Memoari

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Memoaristika)
Ovaj članak dio je
niza o književnosti
Povijest književnosti

Antička književnost
RimskaStarogrčka
AfričkaBizantskaRenesansna književnost
XIV. stoljećeXV. stoljećeXVI. stoljeće
Barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo
XVII. stoljećeXVIII. stoljeće
Predromantizam i romantizam
XIX. stoljeće
Moderna književnost
XX. stoljećeXXI. stoljeće

Književni rodovi

LirikaEpikaDrama

Književne vrste

autobiografijaživotopis
dječja književnostdnevnici
fantastikaknjiževnost za mlade
pjesništvopublicistikaesejistika

Književnosti po jezicima

albanskaarapskaarmenskaaustrijskaazerska
belgijskabugarskacrnogorskačeška
engleska (američkaaustralskairska)
francuskanovogrčkahebrejskahrvatska (BiH)
indijskatalijanskajapanska
kineskamađarskamakedonska
njemačkaperzijskapoljska
portugalskarumunjskaruska
slovenskasrpskašpanjolska
švedskaukrajinska

Memoari (prema franc. mémoires - uspomene; lat. memoria - sjećanje), književna vrsta u kojoj autor iznosi svoja sjećanja i razmišljanja o društvenim, političkim, znanstvenim ili kulturnim događajima u kojima je sudjelovao ili im svjedočio. Pripada u diskurzivni književni rod. Memoarski tekst je sličan autobiografiji, od koje se uglavnom razlikuje po širini tematike. U autobiografiji je središnja tema sam autor, dok se u memoarima u većoj mjeri bilježe i drugi ljudi i događaji u kojima je autor sudjelovao.[1]

Memoare pišu državnici i generali, pisci i druge ličnosti. Bilježe i manje poznate pojedinosti i podatke o nekoj povijesnoj epohi ili epizodi, kroz prizmu osobnog doživljaja. Zbog toga memoari proširuju razumijevanje razdoblja koje tematiziraju, i pomažu u znanstvenom proučavanju povijesti. Pišući ih, autori se osim na svoje pamćenje oslanjaju i na svoje dnevničke zapise, pisma i fotografije. Neki posežu i za arhivskim dokumentima. Memoaristika objedinjuje povijesno-znanstveni interes s književno-umjetničkim oblikovanjem.

Memoari kroz povijest[uredi | uredi kôd]

Cezarov memoar o galskom ratu, izdanje iz 15. stoljeća (oko 1469.)

Kao književna vrsta memoari potječu još iz antike, gdje su bili važna karika historiografije. Iz Ksenofontovog memoara Kirov pohod saznaje se o neuspješnom pohodu perzijskog princa Kira Mlađeg protiv brata Artakserksa, dok u Uspomenama na Sokrata svjedoči o svom učitelju, starogrčkom filozofu Sokratu. U vojnom memoaru Komentari o galskom ratu (Commentarii de Bello Galico), rimski vojskovođa Gaj Julije Cezar opisuje germanska i keltska plemena koja su se opirala rimskom osvajanju; to je i prvi poznati zapis o njima. U Komentarima o građanskom ratu (Commentarii de Bello Civili) prikazuje sukob s Gnejem Pompejem i rimskim Senatom. Iz srednjeg vijeka datiraju memoari venecijanskog trgovca i istraživača Marca Pola (oko 1300. g.), poznatog po putovanjima u tada slabo poznatu Kinu. U 14. stoljeću žanr je posebno popularan u Francuskoj.[2]

Zapažene memoare su napisali brojni književnici (Goldoni, Beaumarchais, Chateaubriand, Stendhal, Gercen i dr.), vojskovođe i državnici (Napoleon, Metternich, Talleyrand-Périgord, Bismarck, Žukov i dr.) i revolucionari (Garibaldi).[2]Venecijanski avanturist Giacomo Casanova u memoarima bilježi i dva posjeta istarskom gradiću Vrsaru.[3]

Winston Churchill je za memoare o Drugom svjetskom ratu nagrađen Nobelovom nagradom za književnost (1953).[4] Autor zapaženih memoarskih zapisa iz ratnog razdoblja je i njegov francuski suvremenik Charles de Gaulle. Memoar književnice Simone de Beauvoir (1959.) pokriva razdoblje do njene 21. godine, bilježeći odrastanje u imućnijoj francuskoj obitelji, prijatelje i suvremenike te studij na Sorbonni koji je tada pohađao i Jean-Paul Sartre.[5]

Edward Said u svojoj memoarskoj knjizi "Nepripadanje" (Out of place, 1999.) donosi sliku nekadašnje Palestine, “svijeta koji je nestao”. Opisuje i ljude i zbivanja u Egiptu i Libanonu kakvima ih se sjeća iz djetinjstva. Kratko bilježi i mladenačko sjećanje na kasnije popularnog holivudskog glumca Omara Sharifa.

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]