kavkaška zelkova (Zelkova carpinifolia), svilasta albicija (Albizia julibrissin), i dragun (Diospyros lotus) zajedno s grmljem kao što su: božikovina, veprina, bun Atropa pallidiflora i bršljan Hedera pastuchovii[3]. Ostale domaće vrste drveća uključuju kaspijska gledicija (Gleditsia caspica), baršunasti javor (Acer velutinum), kapadokijski javor (Acer cappadocicum), obični jasen, gorski brijest, trešnja, brekinja i krupnoslisna lipa (Tilia platyphyllos)[4].

Fauna[uredi | uredi kôd]

Do danas je zabilježeno 180 vrsta ptica tipičnih za širokolisne umjerene šume i 58 vrsta sisavaca. Kaspijski tigar je nekoć lutao ovim planinama, ali danas je izumro. Ostali krupni sisavci ovdje su: perzijski leopard, ris, smeđi medvjed, divlja svinja, vuk, zlatni čagalj, tropska mačka, jazavac i vidra[5]

Ova je ekoregija važno odmaralište za ptice koje se sele između Rusije i Afrike i stoga je ključno stanište mnogih vrsta ptica, kao što su: divlja guska, lisasta guska, mala droplja, crni ibis, čaplja žličarka, gak (Nycticorax nycticorax), guska crvenovoljka (Branta ruficollis), sivi sokol, dalmatinski pelikan, čaplja Bubulcus ibis, žuta čaplja (Ardeola ralloides), ružičasti plamenac, bjeloglava patka (Oxyura leucocephala) i kaspijski fazan (Tetraogallus caspius)[4].

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Hirkanijske šume
  1. Two natural sites, one in China, another in Iran, inscribed on UNESCO’s World Heritage List, 5. srpnja 2019. (engl.) Pristupljeno 19. kolovoza 2019.
  2. Coastal Profiles - I.R.Iran (engl.) Pristupljeno 20. kolovoza 2019.
  3. Mosadegh, 2000.; Marvie Mohadjer, 2007.
  4. 4,0 4,1 Caspian Hyrcanian mixed forests, Terrestrial Ecoregions, World Wildlife Fund (engl.) Pristupljeno 20. kolovoza 2019.
  5. V. G. Heptner i A. A. Sludskij, Mlekopitajuščie Sovetskogo Soiuza. Moskva: Vysšaia Škola Mammals of the Soviet Union. Volume II, Part 2. Carnivora (Hyaenas and Cats), Smithsonian Institution and the National Science Foundation, Washington DC, 1992. str. 1.–732.