Homo floresiensis

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Homo floresiensis
Odljev lubanje Homo floresiensisa
Odljev lubanje Homo floresiensisa
Status zaštite

Status iucn2.3 EX.svg

Status zaštite: Izumrli ()


Raspon fosila: 94-13 Ka
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Primates
Porodica: Hominidae
Tribus: Hominini
Rod: Homo
Vrsta: H. floresiensis
Dvojno ime
Homo floresiensis
Brown et al., 2004.
Raspon
Flores u Indoneziji, crveno obojen

Flores u Indoneziji, crveno obojen

Homo floresiensis ("čovjek s Floresa"; poznat i po nadimcima "Hobit" i "Flo") izumrla je vrsta roda Homo. Prvi pronađeni ostaci, koji su pripadali jedinci visine od oko 1,1 m, otkriveni su 2003. godine na otoku Flores u Indoneziji. Pronađeni su kosturi devet jedinki, uključujući i jednu potpunu lubanju.[1][2] Ti ostaci postali su predmetom intenzivnog istraživanja u pokušaju spoznavanja da li predstavljaju vrstu zasebnu od današnjih ljudi. Ovaj je hominin bio poseban zbog svog malenog tijela i mozga i relativno nedavnog izumiranja, moguće prije samo 12 000 godina.[3] Uz njihove ostatke pronađen je kameni alat iz arheoloških horizonata u rasponu od prije 94 000 do 13 000 godina. Neki smatraju da je povijesni H. floresiensis možda vezan za mitove o Ebu gogou, koji su česti na otoku Flores.[4]

Otkrivači H. floresiensisa, arheolog Mike Morwood i kolege, predložili su da veliki broj osobina, i primitivnih i naprednih, identificira te jedinke kao pripadnike nove vrste, H. floresiensis, unutar taksonomskog tribusa Hominini, koji uključuje sve vrste koje su u bližem srodstvu s ljudima nego čimpanzama.[1][3] Otkrivači su također predložili da je H. floresiensis na Floresu živio u isto vrijeme kao i ljudi.[5]

Indonezijski antropolog Teuku Jacob ubrzo je izrazio sumnju da ti ostaci predstavljaju novu vrstu, te je predložio da je lubanja LB1 pripadala modernom čovjeku oboljelom od mikrocefalije. Dva istraživanja, koja su paleoneurologinja Dean Falk i njezini kolege proveli 2005. i 2007. godine, odbacila su tu mogućnost.[6][7][8] Teze doktorice Falk et al. (2005.) odbačene su od Martina et al. (2006.) i Jacoba et al. (2006.), ali Morwood (2005.) i Argue, Donlon et al. (2006.) stali su u njezinu obranu.

Dva ortopedska istraživanja objavljena 2007. godine iznijela su o dokaze koji podupiru status vrste za H. floresiensisa. Istraživanje nekoliko kostiju pešća pokazalo je da su postojale sličnosti s istima kod čimpanzi ili ranih hominina, kao što je Australopithecus, ali i razlike s kostima kod današnjih ljudi.[9][10] Proučavanje kostiju i zglobova ruke, ramena i donjih udova rezultiralo je zaključkom da je H. floresiensis bio sličniji ranim ljudima i čovjekolikim majmunima nego današnjim ljudima.[11][12] Objava jedne kladističke analize[13] i studija komparativnih tjelesnih mjera iz 2009. godine[14] pružila je dodatnu podršku hipotezi da su H. floresiensis i Homo sapiens odvojene vrste.

Kritičari tvrdnje o statusu vrste nastavljaju vjerovati da su te jedinke u stvari Homo sapiens s patološkim promjenama u anatomiji i fiziologiji. Druga hipoteza u tom smislu je da su se jedinke rodile bez funkcionirajuće štitne žlijezde, što je rezultiralo endemičnim kretenizmom.[15]

Otkriće[uredi VE | uredi]

Primjerke je na indonezijskom otoku Flores 2003. godine otkrio australsko-indonezijski tim arheologa u potrazi za tragovima prvobitne migracije Homo sapiensa iz Azije u Australiju.[1][3] Nisu očekivali da će otkriti novu vrstu i bili su iznenađeni pronalaskom gotovo sasvim potpunog kostura hominina, kojeg su označili šifrom LB1 jer je iskopan u pećini Liang Bua. Daljnjim iskapanjima otkriveno je još sedam kostura, starih između 38 000 i 13 000 godina.[2] Jedna kost ruke privremeno pripisana vrsti H. floresiensis stara je oko 74 000 godina. Primjerci nisu bili fosilizirani i opisano je da imaju "konzistenciju vlažnog upijajućeg papira"; nakon otkrivanja, kosti su morali ostaviti da se osuše prije daljnjeg iskopavanja.[16][17]

Špilja na otoku Flores u kojoj su primjerci pronađeni

Složeno kameno oruđe odgovarajuće veličine za čovjeka od oko 3 stope također je bilo prisutno u toj pećini. Otkriveno je u obzorima starosti između 95 000 i 13 000 godina i povezano je (tj. pronađeno u istim slojevima) s ostacima slona izumrlog roda Stegodon (čije se stanište tijekom kvartara prostiralo cijelom Azijom). Pretpostavlja se da je slon bio plijen jedinke LB1.[2] Homo sapiens se naselio ovo područje prije oko 45 000 godina.[18]

Homo floresiensisovo postojanje otkriveno je znanstvenoj zajednici 28. rujna 2004. godine, nakon čega je ubrzo dobio nadimak "Hobit" prema izmišljenoj rasi iz Tolkienovog romana Hobit, a Homo hobbitus je predložen kao znanstveni naziv vrste. U početku je svrstan u vlastiti rod, Sundanthropus floresianus ("Sunda čovjek s Floresa"), ali su znanstvenici zaključili da lubanja, unatoč svojoj veličini, pripada rodu Homo.[19]

Anatomija[uredi VE | uredi]

Najbitnije i najočitije osobine koje odlikuju H. floresiensisa su njegovo malo tijelo i volumen moždane šupljine. Brown i Morwood također su identificirali mnoštvo manje upadljivih osobina koje bi razlikovale LB1 od današnjeg H. sapiensa, među kojima su oblik zubiju, nepostojanje brade i manji kut u glavi ramene kosti. Znanstvena zajednica strogo je razmotrila svaku od tih navodnih karakterističnih osobina, a različite istraživačke grupe došle su do različitih zaključaka po pitanju toga da li te osobine podržavaju postojanje nove vrste[20] ili LB1 pripada teško oboljeloj jedinki H. sapiensa.[21]

Otkriće dodatnih nepotpunih kostura[2] potvrdilo je postojanje nekih osobina koje su pronađene kod primjerka LB1, kao što je nepostojanje brade, ali Jacob i ostali istraživački timovi tvrde da te osobine ne razlikuju LB1 od lokalnih H. sapiensa.[21] Lyras et al. su na osnovu 3D morfometrije ustvrdili da se lubanja LB1 znatno razlikuje od lubanje bilo kojeg H. sapiensa, uključujući i one kod manjih osoba i onih s mikrocefalijom, te da im je lubanja jedino slična onoj kod Homo erectusa.[22]

Maleno tijelo[uredi VE | uredi]

Prvi pronađeni ostaci, LB1, odabrani su za nomenklaturalni tip predložene vrste. LB1 je prilično potpun kostur s gotovo cijelom lubanjom, a utvrđeno je da je pripadao 30-godišnjoj ženi. LB1 je dobio nadimak Mala dama s Floresa ili "Flo".[1]

Visina LB1 procijenjena je na oko 1,06 m. Visina drugog kostura, LB8, mjerenjem goljenične kosti procijenjen je na 1,09 m.[2] Te procjene leže izvan raspona visine normalnog modernog čovjeka i znatno su niže od prosječne veličine odraslih ljudi, čak i kod onih najnižih, kao što su narodi Mbenga i Mbuti (< 1,5 m),[23] Twa, Semang (1,37 m za odrasle žene) s Malajskog poluotoka[24] ili Andamanci (1,37 m za odrasle žene).[25]

Po tjelesnoj masi, razlike između modernih Pigmeja i Homo floresiensisa još su i veće. Tjelesna masa LB1 procjenjuje se na 25 kg. To je manje ne samo od modernog H. sapiensa, već i od H. erectusa, za kojeg su Brown i kolege predložili da je izravni predak H. floresiensisa. LB1 i LB8 također su i nešto manji od australopitecina od prije tri milijuna godina, za koje se prethodno nije smatralo da su se raširili izvan Afrike. Prema tome, LB1 i LB8 mogli bi biti do sada najmanji pripadnici šire čovjekove porodice.

Osim manje tjelesne veličine, primjerci u ostalim pogledima podsjećaju na H. erectusa, vrstu za koju se zna da je živjela u Jugoistočnoj Aziji u isto vrijeme kada i H. floresiensis.[2] Te sličnosti formiraju osnovu za predloženu filogenetsku srodnost. Kontroverzno, isti taj tim prijavio je otkriće kamenih alata H. erectusa na Floresu starih oko 840 000 godina, ali ne i ostatke samog H. erectusa ili ikakve prijelazne fosile.[26]

Kao objašnjenje za nizak rast H. floresiensisa, Brown et al. predložili su da je zbog ograničene količine hrane na Floresu H. erectus razvio manju tjelesnu veličinu (otočna patuljastost,[1] oblik specijacije) što je primijećeno kod još nekoliko vrsta na Floresu, uključujući i nekoliko vrsta surlaša iz roda Stegodon. Patuljasta vrsta Stegodona s Floresa, Stegodon sondaari, izumrla je prije oko 850 000 godina i njeno je mjesto preuzela vrsta normalne veličine, Stegodon florensis, koji se potom također razvio u svoji patuljasti oblik, Stegodon florensis insularis, koja je nestala prije oko 12 000 godina.[27][28] Tu hipotezu kritiziraju Teuku Jacob i kolege,[21] koji tvrde da je LB1 sličan Pigmejima koji žive u floreskom selu Rampasasa[29] i koji ističu da veličina u pigmejskim populacijama može znatno varirati. Pojavili su se kontradiktorni dokazi.[30]

Malen mozak[uredi VE | uredi]

Pogled odozgo na lubanju LB1

Osim malenog tijela, H. floresiensis je imao i neobično malen mozak. Zapremina mozga holotipa LB1 procjenjuje se na 380 cm3, što ga svrstava u skupinu s čimpanzama i izumrlim australopitecinima.[1][6] Veličina mozga kod LB1 upola je manja od njegovog pretpostavljenog izravnog pretka, H. erectusa (980 cm3).[6] Odnos mase mozga i tijela kod LB1 leži između onog kod H. erectusa i čovjekolikih primata.[31] Kao objašnjenje redukcije u veličini mozga koristi se otočna patuljastost.Znanstvenici s Prirodoslovnog muzeja u Londonu otkrili su da je redukcija veličine mozga kod izumrlog patuljastog vodenkonja s Madagaskara u odnosu na njegove živuće srodnike veća nego redukcija u veličini tijela, te da je slična redukciji u veličini mozga kod H. floresiensisa pri usporedbi s H. erectusom.[32][33]

Još jedan pokazatelj inteligencije je veličina Brodmannovog područja 10, dorsomedijalnog dijela prefrontalnog korteksa (kore mozga), što je dio mozga koji je povezan s višim procesima razmišljanja. Područje 10 primjerka LB1 iste je veličine kao i kod današnjih ljudi, unatoč mnogo manjoj sveukupnoj veličini mozga.[6]

Bez obzira na malen mozak kod H. floresiensisa, znanstvenici mu pripisuju napredno ponašanje. Njihova pećina pokazuje tragove korištenja vatre za kuhanje, a kosti Stegodona nose tragove rezanja.[2][3] Primjerci hominina također su pronađeni s kamenim oruđem iz razvijene tradicije gornjeg paleolitika, koja se obično asocira s modernim ljudima, koji imaju gotovo četverostruko veći volumen mozga (1310-1475 cm3) i 2,6 puta veću tjelesnu masu. Čini se da su neke od tih alata koristili u nužno kooperativnom lovu na Stegodone.[2]

Ostale osobine[uredi VE | uredi]

Dodatne osobine koje idu u korist stavu da ostaci s Floresa potječu od populacije prethodno nepoznatih hominida su odsustvo brade, relativno niska uvijenost kostiju ruke, te debljina nožnih kostiju.[1][2][3] Prisutnost svake od tih osobina potvrdili su nezavisni istraživači,[21] ali postoje dvojbe o njihovom značaju.

Ramena kost i rameni pojas kod H. floresiensisa bili su predmet istraživanja Larsona et al. (2007.).[11] Današnji ljudi imaju vrh kosti uvijen između 145 i 165 stupnjeva u odnosu na ravninu lakatnog zgloba. Kod primjerka LB1, uvijenost je u početku utvrđena na 110 stupnjeva. Larson je kasnije revidirao to mjerenje na 120 stupnjeva.[34]

To bi moglo predstavljati prednost pri zamahivanju rukom, ali komplicira aktivnost koje se asociraju s modernim ljudima, kao što je izrada oruđa. Po pitanju ramenog pojasa H. floresiensisa, istraživali su slomljenu ključnu kost LB1 i lopaticu primjerka LB6. Ključna kost bila je relativno kratka, što je u kombinaciji s oblikom lopatice i niskom uvijenošću kosti ruke rezultiralo ramenima postavljenim malo prema naprijed, kao da sliježe ramenima. Prema tome, H. floresiensis je mogao savijati lakat na način na koji to čine današnji ljudi i Larson je zaključio da je bio sposoban za izradu oruđa.[11]

Tocheri et al. (2007.) pregledali su tri kosti pešća za koje se smatra da pripadaju jedinki LB1. Oblik tih kostiju navodno se znatno razlikovao od kostiju ručnog zgloba današnjih ljudi i više je sličio na zglob velikih afričkih čovjekolikih majmuna ili Australopithecusa.[9]

Stopala H. floresiensisa bila su neobično ravna i duga u odnosu na ostatak tijela.[35] Zbog toga su pri hodu morali savijati koljena prema natrag u odnosu na današnje ljude. To je stvaralo hod s visokim koracima, a brzina hoda bila je mala. Prsti su bili neobičnog oblika, a palac je bio vrlo kratak.[36]

Opstanak[uredi VE | uredi]

Smatra se da je ta vrsta preživjela na Floresu sve do prije 12 000 godina, što ju čini najdugovječnijim čovjekom (pored današnjeg), budući da je preživjela mnogo dulje od Neandertalaca (H. neanderthalensis), koji su izumrli prije 24 000 godina.[2]

Zbog dubokog obližnjeg tjesnaca, Flores je ostao izoliran tokom Wisconsinskog glacijalnog perioda (posljednjeg ledenog doba) unatoč niskoj razini mora koja je ujedinila Sundaland.[37][38] To je navelo otkrivače H. floresiensisa na zaključak da je ta vrsta, ili njeni preci, mogla dospjeti na taj izolirani otok samo vodenim putem, te da je možda tu došla na splavovima od bambusa prije oko 100 000 godina (ili, ako je u pitanju H. erectus, prije oko milijun godina). U to vrijeme otoci Flores i Komodo bila su spojena, pri čemu je ostao tjesnac širine 19 km i otok Komodo vidljiv s kopna. Ideja da je H. floresiensis koristio naprednu tehnologiju i suradnju na razini modernog čovjeka potaklo je otkrivače na hipotezu da se H. floresiensis gotovo sasvim sigurno služio jezikom za komunikaciju.[39]

Lokalni geološki pokazatelji ukazuju na to da je vulkanska erupcija na Floresu prije oko 12 000 godina bila razlogom nestanka H. floresiensisa, zajedno s ostalom lokalnom faunom, uključujući i slona Stegodona.[3] Gregory Forth je hipotizirao da je H. floresiensis možda dulje preživio na drugim dijelovima Floresa i na kraju postao izvor mitova o Ebu Gogou među narodom Nage s Floresa. Za Ebu Gogoa se kaže da su bili maleni, dlakavi stanovnici pećina s loše razvijenom verbalnom komunikacijom na razini spomenute vrste.[40] Smatra se da su ta stvorenja preživjela sve do kasnog 19. stoljeća, a da su bila prisutna i kada su u 16. stoljeću tu doplovili prvi portugalski brodovi.[41]

Gerd van den Bergh, paleontolog koji je radio s njihovim fosilima, čuo je mitove o Ebu Gogou desetljeće prije otkrića prvog fosila.[42] Na otoku Sumatri bilo je glasina o humanoidima visine između 1 i 1,5 m - Orang Pendeku koji bi možda mogao biti u srodstvu s H. floresiensisom.[43] Henry Gee, viši urednik časopisa Nature, špekulira da bi vrsta poput H. floresiensisa još uvijek mogla postojati u neistraženim tropskim šumama Indonezije.[44]

Skandal s oštećenim primjercima[uredi VE | uredi]

Tijekom ranog prosinca 2004. indonezijski paleoantropolog Teuku Jacob uklonio je većinu ostataka iz njihovog skladišta, Nacionalnog istraživačkog centra za arheologiju u Jakarti, s dopuštenjem samo jednog direktora projektnog tima, te ih je zadržao tri mjeseca.[45][46][47][48] Neki su znanstvenici izrazili strah da bi bitni znanstveni dokazi mogli biti zaplijenjeni od strane malene grupe znanstvenika koji ne bi omogućavali pristup ostalim znanstvenicima niti bi objavljivali vlastita istraživanja. Jacob je na zaprepaštenje svojih kolega vratio te ostatke 23. veljače 2005. znatno oštećene,[49] a nedostajale su i dvije kosti noge.[50]

Izvještaji su naveli stanje vraćenih ostataka; "[uključujući i] duge, duboke posjekotine na donjem rubu Hobitove čeljusti s obije strane, navodno izazvane nožem korištenim za skidanje gumenog kalupa"; "brada druge čeljusti Hobita bila je odlomljena i potom zalijepljena. Ko god da je bio odgovoran, loše je poravnao te dijelove i složio ih pod krivim kutem"; i "zdjelica je bila zdrobljena, čime su uništeni detalji koji otkrivaju oblik tijela, hod i evolutivnu povijest",[51] što je navelo vođu otkrivačkog tima Morwooda na sljedeću opasku "To je odvratno, Jacob je bio pohlepan i djelovao je potpuno neodgovorno".[49]

Jacob je, međutim, negirao da je načinio prijestup. Izjavio je da je do oštećenja došlo prilikom transporta iz Yogyakarte natrag u Jakartu[51] unatoč fizičkim pokazateljima koji ukazuju na to da je čeljusna kost slomljena prilikom stvaranja kalupa kostiju.[49][52]

Indonezijski dužnosnici su 2005. zabranili pristup pećini. Neki mediji, kao što je BBC, izrazili su mišljenje da je razlog zabrane pristupa bio da bi se zaštitio Jacob, koji se smatrao "indonezijskim kraljem paleoantropologije". Znanstvenicima je 2007. godine, ubrzo nakon Jacobove smrti, ponovo omogućen pristup pećini.[51]

Hipoteze o porijeklu[uredi VE | uredi]

Hipoteza o mikrocefaliji[uredi VE | uredi]

Prije Jacobovog uzimanja fosila Dean Falk et al. izvršili su CT skeniranje lubanje i izradili njen virtualni unutarnji odljev (tj. računalno generirani model unutrašnjosti lubanje). Tim je zaključio da ona nije pripadala pigmeju niti osobi s deformiranom lubanjom i mozgom.[6]

Kao odgovor na to, Weber et al. su iste te godine proveli istraživanje, uspoređujući računalni model lubanje LB1 s uzorcima ljudskih lubanja s mikrocefalijom, te su zaključili da veličina lubanje LB1 spada u središte raspona veličine ljudskih primjeraka i da ne isključuje mikrocefaliju.[53][54] Sljedeći koji su osporili zaključke Falka et al. (2005.) bili su Martin et al. (2006.), koji su imali prigovore na neuspjeh uspoređivanja modela lubanje LB1 s tipičnim primjerkom mikrocefalije kod odraslih. Martin i njegovi suradnici zaključili su da je lubanja vjerojatno pripadala osobi s mikrocefalijom, tvrdeći da je mozak premalen da bi pripadao zasebnoj patuljastoj vrsti; kada bi to bio slučaj, mozak od 400 kubičnih centimetara ukazivao bi na stvorenje visoko samo jednu stopu, što je trećina visine otkrivenog kostura.[55] Ubrzo nakon toga skupina znanstvenika iz Indonezije, Australije i Sjedinjenih Američkih Država došla je do istog zaključka nakon istraživanja strukture kostiju i lubanje (Jacob (2006.)).[21]

Odljev primjerka LB1 (lijevo) uspoređen je sa nekoliko mikrocefaličnih lubanja, među kojima je i ona (desno) koju je Henneman iskoristio u pokušaju da predstavi LB1 kao osobu s mikrocefalijom. Argue (2006.) i Lyras (2008.) suprotnog su stava.

Brown i Morwood suprotstavili su se tome tvrdeći da su skeptici došli do neispravnih zaključaka o strukturi kostiju i lubanje, te da su greškom povezali visinu H. floresiensisa s mikrocefalijom.[56] Falkov tim replicirao je na njihove studije (Falk et al. (2006.)).[31] Morfolog Jungers pregledao je lubanju i zaključio da kostur "ne pokazuje tragove bolesti". Argue, Donlon, et al. (2006.) odbacuju mikrocefaliju i zaključuju da ostaci zaista pripadaju novoj vrsti.[20][57]

Falk et al. (2007.) ponudili su daljnje dokaze za tvrdnju da mikrocefalični H. sapiensi nisu uvjerljivi.[7] Istraženi su virtualni unutarnji odljevi još devet mikrocefaličnih mozgova i deset normalnih ljudskih mozgova, čime je utvrđeno da su lubnje floresiensisa oblikom slične normalnim ljudskim mozgovima, ali i da imaju jedinstvene osobine koje su dosljedne s onim što bi čovjek očekivao od nove vrste. Čeoni i sljepoočni režanj u mozgu floresiensisa bili su vrlo razvijeni, što je u snažnom kontrastu s mikrocefaličnim mozgom, te napredni na drukčije načine od mozgova današnjih ljudi. To otkriće također je odgovorilo na prethodne kritike da je mozak floresiensisa jednostavno bio premalen da bi bio sposoban za razinu inteligencije koja bi pripadnicima vrste H. floresiensis bila neophodna za izradu alata koji su pronađeni u njihovoj blizini. Falk et al. (2007.) zaključuju da je sada dužnost kritičara koji podržavaju tvrdnju o mikrocefaliji da iznesu primjer mikrocefaličnog mozga koji je sličan onom kod floresiensisa.[7]

Falkin argument podržali su Lyras et al. (2008.) u tome da su 3D morfeometrijske osobine lubanja H. sapiensa s mikrocefalijom zaista padale unutar raspona normalnog H. sapiensa, a da lubanja LB1 pada dobro izvan tog raspona. To je shvaćeno kao dokaz da se LB1 ne može, na temelju morfologije mozga ili lubanje, klasificirati kao H. sapiens s mikrocefalijom.[22]

Jungers et al. su 2009. u svom istraživanju predstavili statističku analizu oblika lubanje kod zdravih modernih ljudi, ljudi s mikrocefalijom i nekolicinom starih ljudskih vrsta, uključujući i H. floresiensisa. Pokazali su da su se one lako mogle razdvojiti u tri grupe, gdje je H. floresiensis spadao u stare ljudske vrste, što je bio daljnji dokaz da je H. floresiensis odvojena vrsta, a ne bolestan moderni čovjek.[14]

Usporedba unutarnjih odljeva LB1 s 100 normocefaličnih i 17 mikrocefaličnih odljeva, koju su 2013. proveli Vannucci, Baron i Holloway, pokazala je da postoje velike varijacije u omjeru oblika mikrocefaličnih mozgova, te da se usljed tih omjera ta grupa ne može jasno razlikovati od normocefaličnih odljeva. Oblik mozga kod LB1 se ipak bolje poklapa s mikrocefaličnim uzorkom, s oblikom koji je na ekstremnom rubu normocefalične grupe.[58]

Hipoteza o Laronovom sindromu[uredi VE | uredi]

Anato Gary D. Richards uveo je novu skeptičnu hipotezu u lipnju 2006. godine: da bi kosturi s Floresa mogli biti ostaci ljudi koji su patili od Laronovog sindroma, genetskog poremećaja o kojem je prvi put izviješteno 1966. godine. Iduće je godine jedan tim, zajedno sa samim Laronom, objavio istraživanje u kojem se tvrdi da se morfološke osobine H. floresiensisa u biti ne razlikuju od onih kod jedinki sa Laronovim sindromom.[59]

Tim je rekao da bi utvrđivanje da li su jedinke H. floresiensisa patile od Laronovog sindroma zahtijevalo testiranje pristnosti defektnih gena u njihovoj DNK, ukoliko bi uzorci DNK ikada bili dostupni.[60] Međutim, kritičari te hipoteze istakli su da, unatoč niskom rastu, ljudi s Laronovim sindromom uopće ne nalikuju na ostatke Homo floresiensisa, posebno u pogledu anatomije svoda lubanje.[61]

Hipoteza o endemskom kretenizmu[uredi VE | uredi]

Australski istraživači Peter J. Obendorf, Charles E. Oxnard i Ben J. Kefford su 2008. predložili da su LB1 i LB6 bili dio populacije H. sapiensa na tom otoku, koji su patili od miksedematoznog (ME) endemskog kretenizma kao rezultata urođene hipotireoze.[15] Ta bolest, koju izazivaju različiti okolišni faktori, uključujući i nedostatak joda, oblik je patuljastosti koji se još uvijek može naći kod lokalne indonezijske populacije.[15]

Ljudi rođeni bez funkcionalne štitne žlijezde imaju maleno tijelo i reduciranu veličinu mozga, ali njihove intelektualne i motorne teškoće nisu toliko teške kao kod neurološkog endemskog kretenizma. Prema autorima tog istraživanja, neophodna okolina mogla je biti prisutna na Floresu prije oko 18 000 godina, što je period iz kojeg potiču LB fosili. Napisali su da su razne osobine pronađene kod tih fosila, kao što su povećano hipofizno udubljenje,[15] neobično ravni i neuvijeni vrhovi kosti nadlaktice i relativno debeli udovi, naznake te dijagnoze. Donji pretkutnjak s dvostrukim korijenom i primitivna morfologija zgloba ruke također se može objasniti na taj način. Usmena predanja o neobičnim čovjekolikim stvorenjima isto bi se tako mogla odnositi na osobe s kretenizmom.[15]

Falk je izazvala pretpostavku Oberndorfa et al. Istražujući računalne tomografske snimke hipofiznog udubljenja kod LB1, došla je na zaključak da ono nije bilo veće od uobičajenog.

U radu dostavljenom Australazijskom društvu za ljudsku biologiju 2009. godine, Colin Groves i Catharine FitzGerald usporedili su floreske kosti s onima kod deset osoba s kretenizmom, fokusirajući se na anatomske osobine koje su tipične za tu bolest. Nisu pronašli preklapanja i izjavili su da su pobili tu tvrdnju.[62][63] Međutim, članak koji su napisali Oxnard, Obendorf i Kefford odbacuje Grovesov i FitzGeraldin argument i oživljava hipotezu o kretenizmu.[64] Oxnard i kolege također kritiziraju kladsističku analizu Arguea et al. (2009.), izjavivši da je logički nemoguće za analitičare zaključiti da ostaci iz Liang Buaa predstavljaju odvojenu vrstu umjesto oboljele osobe zato što kladistička analiza pretpostavlja da nije u pitanju ovo zadnje.[64]

Brown je 2012. usporedio morfologiju kostura i zuba H. floresiensisa s kliničkim i osteološkim pokazateljima kretenizma i osobinama koje se asociralo s ME kretenizmom kod LB1 i LB6. Zaključuje da LB1 i LB6 nisu ostaci modernog čovjeka (H. sapiens) s kretenizmom.[65]

Hipoteza o ranoj vrsti roda Homo dugog opstanka[uredi VE | uredi]

Dokazi podržavaju tvrdnju da je Homo floresiensis rana vrsta roda Homo dugog opstanka, s morfološkim sličnostima koje dijeli s ranim afričkim pred-erectus/ergaster homininima. Ta hipoteza pruža racionalnije objašnjenje za H. floresiensisa od prethodno iznesenih hipoteza o genetskim mutacijama, bolestima i poremećajima rasta. Ni jedno od trenutnih objašnjenja ne obuhvaća sve osobine H. floresiensisa niti pruža odgovore na pitanje zašto bi patološko stanje kod modernih ljudi u tolikoj mjeri sličilo morfologiji ranijih hominina.[19]

Struktura kostiju[uredi VE | uredi]

Odljev cijelog primjerka LB1

Koštana struktura ramena, ruke[11] i zgloba ruke[9] kod H. floresiensisa opisana je kao mnogo drukčija od one kod današnjih ljudi, te mnogo sličnija koštanoj strukturi čimpanzi ili ranih hominina. To pruža podršku ideji da je H. floresiensis odvojena vrsta ranog čovjeka, a ne današnji čovjek s fizičkim poremećajem.[11]

Susan G. Larson et al. analizirali su nadlakticu primjerka LB1. Otkrili su da je kod LB1 kut uvijanja ramene kosti mnogo manji nego kod današnjih ljudi. Tu su osobinu prethodno istraživali Richards et al., koji su izjavili da je to znak populacija današnjih Pigmeja, i T. Jacob et al., koji su istakli da vezivanje mišića za kost ukazuje na to da je LB1 imao slabe mišiće, što je rezultiralo slabim razvijanjem kuta uvijanja ramene kosti. Larson et al. odbacili su Richardsov zaključak, tvrdeći da je kut uvijanja ramene kosti kod populacija Pigmeja obično sličan onom kod ljudi prosječne visine. Tvrdili su da su Richards et al. citirali objavu iz 1972. u kojoj je istražen uzorak šest žena centralnoafričkih Pigmeja, te da je taj uzorak bio premalen da bi predstavljao cijelu populaciju. Larson et al. također nisu uspjeli pronaći znakove mikrocefalije na kostima koje su pregledali.[11]

Larson et al. su također istraživali relativno kratku ključnu kost i neobičnu formaciju ramenog pojasa. Usporedili su svoje otkriće sa skeletom dječaka iz Turkane (kojeg neki klasificiraju kao H. ergastera, a drugi kao H. erectusa) i predložili su da je rameni pojas H. floresiensisa bio prelazni stadij u evoluciji ramena kod ljudi.[11]

Dok neki specijalisti, kao što je paleoantropolog Russell Ciochon, podržavaju taj zaključak, drugi, među kojima je i Eric Delson, ističu da je nedavni uzorak jedinki H. floresiensisa premalen i da se Larsonovo istraživanje zasniva na samo jednoj kosti ramena.[34]

Tocheri et al. (2007.) (uključujući Morwooda, Larsona i Jungersa) usporedili su tri kosti pešća, za koje se smatra da su pripadale primjerku LB1, s kostima pešća današnjeg čovjeka, nekih ranijih hominida i afričkih čovjekolikih majmuna. Zaključili su da kosti pešća iz špilje Liang Bua podsjećaju na one kod čovjekolikih majmuna i da su znatno drukčije od kostiju H. sapiensa, Homo neanderthalensisa, pa čak i Homo antecessora, te da se mogu usporediti s onima kod Australopithecusa. Kosti pešća H. floresiensisa nisu posjedovale osobine koje su se razvile kod predaka današnjeg čovjeka prije barem 800 000 godina. Te osobine javljaju se već tijekom embriogeneze i prema tome Tocheri et al. tvrde da je nevjerojatno da je oblik kostiju zgloba ruke kod H. floresiensisa mogao biti rezultat razvojne bolesti. Ti dokazi također ukazuju na to da H. Florensiensis nije današnji čovjek s nedijagnosticiranom bolešću ili defektom rasta, već da predstavlja vrstu poteklu od homininskog pretka, koja se odvojila prije porijekla kladusa u koji spadaju današnji ljudi, neandertalci i njihov posljednji zajednički predak.[9]

Taj zaključak izazvali su Roberta Martina, vodećeg zastupnika hipoteze o mikrocefaliji nakon Jacobove smrti, i Alanaa Thornea. Martin je naglasio da nikada nije provedeno istraživanje o povezanosti oblika i dimenzije zgloba ruke ljudi s mikrocefalijom.[10] Thorne je smatrao da su razlike bile malene i da bi se slične varijacije mogle pojaviti kod današnjih ljudi. Istaknuo je također da su kosti pešća pronađene raštrkane u pećini i da nije sigurno da li su sve pripadale istoj jedinci.[66] Morwood, vođa projekta, suprotstavio se tako što je istakao da su postojale i druge osobine, poput visine, tjelesnih proporcija, veličine mozga, ramena, karlice, čeljusti i zuba, koje su ukazivale na to da je H. floresiensis odvojena vrsta koja je evoluirala u izolaciji na tom otoku.[67][68]

Protivljenje multiregionalista[uredi VE | uredi]

Pristalice H. floresiensisa, kao što su Chris Stringer i Dean Falk, pripisuju opoziciju djelomično činjenici da postojanje te vrste izaziva teorije multiregionalista, koji vjeruju da je Homo sapiens bio jedina živuća vrsta hominina i da se pojavio u isto vrijeme u različitim regijama (u vrijeme kada su jedinke s Floresa bile žive). Među rane multiregionalističke kritičare spadaju Alan Thorne i Maciej Henneberg.[69][70]

Izolacija DNK[uredi VE | uredi]

Oko 2006. dva su tima pokušala izolirati DNK iz zuba otkrivenog 2003. godine, ali oboma to nije uspjelo. Neki su smatrali da se to desilo jer su ciljali dentin; nova istraživanja također predlažu da cement sadrži višu koncentraciju DNK. Štoviše, toplina stvorena velikom brzinom bušilice možda je denaturirala DNK.[71]

Nadimak "Hobit" i Tolkien Estate[uredi VE | uredi]

U rujnu 2012. Tolkien Estate je jednom novozelandskom znanstveniku saopćio vijesti da neće smjeti koristiti riječ "hobit" (naslov Tolkienovog romana The Hobbit) tijekom javnog predavanja o Homo floresiensisu u svrhu promoviranja tog predavanja.[72]

Američki studio The Asylum, koji relizira niskobudžetne "mockbuster" filmove,[73] 2012. je planirao pustiti film naslova Age of the Hobbits, koji predstavlja "miroljubivu" zajednicu H. floresiensisa "koju porobljavaju Javanci, rasa mesoždera koji jašu zmajeve."[74] Filmom su namjeravali iskoristiti uspjeh Peter Jacksonovog filma Hobit: Neočekivano putovanje (2012.).[75] Onemogućena je objava filma zbog pravnog spora o korištenju riječi "hobit."[75] The Asylum je tvrdio da taj film ne krši Tolkienova autorska prava zato što se radi o H. floresiensisu, "koji se podjednako naziva i hobitom u znanstvenoj zajednici."[74] Film je kasnije preimenovan u Clash of the Empires.

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Brown et al. 2004.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 2,9 Morwood, Brown et al. 2005.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Morwood, Soejono et al. 2004.
  4. Gregory Forth, Hominids, hairy hominoids and the science of humanity, Anthropology Today, svezak 21, broj 3 (lipanj 2005.), str. 13. - 17.; John D. Hawks, Stalking the wild ebu gogo (24. lipnja 2005.).
  5. McKie, Robin. "How a hobbit is rewriting the history of the human race", The Guardian, objavljeno 21. veljače 2010. pristupljeno 23. veljače 2010.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Falk et al. 2005.
  7. 7,0 7,1 7,2 Falk et al. 2007
  8. FSU News 2007.
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 Tocheri et al. 2007.
  10. 10,0 10,1 New Scientist 20. rujna 2007.
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 11,5 11,6 Larson et al. 2007. (preprint online)
  12. Guardian 21. rujna 2007.
  13. Argue, Morwood et al. 2009
  14. 14,0 14,1 Jungers and Baab 2009
  15. 15,0 15,1 15,2 15,3 15,4 Obendorf et al. 2008.
  16. Dalton, 2004
  17. Morwood and van Oosterzee 2007.
  18. Smithsonian srpanj 2008.
  19. 19,0 19,1 (2010.). "Five years of Homo floresiensis". American Journal of Physical Anthropology svezak 142 (broj 2): str. 167. – 179.
  20. 20,0 20,1 Argue, Donlon et al. 2006
  21. 21,0 21,1 21,2 21,3 21,4 Jacob et al. 2006
  22. 22,0 22,1 Lyras et al. 2008
  23. Encyclopædia Britannica Online. Pygmy.
  24. Fix 1995
  25. Weber ch. 5. Andaman.org. pristupljeno 1. rujna 2011.
  26. Morwood et al., 1998
  27. Morwood and van Oosterzee 2007: 8, 169
  28. Van Den Bergh, G. D., Rokhus Due Awe; Morwood, M. J.; Sutikna, T.; Jatmiko; Wahyu Saptomo, E. (srpanj 2008.). "The youngest Stegodon remains in Southeast Asia from the Late Pleistocene archaeological site Liang Bua, Flores, Indonesia". Quaternary International svezak 182 (broj 1): str. 16. – 48. pristupljeno 27. studenog 2011.
  29. Elegant, Simon. "Science: Bones of Contention", Time, objavljeno 30. travnja 2005. pristupljeno 16 siječanj 2011.
  30. Tran, Mark. "Indonesian 'hobbits' were distinct human species, say researchers", guardian.co.uk, objavljeno 7. svibnja 2009. pristupljeno 24. veljače 2010.
  31. 31,0 31,1 Falk et al. 2006
  32. Weston et al. 2009
  33. Hippo's island life helps explain dwarf hobbit. Natural History Museum (7. svibnja 2009.). pristupljeno 1. rujna 2011.
  34. 34,0 34,1 Science Magazine (PDF) (19. svibnja 2006.). pristupljeno 1. rujna 2011.
  35. Jungers et al. 2008.
  36. New Scientist 2008.
  37. Homo erectus the sailor seaman. Patagoniamonsters.blogspot.com (18. siječnja 2011.). pristupljeno 1. rujna 2011.
  38. http://www.greenstone.org/greenstone3/sites/nzdl/collect/hdl/archives/HASH0181.dir/80197e01.gif
  39. Science Daily 2004-10-28
  40. Forth 2005
  41. Telegraph 2004-11-02
  42. Sereno, M.I. (2005.). "Language Origins Without the Semantic Urge". Cognitive Science Online svezak 3.1: str. 1. – 12.
  43. Nature 27. rujna 2004.
  44. "'Hobbit' joins human family tree", BBC News, objavljeno 27. rujna 2004.
  45. Morwood and van Oosterzee 2007: ch. 9
  46. New Zealand Herald 30. studenog 2004.
  47. New Scientist 11. prosinca 2004.
  48. Times Online 3. prosinca 2004.
  49. 49,0 49,1 49,2 Sydney Morning Herald 5. ožujka 2005.
  50. Scientist 28. veljače 2005.
  51. 51,0 51,1 51,2 BBC News 25. siječnja 2007.
  52. Morwood and van Oosterzee 2007.: svezak 9, str. 230. - 231.
  53. Weber et al. 14. rujna 2005.
  54. Spiegel 1. rujna 2006.
  55. Los Angeles Times 20. svibnja 2006.
  56. New York Times 21. kolovoza 2006.
  57. USA Today 16. srpnja 2006.
  58. R.C. Vannucci et al. 2013, Frontal Brain Expansion During Development Using MRI and Endocasts: Relation to Microcephaly and Homo floresiensis, The Anatomical Record svezak 296, str. 630. - 637.
  59. Hershkovitz et al. 2007
  60. Science News 2006
  61. Falk, D. & al. (2009): LB1's virtual endocast, microcephalyand hominin brain evolution. Journal of Human Evolution, str. 597. - 607.
  62. Groves and Fitzgerald, 2010.
  63. New Scientist, 26. lipnja 2010., str. 17.
  64. 64,0 64,1 Oxnard, C.; Obendorf, P.J.; Kefford, B.B. (2010.). "Post-cranial skeletons of hypothyroid cretins show a similar anatomical mosaic as Homo floresiensis". PLoS ONE svezak 5 (9broj)
  65. Brown, Peter. (2012). LB1 and LB6 Homo floresiensis are not modern human (Homo sapiens) cretins. "Journal of Human Evolution", 62:2, str. 201. -2 24. http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0047248411002223
  66. Anna Salleh. (21. lipnja 2007.). Wrist gives hobbit theory the flick. ABC.net.au. pristupljeno 14. rujna 2012.
  67. Hobbit origins pushed back Nature 464, 335 2010
  68. Hominins on Flores, Indonesia, by one million years ago Nature 464, 748-752 2010
  69. Stringer 2011, pp. 81-82
  70. Falk, 2011, pp. 96-98
  71. Cheryl Jones. Researchers to drill for hobbit history : Nature News. Nature.com. pristupljeno 1. rujna 2011.
  72. Lee, Julian. "Hobbit makers ban uni from using ‘hobbit’", 3 News NZ, objavljeno 24. rujna 2012.
  73. Somma, Brandon (2013-01-04). "Masters of the Mockbuster:What The Asylum Is All About". The Artifice.
  74. 74,0 74,1 "The Hobbit producers sue 'mockbuster' film company", BBC, objavljeno 8. studenog 2012. pristupljeno 10. studenog 2012.
  75. 75,0 75,1 Fritz, Ben (10. studenog 2012.). 'Hobbit' knockoff release blocked by judge. Los Angeles Times. pristupljeno 11. prosinca 2012.

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Goldenberg, Linda (2007.). Little People and a Lost World: An Anthropological Mystery, Minneapolis, Minnesota: Twenty-First Century Books ISBN 978-0-8225-5983-2
  • (2008) The Hobbit Trap:Money, Fame, Science and the Discovery of a 'New Species', Kent Town: Wakefield Press ISBN 978-1-86254-791-9
  • Trueman, J. W. H. (2010). "A new cladistic analysis of Homo floresiensis". Journal of Human Evolution 59 (2): 223–226. doi:10.1016/j.jhevol.2010.01.013. PMID 20494404.
  • Brumm, A.; Jensen, G. M.; Van Den Bergh, G. D.; Morwood, M. J.; Kurniawan, I.; Aziz, F.; Storey, M. (2010). "Hominins on Flores, Indonesia, by one million years ago". Nature 464 (7289): 748–752. Bibcode:2010Natur.464..748B. doi:10.1038/nature08844. PMID 20237472.
  • Jungers, W. L.; Harcourt-Smith, W. E. H.; Wunderlich, R. E.; Tocheri, M. W.; Larson, S. G.; Sutikna, T.; Due, R. A.; Morwood, M. J. (2009). "The foot of Homo floresiensis". Nature 459 (7243): 81–84. doi:10.1038/nature07989. PMID 19424155.
  • Gordon, A. D.; Nevell, L.; Wood, B. (2008). "The Homo floresiensis cranium (LB1): Size, scaling, and early Homo affinities". Proceedings of the National Academy of Sciences 105 (12): 4650. doi:10.1073/pnas.0710041105.
  • Vannucci, R. C.; Barron, T. F.; Holloway, R. L. (2011). "Craniometric ratios of microcephaly and LB1, Homo floresiensis, using MRI and endocasts". Proceedings of the National Academy of Sciences 108 (34): 14043. doi:10.1073/pnas.1105585108.
  • Argue, D.; Morwood, M.; Sutikna, T.; Jatmiko; Saptomo, E. W. (2010). "A Reply to Trueman's "A new cladistic analysis of Homo floresiensis."". Journal of Human Evolution 59 (2): 227. doi:10.1016/j.jhevol.2010.05.004.
  • Holliday, T. W.; Franciscus, R. G. (2009). "Body size and its consequences: Allometry and the lower limb length of Liang Bua 1 (Homo floresiensis)". Journal of Human Evolution 57 (3): 223–228. doi:10.1016/j.jhevol.2009.04.007. PMID 19674770.
  • Lieberman, D. E. (2009). "Palaeoanthropology: Homo floresiensis from head to toe". Nature 459 (7243): 41–42. doi:10.1038/459041a. PMID 19424142.
  • Montgomery, S. H.; Capellini, I.; Barton, R. A.; Mundy, N. I. (2010). "Reconstructing the ups and downs of primate brain evolution: Implications for adaptive hypotheses and Homo floresiensis". BMC Biology 8: 9. doi:10.1186/1741-7007-8-9. PMC 2825212. PMID 20105283.
  • Larson, S. G.; Jungers, W. L.; Tocheri, M. W.; Orr, C. M.; Morwood, M. J.; Sutikna, T.; Awe, R. D.; Djubiantono, T. (2009). "Descriptions of the upper limb skeleton of Homo floresiensis". Journal of Human Evolution 57 (5): 555–570. doi:10.1016/j.jhevol.2008.06.007. PMID 19056103.
  • Kaifu, Y.; Baba, H.; Sutikna, T.; Morwood, M. J.; Kubo, D.; Saptomo, E. W.; Jatmiko; Awe, A.; Djubiantono, T. (2011). "Craniofacial morphology of Homo floresiensis: Description, taxonomic affinities, and evolutionary implication". Journal of Human Evolution 61 (6): 644–682. doi:10.1016/j.jhevol.2011.08.008. PMID 22036083.
  • "What is the Hobbit?" A review of the state of debate regarding the status of H. Floresiensis, circa 2006, from the open access journal Public Library of Science, Biology
  • "What is the Hobbit?" A review of the state of debate regarding the status of H. Floresiensis, circa 2006., from the open access journal Public Library of Science, Biology

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]