Tradicionalni perzijski vodovodni sustavi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Perzijski kanati

Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Perzijski kanati
Flag of Iran.svg Iran
Godina uvrštenja: 2016. (40. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: iii, iv
Ugroženost: ne
Poveznica: 1506 UNESCO

Većina rijeka u Iranu su sezonske i tradicionalno nisu bile u stanju ispuniti potrebe gradskih naselja. Glavne rijeke kao što su Arvand, Araks, Zajanderud, Sefid i Atrek su bile opskudne i jako udaljene jedna od druge u ogromnim prostranstvima Stare Perzije. S rastom urbanih naselja tijekom stoljeća, lokalno iskopani duboki bunari (duboki do 100 metara), više nisu mogli držati korak s potražnjom, što je dovelo do sustavnog kopanja specijalizirane mreže kanala poznate kao kanati. Ovi podzemni akvedukti, izgrađeni prije nekoliko tisuća godina[1], ne trpe nikakav gubitak isparavanja te su idealno mjesto za pitku vodu, jer ne postoji opasnost onečišćenja[2]

Pogled s tornja Sangi-Aliabad na planine Komske pokrajine prepune kanatima
Ab anbar vodospremnici s dvostrukim kupolama u pustinjskom gradu Naeen pokraj Jazda

Smatra se kako su Perzijanci gradili prve kanate 2000 godina prije negoli Rimljani akvadukte[3].

Sušna naseljena područja Irana su opstala samo zahvaljujući drevnom kanatnom sustavu vijugavih vodonosnika kroz riječne doline i podzemne tunele koristeći samo silu teže, često kilometarima dugim tunelima. Tradicionalni sustav komunalnog upravljanja još uvijek je na mjestu i omogućuje pravedno i održivo dijeljenje i distribuciju vode. Kanati pružaju izuzetno svjedočanstvo kulturne tradicije i civilizacije u pustinjskim područjima sušne klime. Zbog toga je UNESCO 2016. godine na popis mjesta svjetske baštine u Aziji upisao jedanaest kanata koji predstavljaju ovaj sustav, a koji uključuju odmorišta za radnike, rezervoare za vodu i vodenice[4].

Najstariji očuvani kanat u Iranu je onaj pokraj grada Zarača u središnjem Iranu koji je stariji od 3000 godina, a dug je 71 km[5]. Jedan od najstarijih i najvećih koji je i danas u uporabi je pored grada Gonabada. Smatra se kako je star 2700 godina, a kao vodovod i za navodnjavanje koristi ga oko 40.000 ljudi koji žive u okolici. Najdublje okno duboko je 360 metara, dok je ukupna dužina kanata 45 kilometara. Područja oko Jazda, Horasana i Kermana poznata su po brojnim sustavima kanata koji se koriste za dovod pitke vode i za navodnjavanje.

U tradicionalnoj iranskoj arhitekturi, kariz (کاریز) je manji kanat, koji se najčešće koristi u gradskom području. Karizima se nazivaju i sporedni kanati koji opskrbljuju glavni kanat koji vodi do konačnog odredišta.

Osim po izumu kanata, Iranci su poznati i po izumima antičkih vodospremnika (ab anbar, آب انبار) i prvih hladnjača u povijesti (jakčala).[6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Gholamhosein Memarian, Memari-ye ab anbar haye shahr e Qazvin, Asar. Vol 35. Iran Cultural Heritage Organization publications, Teheran, str. 188.
  2. PDF
  3. Engineering an Empire: The Persians, dokumentarni film „The History Channel“
  4. Lokacije zaštićenih kanata Perzije u Iranu na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 9. kolovoza 2016.
  5. L. Mays, Ancient Water Technologies, Springer, 2010., str. 4. ISBN 978-90-481-8631-0
  6. Baština, tradicija i očuvanje - Iranian.com