Henrik VIII., kralj Engleske

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Henrik VIII.
Hans Holbein d. J. 049.jpg
Portret Henrika VIII., djelo Hansa Holbeina
Engleski kralj
Vladavina 22. travnja 1509. - 28. siječnja 1547.
Krunidba 24. lipnja 1509.
Prethodnik Henrik VII.
Nasljednik Edvard VI.
Supruge Katarina Aragonska, Ana Boleyn, Jane Seymour, Ana od Klevea, Katarina Howard, Katarina Parr
Djeca
Marija I., Elizabeta I., Edvard VI.
Dinastija Tudor
Otac Henrik VII.
Majka Elizabeta od Yorka
Rođenje 28. lipnja 1491., Greenwich
Smrt 28. siječnja 1547., Palača Whitehall
Potpis
Vjera anglikanizam, prethodno katoličanstvo

Henrik VIII. (Greenwichu, 28. lipnja 1491. – London, 28. siječnja 1547.), bio je kralj Engleske i gospodar Irske.

Mladost[uredi | uredi kôd]

Potječe iz dinastije Tudorovih. Rođen je u palači Placentia pored Greenwicha kao treće dijete Henrika VII. i Elizabete od Yorka. Još kao sasvim malo dijete dobio je titulu vojvoda od Yorka. Obitelj mu je osigurala vrhunsko obrazovanje od vodećih intelektualaca i akademika tog vremena: mladi Henrik je tečno govorio francuski i latinski jezik, te pasivno talijanski. U studenom 1501. godine, imao je važnu ulogu u svadbenim običajima svog brata Artura i njegove mladenke, šesnaestogodišnje Katarine Aragonske, najmlađeg preživjelog djeteta Izabele I. Kastiljske i Ferdinanda II. Aragonskog.

1502. godine, Artur, nasljednik engleske krune, razbolio se i ubrzo umro u dobi od petnaest godina i dvadeset tjedana nakon sklopljenog braka s Katarinom. Četrnaest mjeseci kasnije Henrik VII. je, tada trinestogodišnjeg Henrika, koji je i službeno postao nasljednik krune, uz papinu dozvolu, zaručio za tada osamnaestogodišnju bratovu udovicu Katarinu Aragonsku. Papa je to dopustio pod uvjetom da Artur i Katarina nisu konzumirali svoj brak.

Kada je 1505, Henrik VII. izgubio interes za savez sa Španjolskom Henrik je bio prisiljen dati izjavu da su njegove zaruke bile dogovorene bez njegove privole.

Vladavina[uredi | uredi kôd]

U travnju 1509. Henrik VII. je umro, a Henrik je naslijedio englesku krunu. 11. lipnja 1509 oženio je Katarinu Aragonsku, a 24. lipnja iste godine oboje su okrunjeni u Westminsterskoj opatiji.

Svojim prvim potezima Henrik je kao novi vladar htio ukazati da će se njegova vladavina razlikovati od vladavine njegova oca. Prvo je uklonio vodeće ličnosti iz vlade Henrika VII., dva očeva ministra je dao uhiti na temelju veleizdaje te vratio javnosti neki novac koji su ti ministri navodno ukrali. A nakon toga je na vanjskom planu počeo voditi drugačiju politiku od miroljubive politike svoga oca. Henrik je sebe smatrao ratničkim kraljem. U svojim mlađim godinama veći dio energije posvetio je nadmetanju s drugim državama tog razdoblja, upadljivom razmetanju i razvoju dinastičkog ponosa, a manje nacionalnim interesima.

Ušao je u savez sa pojedinim europskim državama protiv Francuske, protiv koje je i zaratio. Osobno je vodio pohode protiv Francuske pobijedivši u bici kod Spursa 1513., ali je rat na kraju završen mirovnim sporazumom 1514. godine. U cjelini gledavši, vanjskopolitički je Englesku uključio u tadašnje europske političke tijekove i zbivanja kao važan i neprijelazan, iako ne presudan, faktor.

Ratovi su, međutim, sa svojim troškovima izrade brojnih topova, novih utvrda i brojnih topova stvarali ozbiljne financijske probleme. Pokušaj da se 1525. uvede "ljubazna potpora" za financiranje Henrikove vanjske politike doveo je do izbijanja nereda pa se od toga dodatnog poreza odustalo.

U povodu pojave reformacije na kontinentu Henrik je svoju politiku okrenuo ka papi tako što je je 1521. proglasio Zakon o sedam sakramenata, kojim se pobijaju reformatorske ideje i teze Martina Luthera, te brane temelji katoličkog učenja, a zbog kojeg je od pape Lava X. dobio titulu "Branitelj vjere" (Defensor fidei).

Henrik je bio vrlo svestrana osoba, bavio se sportom i bio vješt glazbenik i pjesnik. Na njegovu dvoru vladao je progresivni, renesansni i inovativni duh, kako na znanstvenom, tako i na umjetničkom polju. Podstaknut otkrićem Novog svijeta dao je izraditi, za to doba, najmoderniju kartu svijeta.

Njegova vladavina odlikovala se izrazitom zakonodavnom aktivnošću koja je za sobom ostavila mnoge zakone kao na primjer Zakon o uniji kojim je 1536. Engleskoj priključen Wales, a engleski jezik je postao jedinim službenim u toj pokrajini, unatoč tome što je većina stanovništva govorila velški jezik. Među zakonima koje su donešeni tijekom Henrikove vladavine mnogi su bili kontroverzni kao na primjer Buggery Act koji je bio prvi zakon protiv sodomije, Witchcraft Act kojim se kažnjavalo i proganjalo vještice, te Zakon o izdaji iz 1534. godine kojim je pojam izdaje proširio i na riječi ne samo na djela.

Brakovi[uredi | uredi kôd]

Žene Henrika VIII.
Catalina de Aragón, por un artista anónimo.jpg Katarina Aragonska
Anne boleyn.jpg Ana Boleyn
Hans Holbein d. J. 032b.jpg Jane Seymour
AnneCleves.jpg Ana od Klevea
HowardCatherine02.jpeg Katarina Howard
Catherine Parr from NPG.jpg Katarina Parr

Henrikov privatni život se vrlo često isprepletao sa državnim poslovima i politikom. Njegova želja za dobivanjem muškog nasljednika i bračni život usko su utjecali kako na tadašnju ali i buduću vanjsku i unutarnju politiku Engleske, tako i na položaj vjere u Engleskoj i odnose sa poglavarom Katoličke crkve papom.

Brak s Katarinom Aragonskom (1509. - 1533.)[uredi | uredi kôd]

Katarina Aragonska bila je sa Henrikom trudna sedam puta. Katarina je začela djevojčicu koja je bila mrtvorođeno 31. siječnja 1510. Otprilike četiri mjeseca kasnije, ponovno je zatrudnjela. Na Novu godinu 1511. rodilo se dijete - Henrik. Nakon tuge zbog gubitka prvog djeteta, par je bio zadovoljan što su dobili dječaka i održane su svečanosti, uključujući dvodnevnu borbu poznatu kao Westminsterski turnir. Međutim, dijete je umrlo sedam tjedana kasnije. Katarina je imala dva mrtvorođena sina 1513. i 1515. godine, ali je u veljači 1516. rodila djevojčicu Mariju, jedino preživjelo dijete. Odnosi između Henrika i Katarine bili su zategnuti, ali malo su popustili nakon Marijina rođenja.

Iako je Henrikov brak s Katarinom od tada opisivan kao "neobično dobar", poznato je da je Henry uzimao brojne priležnice. Otkriveno je 1510. godine da je Henry vodio vezu s jednom od sestara Edwarda Stafforda, 3. vojvode od Buckinghama, bilo Elizabeth ili Anne Hastings, grofice od Huntingdona. Najznačajnija ljubavnica otprilike tri godine, počevši od 1516. godine, bila je Elizabeth Blount. Koliko je točno Henrik imao ostalo je sporno: David Loades vjeruje da je Henry imao ljubavnice "samo u vrlo ograničenoj mjeri", dok Alison Weir vjeruje da su postojali brojne druge afere. Nema dokaza da je Katarina prosvjedovala, a 1518. godine ponovno je zatrudnjela s drugom djevojčicom, koja je također bila mrtvorođena. Blount je u lipnju 1519. rodio Henriku izvanbračnog sina Henryja FitzRoya. Dječaka su u lipnju 1525. godine postavili za vojvodu od Richmonda, što su neki smatrali korakom na putu do njegove eventualne legitimacije. 1533. godine FitzRoy se oženio Mary Howard, ali je tri godine kasnije umro bez djece. U vrijeme Richmondove smrti u lipnju 1536. godine, Parlament je donosio Drugi zakon o nasljeđivanju, koji mu je mogao omogućiti da postane kralj.

Henrik je, međutim, silno želio muškog nasljednika, jer je smatrao da jedino sin može osigurati kontinuitet engleske krune (izbjegavanje novog građanskog rata). U početku je uz Katarinu imao dvije ljubavnice, Mariju Boleyn i Elizabeth Blount, no zaljubio se u Marijinu sestru Anu Boleyn. Kada je shvatio da Katarina (koja je kasnije 1536. godine umrla od raka) više neće moći imati djece, prevladala je njegova želja da dobije sina, a jedini način da ga zakonito dobije sa Anom Boleyn bio je da se rastavi od Katarine. Stoga je pokušao uvjeriti papu Klementa VII. da mu poništi brak sa Katarinom. Isprva neodlučan, papa 1529. godine pod pritiskom španjolskog kralja Karla V., Katarininog nećaka, odbija ispuniti Henrikov zahtjev. Iako je još 1521. od pape Lava X. dobio titulu "Branitelj vjere" (Defensor fidei), Henrik je odlučio zanemariti papinsku odbijenicu i 25. siječnja 1533. godine samovoljno se vjenčao s Anom Boleyn, postavivši prethodno za canterburyijskog nadbiskupa Thomasa Cranmera koji je pristao obaviti vjenčanje. Papa je nedugo zatim ekskomunicirao Henrika, a ovaj je pak sazvao parlament u kojem je izglasan Zakon o vrhovništvu (Act of Supremacy, 1534.), prema kojem se na čelu države i crkve, nazvane anglikanskom, nalazi kralj. Nakon raskola s Rimom i osamostaljenja Anglikanske crkve raspustio je sve samostane i konfiscirao njihovu imovinu.

Brak s Anom Boleyn (1533. - 1536.)[uredi | uredi kôd]

u zimu 1532. godine Henry se sastao s Franjom I. u Calaisu i zatražio podršku francuskog kralja za svoj novi brak. Odmah po povratku u Dover u Engleskoj, Henrik (41) i Ana održali su tajnu svadbenu službu. Ubrzo je zatrudnjela, a drugo vjenčanje održano je u Londonu 25. siječnja 1533. godine. 23. svibnja Cranmer je, zasjedajući na posebnom sudu sazvanom u Dunstable Prioryu, presudio o valjanosti kraljeva vjenčanja s Katarinom Aragonskom te proglasio njihov brak ništavim. Pet dana kasnije, Cranmer je proglasio kraljev brak s Anom valjanim. Katarini je formalno oduzeta titula kraljice, postajući umjesto toga prinčeva udovica s obzirom na njen brak s pokojnim princom od Walesa, Arturom. Na njenom mjestu, Ana je okrunjena za kraljicu 1. lipnja 1533. Kraljica je rodila kćer malo prerano 7. rujna 1533. Dijete je kršteno Elizabeta, u čast kraljeve majke Elizabete od Yorka.

Nakon vjenčanja, uslijedilo je razdoblje konsolidacije, u obliku niza statuta Reformacijskog parlamenta s ciljem pronalaženja rješenja za sva preostala pitanja, istovremeno štiteći nove reforme od izazova, uvjeravajući javnost u njihov legitimitet, te izlažući i bavljenje protivnicima. Iako su se kanonskim zakonom opširno bavili Cranmer i drugi, te su akte unaprijedili Thomas Cromwell, Thomas Audley i vojvoda od Norfolka, a doista i sam kralj. Nakon što je ovaj postupak završen, u svibnju 1532. Thomas More je dao ostavku na mjesto lorda kancelara, a Cromwella je ostavio za Henrikova glavnog ministra. Aktom o nasljeđivanju 1533. Katarinina kći Marija proglašena je nelegitimnom. Henrikov brak s Anom proglašen je legitimnim, a Anino je pitanje odlučeno da bude sljedeće u nizu nasljedstva. Aktima o prevlasti 1534. Parlament je također priznao kraljev status poglavara crkve u Engleskoj i Aktom o ograničenju žalbi 1532. ukinuo pravo žalbe Rimu. Tek je tada papa Klement poduzeo korak izopćenja Henrika i Thomasa Cranmera, iako je izopćenje službeno objavljeno tek nešto kasnije.

Kralj i novopečena kraljica nisu bili zadovoljni bračnim životom. Kraljevski par uživao je u razdobljima smirenosti i naklonosti, ali Ana je odbijala igrati pokornu ulogu koja se od nje očekivala. Živahnost i samopromišljeni intelekt koji su je učinili toliko privlačnom kao nedozvoljenu ljubavnicu učinili su je previše neovisnom za pretežno ceremonijalnu ulogu kraljeve supruge i time je stekla brojne neprijatelje. Henrik nije volio Aninu stalnu razdražljivost i nasilnu narav. Nakon lažne trudnoće ili pobačaja 1534. godine, shvatio je njezinu nemoć da mu podari sina kao izdaju. Već na Božić 1534. godine Henrik je razgovarao s Cranmerom i Cromwellom o mogućnostima da ostavi Anu bez da se mora vratiti Catherine. Tradicionalno se vjeruje da je Henrik imao aferu s Margaret ("Madge") Shelton 1535. godine, iako povjesničarka Antonia Fraser tvrdi da je Henrik zapravo imao aferu sa njenom sestrom Mary Shelton.

Protivljenje Henrikovoj vjerskoj politici brzo je suzbijeno u Engleskoj. Brojni redovnici koji su se suprotstavili, uključujući i prve kartuzijanske mučenike, pogubljeni su. Najistaknutiji otpornici bili su Ivan Fisher, biskup iz Rochestera (koji je bio blizak prijatelj Henrikove bake, Margarete Beaufort), i Sir Thomas More, obojica koji su odbili položiti prisegu kralju. Ni Henrik ni Cromwell nisu tražili da se ljudi pogube, već su se nadali da će se njih dvoje predomisliti i spasiti se. Fisher je otvoreno odbacio Henrika kao vrhovnog poglavara Crkve, ali More je bio oprezan kako bi izbjegao otvoreno kršenje Zakona o izdaji iz 1534. godine, koji (za razliku od kasnijih akata) nije zabranjivao puku šutnju. Obojica su uredno pogubljena u ljeto 1535.

8. siječnja 1536. kralju i kraljici stigle su vijesti da je Katarina Aragonska umrla. Sljedeći dan, Henrik se odjenuo sav u žuto, s bijelim perom u poklopcu. Kraljica je ponovno bila trudna i svjesna posljedica ako ne uspije roditi sina. Kasnije tog mjeseca, kralj je bio bez konja na turniru i teško ozlijeđen. Neko se vrijeme činilo da mu je život u opasnosti. Kad je vijest o ovoj nesreći stigla do kraljice, bila je šokirana i pobacila je muško dijete oko 15 tjedana trudnoće, na dan Katarina pogreba, 29. siječnja 1536. Za većinu promatrača ovaj je osobni gubitak bio početak kraja ovog kraljevskog braka.

Iako je obitelj Boleyn još uvijek imala važne pozicije u kraljevom Tajnom vijeću, Ana je imala mnogo neprijatelja, uključujući vojvodu od Suffolka. Čak se i njezin vlastiti ujak, vojvoda od Norfolka, zamjerio njezinu odnosu prema svojoj moći. Boleynovi su preferirali Francusku u odnosu na cara kao potencijalnog saveznika, ali kraljeva se naklonost prema njemu okrenula (dijelom i zbog Cromwella), oštetivši utjecaj obitelji. Također, Ani su se protivile pristaše pomirenja s princezom Marijom (među njima i pristašama pokojne kraljice Katarine), koje su dostigle zrelost. Drugo poništavanje sada je bila stvarna mogućnost, iako se uobičajeno vjeruje da je Cromwellov anti-boleynov utjecaj bio taj koji je naveo protivnike da traže način da se ona pogubi.

Annin pad dogodio se nedugo nakon njenog oporavka od posljednjeg pobačaja. Je li to prvenstveno rezultat optužbi za zavjeru, preljub ili vradžbine, ostaje predmet rasprave među povjesničarima. Rani znakovi pada milosti uključivali su kraljevu novu ljubavnicu, 28-godišnju Jane Seymour.

Između 30. travnja i 2. svibnja, pet muškaraca, uključujući Annina brata, Georgea Boleyna, uhićeno je pod optužbom za veleizdajnički preljub i seksualne odnose s kraljicom. Ana je također uhićena, optužena za veleizdajnički preljub i incest. Iako su dokazi protiv njih bili neuvjerljivi, optuženi su proglašeni krivima i osuđeni na smrt. George Boleyn i ostali optuženi muškarci pogubljeni su 17. svibnja 1536. Dva dana kasnije, Ana je pogubljena na Tower Greenu.

Brak s Jane Seymour (1536. - 1537.)[uredi | uredi kôd]

Holbeinov portret kralja Henrika VIII.

Dan nakon pogubljenja Ane Boleyn 1536. godine, Henrik se oženio sa Jane Seymour, koja mu je sljedeće 1537. godine rodila sina Edvarda, te umrla dvanaest dana po njegovu rođenju. Henrik je njenom smrću bio duboko pogođen jer je Jane smatrao svojom "jedinom istinskom ženom" koja mu je dala očajnički željenog sina i nasljednika. Nakon što je umrla, dvije godine je bio u žalosti te se zdebljao (početak njegove pretilosti i dijabetesa).

Brak s Anom od Klevea (1540. - 6 mjeseci)[uredi | uredi kôd]

1540. godine Henrik se ponovno oženio, i to sestrom svog saveznika u sukobu sa papom, vojvode od Clevesa, Anom od Klevea. Premda je smatrao da je Ana neatraktivna, oženio ju je iz pragmatičnih političkih razloga, no nikada s njom nije uspostavio bilo kakav bračni odnos pa je brak poništen iz razloga što nije niti konzumiran a Ana od Klevea je dobila titulu Kraljeve sestre. Nakon poništenja braka, njih dvoje su ostali u prijateljskim odnosima, Ana je imala titulu počasne gošće na kraljevskom dvoru. Nikada nije napustio Englesku, uživajući u raskošnim imanjima koje joj je kralj namijenio te u društvu njegovih kćeri.

Grof od Essexa koji je dogovarao ovaj brak osuđen je i pogubljen odrubljivanjem glave.

Brak s Katarinom Howard (1540. - 1542.)[uredi | uredi kôd]

Dana 28. srpnja 1540., isti dan kada je pogubljen grof od Essexa, Henrik se oženio sa Katarinom Howard, rođakinjom Ane Boleyn. Henrik je u početku bio oduševljen njome zbog njene mladosti (imala je tek šesnaest godina). No Katarina je ubrzo Henrika prevarila s jednim dvorjaninom, pa je brak poništen, a Katarina je pogubljena u veljači 1542. godine u dobi od osamnaest godina.

Brak s Katarinom Parr (1543.)[uredi | uredi kôd]

Zadnja Henrikova žena bila je Katarina Parr, bogata protestantica koja je zaslužna za potpuno pomirenje Henrika sa svojim kćerima, Marijom. i Elizabetom, koje su ranije, poništavanjem brakova njihovih majki s Henrikom, bile isključene iz linije nasljeđivanja i koje su slijedom toga opet postale moguće nasljednice engleske krune.

Kasnija vladavina i smrt[uredi | uredi kôd]

Pretpostavlja se, iako to nikada nije dokazano, da je Henrik bolovao od sifilisa koji je vjerojatno doveo do njegove smrti u dvorcu Whitehall dana 28. siječnja 1547. godine, a naslijedio ga je sin Edvard. Njegov život i vladavinu opisao je William Shakespeare u svojoj povijesnoj drami Henrik VIII.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]