Jakov Gotovac

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Jakov Gotovac
Jakov Gotovac
Jakov Gotovac
Biografski podatci
Rodno ime Jakov Gotovac
Datum rođenja 11. listopada 1895., Split, Hrvatska
Datum smrti 16. listopada 1982., Zagreb, Hrvatska
Djelo
Poznatija djela Ero s onoga svijeta, Mila Gojsalića
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Jakov Gotovac (Split, 11. listopada 1895. - Zagreb, 16. listopada 1982.), bio je hrvatski operni dirigent i skladatelj.[1][2][3]

Životopis[uredi VE | uredi]

Grob Jakova Gotovca na Mirogoju.

Jakov Gotovac rođen je u Splitu 1895. godine. U rodnome gradu polazio je i završio, 1913. godine, Klasičnu gimnaziju i stekao prve glazbene spoznaje u Armanda Meneghella-Dinčića violončelo, potom u Antuna Dobronića harmoniju te u Cyrila Metoděja Hrazdire instrumentaciju i dirigiranje.[3][4] Nakon mature studirao je pravo na Pravnome fakultetu u Zagrebu, te nakon početka Prvoga svjetskog rata u Splitu. Zbog zdravstvenih poteškoća (hiposkolioza) bio je pošteđen vojne obveze.[4]

Vodio je pjevačka društva Mladost, Mladost-Balkan i Jug, a nakon Drugoga svjetskog rata Pavao Markovac i Vladimir Nazor. Prvi njegov opus Dva skerca za mješoviti zbor na narodne tekstove (1916.) pokazao je pravac kojim će njegovo stvaralaštvo ići. Bio je to put nacionalnog glazbenog realizma, kojem će gotovo bez izuzetka ostati vjeran u svojim daljnjim ostvarenjima. Za svoja vokalna djela, Gotovac je često uzimao narodne tekstove.[5] Stihovi iz narodne lirike i epike našli su u njemu izvanrednog tumača, umjetnika koji je znao ne samo tonovima ocrtati njihov sadržaj, nego i muzičkim sredstvima podati potrebno raspoloženje i dočarati sredinu. Uz folklorna obilježja, Gotovac je u svoja djela unio i mediteransku raspjevanost, prožetu senzibilnošću, što se najviše odrazilo u operama. Vrhunci njegovog prvog stvaralačkog razdoblja su narodni obred Koleda (1925.) i Simfonijsko kolo (1926.), uz koje treba još spomenuti scensku glazbu za Gundulićevu Dubravku (1926.) i romantičnu narodnu operu Morana (1930.). Iduća etapa u Gotovčevom opernom stvaralaštvu je njegova komična narodna opera Ero s onoga svijeta (1935.) koja je obišla više od 80 europskih glazbenih pozornica i izvođena je na devet jezika. U književno vrijednom libretu Milana Begovića, Gotovac je našao izvrsnu podlogu na kojoj se u okviru arhitektonski izrađene cjeline mogao slobodno prepustiti svim svojim sklonostima za komiku i humor. Praizvedba opere Ero s onoga svijeta bila je 2. studenoga 1935. godine u zagrebačkome HNK, a 10. siječnja 2018. godine bila je 700. izvedba te opere.[6]

Opus Jakova Gotovca još sadrži opere Mila Gojsalića (1951.), Dalmaro (1958.) i Stanac (1959.), više orkestarskih djela, zborskih kompozicija i solo pjesama.

Bio je redoviti član JAZU od 1977. godine te počasni član Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu.[4]

Umro je u Zagrebu 1982. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[7]

Opus[uredi VE | uredi]

Spomenik Jakovu Gotovcu u Osoru, rad Marije Ujević-Galetović.[8]

(Ovdje možete vidjeti kompletna djela Jakova Gotovca)

Orkestralna djela[uredi VE | uredi]

  • Simfonijsko kolo op. 12 (1926.)
  • Pjesma i ples s Balkana op. 16 (1939.)
  • Orači op. 18 (1937.)
  • Guslar op. 22 (1940.)
  • Dinarka (1945.)
  • Bunjevačke igre (1960.)

Zborska djela[uredi VE | uredi]

  • 2 Scherza (1916.)
  • 2 Pjesme za muški zbor (1918.)
  • 2 Pjesme čuda i smijeha (1924.)
  • Koleda (1925.)
  • Dubravka op. 13 Pastorala za mješoviti zbor i orkestar na tekst Ivana Gundulića (1927.-1928.)
  • 3 momačka zbora (1932.)
  • Pjesme vječnog jada (1939.)
  • Pjesme zanosa (1955.)

Solo pjesme[uredi VE | uredi]

  • Djevojka i mjesec za alt i orkestar (1917.)
  • Moments érotiques za glas i klavir (1929.)
  • 2 Soneta za bariton i orkestar (1921.)
  • Djevojačke pjesme za glas i klavir (1923.)
  • Kroz grad za glas i klavir (1924.)
  • Rizvan-aga za bariton i orkestar (1938.)
  • Pjesme čeznuća za glas i orkestar (1939.)

Opere[uredi VE | uredi]

  • Morana op. 14 (1928.-1930.)
  • Ero s onoga svijeta op. 17 (1933.-1935.)
  • Kamenik op. 23 (1939.-1944.)
  • Mila Gojsalića op. 28 (1948.-1951.)
  • Đerdan op. 30 (1954.-1955.)
  • Dalmaro op. 32 (1958.)
  • Stanac op. 33 (1959.)
  • Petar Svačić op. 35 opera-oratorijum (1969., prerađena 1971.)

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

  • 1919.: Prva nagradu na natječaju Srpskoga pjevačkog društva u Zagrebu, za zborne skladbe op. 1. i op. 3[4]
  • 1964.: Nagrad Vladimir Nazor]], za životno djelo.[9]
  • 1972.: Nagrada AVNOJ-a, za životno djelo.[4]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Jakov Gotovac. HRT, Arhivirano iz izvornika 26. veljače 2014., preuzeto 22. prosinca 2017.
  2. 11. listopada, knjiznica-vz.hr, pristupljeno 22. prosinca 2017.
  3. 3,0 3,1 Marija Barbieri, Uz dvadesetu godišnjice smrti Jakova Gotovca. Raspjevanost i zamah melodijske linije, Vijenac, br. 225, 17. listopada 2002., pristupljeno 22. prosinca 2017.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Gotovac, Jakov, Mirjana Škunca i Ivona Ajanović-Malinar (2002.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 22. prosinca 2017.
  5. U spomen na hrvatskoga skladatelja, nsk.hr, 16. listopada 2017., pristupljeno 22. prosinca 2017.
  6. Održana sedamstota izvedba ”Ere s onoga svijeta” Jakova Gotovca, hnk.hr, pristupljeno 12. siječnja 2018.
  7. Gradska groblja Zagreb - G, gradskagroblja.hr, pristupljeno 22. prosinca 2017.
  8. M. K., Izložba skulptura i slika Marije Ujević-Galetović u Lovincu, glasgacke.hr, 13. lipnja 2016., pristupljeno 22. prosinca 2017.
  9. Gotovac, Jakov, enciklopedija.hr, pristupljeno 22. prosinca 2017.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]