Ernest Radetić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ernest Radetić (Baderna, 13. ožujka 1899.Zagreb, 6. listopada 1980.), hrvatski književnik i javni djelatnik.

Nakon gimnazijskog obrazovanja i sudjelovanja u I. svjetskom ratu, te potom talijanskog zarobljeništva, prepoznaje da kao mladi hrvatski intelektualac nema u rodnoj Istri koja je došla pod vlast Italije baš nikakvih izgleda. Odlučuje u siječnju 1920. godine prijeći kod Rijeke tadašnju državnu granicu, pridružujući se tzv. "istarskoj emigraciji". On sam opisuje: "... ja sam smatrao da sam došao u svoju domovinu i krenuo prema Zagrebu svome glavnom gradu, gdje moram imati puna prava, ne samo kao svaki drugi član iz bilo koje hrvatske pokrajine, nego možda čak i posebnu pažnju baš zato što sam iz Istre, koja je sada postala prava "sirotica". Makar je od isprava imao sa sobom jedino gimnazijsku školsku svjedodžbu, vlasti mu na Sušaku izdaju pasoš Kraljevine SHS; u Zagrebu on - kao marljiv i lojalni službenik najprije u Pošti, pa potom u privatnim poduzećima - doživljava prijam kakvom se i nadao.[1]

U Zagrebu je studirao na Pravnom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je izdavač i urednik uspješnih listova Istra i Mali Istranin namijenjenih u prvom redu hrvatskim emigrantima iz Istre - kako onima širom Hrvatske i Jugoslavije, tako i onima u prekomorskim zemljama. Oba je lista pokrenuo i izdavao u Zagrebu (nakon uspješnog pokretanja "Istre" 1929. godine časopis mu je oduzet i preseljen u Beograd radi uređivanja u duhu "integralnog aleksandrovskog jugoslavenstva, potom 1930. godine započinje on izdavati časopis "Mali Istranin"); zahvaljujući njima je hrvatska javnost između dva svjetska rata dobivala vrijedne informacije o Istri, te je opći zaključak da je taj Radetićev rad značajno pridonio borbi za priključenje Istre Hrvatskoj. Objavio je knjige proze "Kad se užge mlada krv" i "Iskre pod pepelom" te djela "Istra pod Italijom", "Razbijeni mozaik" i "Istarski zapisi" u kojima je pisao o istarskim temama i stradanju istarskih Hrvata pod talijanskom okupacijom. Napisao je i mnoge dramske i radiodramske tekstove.

Nakon II. svjetskog rata Radetić - kao politički konzervativac i dosljedni katolik u vremenima kada se smjelo promicati samo ljevičarske ideje - "staje u stranu" i u velikoj mjeri odustaje od javnog intelektualnog rada. Tek 1961. godine na poziv Mije Mirkovića, najuglednijeg ljevičarskog intelektualca podrijetlom iz Istre počinje Radetić ponovo sa spisateljskim radom, te već 1962. godine objavljuje knjižicu (12 stranica) "Otac: događaj iz istarskog narodnog života u jednom činu".

"Po zadatku" koje mu je dodijelila grupa oko Mije Mirkovića, Radetić piše o istarskim temama, s posebnim naglaskom na zapadnu Istru. U svojem kapitalnom djelu "Istarski zapisi" iz 1969. godine daje on izgrađenim stilom iskusna publicista jedan široki pregled hrvatskog pitanja u Istri s posebnim naglaskom na razdoblje zadnje polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća - razdoblja kojem je on bio očevidac, ili je barem mogao dobiti temeljite informacije od sudionika najvažnijih događaja. Tu on daje mnoge informacije koje ljevičarski pisci tog vremena nisu htjeli, nisu znali ili nisu mogli napisati - a možda ni pojmiti. Djelo uvjerljivo odskače od marksističkih spisa tih doba s (pre)velikom tendencijom svođenja kulturalnih, nacionalnih i gospodarskih problema Istre toga doba na kategorije "klasne borbe" (zanemarujući da su socijalističke ideje bile sve do 1940-ih godina raširene u Istri skoro isključivo među Talijanima, dok su istarski Hrvati u pravilu bili "sitnoposjednički" i konzervativno usmjereni). Tako saznajemo mnogo o djelovanju hrvatskih pravaša na čelu sa dr. Matkom Laginjom (u Istri su pravaši djelovali pod imenom "narodnjaci", od imena "Hrvatsko-slovenska narodna stranka" koja je objedinjavala kako Slovence iz sjevernih dijelova Istre oko Kopra, tako i Hrvate južno od rijeke Dragonje); o važnom i uspješnom naporu "Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru" koja je dobrovoljnim prilozima prikupljenima diljem Hrvatske dugo bila glavni izvor financiranja hrvatskih škola u Istri (koje lokalne vlasti pod kontrolom Talijana nisu htjele osnivati niti financirati), o široko raširenoj (i djelotvornoj) domoljubnoj potpori građanstva širom Hrvatske ujedinjenju Istre s Hrvatskom i potpori Hrvatima u Istri od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, o raznim uglednim istarskim "narodnjacima" koji su značajno pomogli u ustanku i osnivanju "narodne vlasti u Istri", da bi lokalni tisak pod nadzorom komunista propuštao kasnije čak objaviti bilješke o smrti ljudi koji su dali vrlo značajan obol "narodnooslobodilačkoj borbi", ali koji se nisu uklopili u poratnu komunističku vladavinu.

Djela[uredi VE | uredi]

  • "Anđelko Marušić 1931.-1971.", Lirika 1932, Zagreb, 1971.
  • "Kad se užge mlada krv..." i druge istarske pripovijesti, naklada "Istarska riječ", Trst, 1928.
  • "Vilinsko kolo", 1933.
  • "Za goli život: savremena drama iz života hrvatskoga naroda u Istri u 3 čina", Naklada Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, 1936.
  • "Iskre pod pepelom", Naklada knjižare Mito Miloradović, Zagreb, 1943.
  • Istra pod Italijom 1918.-1943.", Tiskara C. Albrecht (P. Acinger), Zagreb, 1944. (ponovljeno izdanje: Rijeka: Matica hrvatska, Ogranak Rijeka ; Rijeka : Istarsko književno društvo "Juraj Dobrila"; Pazin: Matica hrvatska, Ogranak Poreč; Poreč, 1991.; na talijanskom "L'Istria sotto l'Italia, Trst, "Matrix croatica", 1997.)
  • "Otac: događaj iz istarskog narodnog života u jednom činu", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1962.
  • "Razbijeni mozaik", 1962., Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1962.
  • "Die Arena von Pula", 1966.
  • "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969.
  • "Anđelko Marušić 1931.-1971."
  • "Mali Istranin", časopis, Zagreb, (Ernest Radetić urednik i nakladnik) 1930.-1941.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 293 - 296