Tradicionalni perzijski vodovodni sustavi

Izvor: Wikipedija
Perzijski kanati
Svjetska baština – UNESCO
}}
Država Iran
Godina uvrštenja2016. (40. zasjedanje)
VrstaKulturno dobro
Mjeriloiii, iv
Ugroženost—
PoveznicaUNESCO:1506

Rijeka u Iranu većinom su sezonske i tradicionalno nisu bile u stanju ispuniti potrebe gradskih naselja. Glavne rijeke kao što su Arvand, Araks, Zajanderud, Sefid i Atrek bile su oskudne i jako udaljene jedna od druge u ogromnim prostranstvima Stare Perzije. S rastom urbanih naselja tijekom stoljeća, lokalno iskopani duboki bunari (duboki do 100 metara), više nisu mogli držati korak s potražnjom, što je dovelo do sustavnog kopanja specijalizirane mreže kanala poznate kao kanati. Ovi podzemni akvedukti, izgrađeni prije nekoliko tisuća godina,[1] ne trpe nikakav gubitak isparavanja, a u njima za vodu ne postoji opasnost onečišćenja.[2]

Pogled s tornja Sangi-Aliabad na planine Komske pokrajine prepune kanatima
Jakčal u gradu Kermanu
Ab anbar vodospremnici s dvostrukim kupolama u pustinjskom gradu Naeen pokraj Jazda

Smatra se kako su Perzijanci gradili prve kanate 2000 godina prije negoli Rimljani akvadukte.[3]

Sušna naseljena područja Irana su opstala samo zahvaljujući drevnom kanatnom sustavu vijugavih vodonosnika kroz riječne doline i podzemne tunele koristeći samo silu teže, često kilometarima dugim tunelima. Tradicionalni sustav komunalnog upravljanja još uvijek je na mjestu i omogućuje pravedno i održivo dijeljenje i distribuciju vode. Kanati pružaju izuzetno svjedočanstvo kulturne tradicije i civilizacije u pustinjskim područjima sušne klime. Zbog toga je UNESCO 2016. godine na popis mjesta svjetske baštine u Aziji upisao jedanaest kanata koji predstavljaju ovaj sustav, a koji uključuju odmorišta za radnike, rezervoare za vodu i vodenice.[4]

Najstariji očuvani kanat u Iranu je onaj pokraj grada Zarača u središnjem Iranu koji je stariji od 3000 godina, a dug je 71 km.[5] Jedan od najstarijih i najvećih koji je i danas u uporabi je pored grada Gonabada. Smatra se kako je star 2700 godina, a kao vodovod i za navodnjavanje koristi ga oko 40.000 ljudi koji žive u okolici. Najdublje okno duboko je 360 metara, dok je ukupna dužina kanata 45 kilometara. Područja oko Jazda, Horasana i Kermana poznata su po brojnim sustavima kanata koji se koriste za dovod pitke vode i za navodnjavanje.

U tradicionalnoj iranskoj arhitekturi, kariz (کاریز) je manji kanat, koji se najčešće koristi u gradskom području. Karizima se nazivaju i sporedni kanati koji opskrbljuju glavni kanat koji vodi do konačnog odredišta.

Osim po izumu kanata, Iranci su poznati i po izumima antičkih vodospremnika (ab anbar, آب انبار) i prvih hladnjača u povijesti (jakčala).[6]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Gholamhosein Memarian, Memari-ye ab anbar haye shahr e Qazvin, Asar. Vol 35. Iran Cultural Heritage Organization publications, Teheran, str. 188.
  2. ↑ PDF (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 16. rujna 2012. Pristupljeno 8. kolovoza 2016. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  3. ↑ Engineering an Empire: The Persians, dokumentarni film „The History Channel“
  4. ↑ Lokacije zaštićenih kanata Perzije u Iranu na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 9. kolovoza 2016.
  5. ↑ L. Mays, Ancient Water Technologies, Springer, 2010., str. 4. ISBN 978-90-481-8631-0
  6. ↑ Baština, tradicija i očuvanje - Iranian.com
v • u
Svjetska baština u Iranu
Kulturna baština (24)
Armenski samostan sv. Tadeja i sv. Stjepana (2008.) • Bam s okolicom (2004.) • Behistunski natpisi (2006.) • Elamitski zigurat i drevni grad Čoga Zanbil (1979.) • Golestanska palača (2013.) • Gonbad-e Kabus (2012.) • Povijesni grad Jazd (2017.) • Kulturološki krajolik Majmanda (2015.) • Trg Nakš-e Džahan u Isfahanu (2012.) • Pasargad (2004.) • Perzepolis (1979.) • Perzijski kanati (2016.) • Perzijski vrtovi (2011.) • Grobnica šejha Safija (2010.) • Saborna džamija u Isfahanu (1979.) • Sultanija (2005.) • Suza (205.) • Šuštarski hidraulički sustav (2009.) • Tabriški bazar (2010.) • Taht-e Sulejman (2003.) • Transiranska željeznica (2021.) • Kulturni krajolik Uramanata (2021.)
Iranska zastava
Prirodna baština (2)
Dašt-e Lut (2016.) • Hirkanijske šume (2019.)
Nematerijalna
svjetska baština (10)
Glazba Bakšija iz Korasana (2010.) • Kališujanski rituali Mašhade ardehala u Kašanu (2012.) • Naqqāli, iransko dramsko pripovijedanje* (2011.) • Proslava iranske Nove godine Novruz1) (2009.) • Rituali Pahlevani i Zurhanei (2010.) • Iranski glazbeni reportoar tradicijski skladbi Radif (2009.) • Ritualna dramska umjetnost Ta‘zīye (2012.) • Tradicionalno vezenje tepiha u Farsu (2010.) • Tradicionalno vezenje tepiha u Kašanu (2010.) • Tradicionalne vještine izgradnje i jedrenja iranskim lendž brodovima u Perzijskom zaljevu* (2011.)

1) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva.  * Svjetska baština u opasnosti

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Tradicionalni_perzijski_vodovodni_sustavi&oldid=6867896"