Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Karlo VI. (III.)
Johann Gottfried Auerbach 002.JPG
Karlo VI. Habsburg
rimsko-njemački car i rimsko-njemački kralj
Vladavina 12. listopada 1711.20. listopada 1740.
Krunidba 22. prosinca 1711., Frankfurt
Prethodnik Josip I.
Nasljednik Karlo VII. Albert
ugarski kralj i hrvatski kralj
Vladavina 17. travnja 1711.20. listopada 1740.
Krunidba 22. svibnja 1712., Bratislava
Prethodnik Josip I.
Nasljednik Marija Terezija Austrijska
češki kralj
Vladavina 17. travnja 1711.20. listopada 1740.
Krunidba 5. rujna 1723., Prag
Prethodnik Josip I.
Nasljednik Marija Terezija Austrijska
Supruga Elisabeth Christine of Brunswick-Wolfenbüttel
Djeca
Marija Terezija
Marija Ana
Marija Amalija
Puno ime
Karl Franz Joseph Wenzel Balthasar Johann Anton Ignaz
Dinastija Habsburg
Otac Leopold I.
Majka Tereza Sobieska
Rođen 1. listopada 1685.
Preminuo 20. listopada 1740.
Vjera rimokatolik

Karlo VI. (Beč, 1. listopada 1685. - Beč, 20. listopada 1740.), rimsko-njemački car (1711.-1740.), ugarsko-hrvatski (Karlo III.) i češki kralj (Karlo II.). Zadnji je muški potomak iz dinastije Habsburg, zbog čega je Pragmatičnom sankcijom nastojao osigurati prijestolje kćeri Mariji Tereziji.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se kao drugorođeni sin rimsko-njemačkog cara Leopold I. i Tereze Sobieske zbog čega je bio predodređen za nasljedstvo španjolske krune, dok je njegov stariji brat Josip I. naslijedio oca na carskom i kraljevskom prijestolju. U ratu za španjolsku baštinu Karlo na čelu austrijskih trupa ulazi u Madrid gdje je 1705. godine okrunjen za kralja Aragona i Kastilje. Zbog iznenadne smrti brata, Josipa I., koji nije ostavio muških potomaka, morao se odreći krune Kastilje i Aragona i preuzeti krunu Svetog Rimskog Carstva i Ugarske. Mirom u Utrechtu 1713. godine, završio je Rat za španjolsku baštinu, kojim se Karlo odrekao španjolskog prijestolja, ali je mirom u Rastattu (1714.) uspio steći španjolske posjede (Milano, Napulj, Siciliju, Sardiniju, španjolsku Nizozemsku).[2] Unatoč postignutom uspjehu, uskoro je izgubio svu ostvarenu dobit. Siciliju i Napuljsko Kraljevstvo ustupio je napuljskom kralju Karlu VII. (španj. Karlo III.), dok je kralj Savoje Viktor Amadej II. dobio Sardiniju (1720.).

U trenutku stjecanja carske krune bio je jedini muški odvjetak habsburške loze, zbog čega se nametalo pitanje nasljedstva u slučaju da ne bi za života ostavio muške potomke. Stjecanjem okolnosti, time se pružila prilika Hrvatskom saboru da se samstalno uključi u dinastičku politiku i da nastupi nezavisno od Ugarske. Sabor je donio Pragmatičnu sankciju 1713. godine, na osnovu koje je omogućio Karlovoj kćeri Mariji Tereziji da ga naslijedi u habsburškim nasljednim zemljama.

Na Gradskom tornju u Rijeci nalazi se bista cara Leopolda I. i bista Karla VI., koji je grad Rijeku 18. ožujka 1719. godine proglasio slobodnom lukom.

Godine 1716. započeo je rat protiv Osmanskog Carstva, kako bi pomogao saveznici Veneciji, koju su Osmanlije napale u Grčkoj i Dalmaciji. Carska je vojska pod zapovjedništvom Eugena Savojskog postigla niz vojnih uspjeha kod Petrovaradina i Beograda, a Mlečani u Dalmaciji, nakon čega su Osmanlije bile prisiljene zatražiti mir, koji je sklopljen u Požarevcu 1718. godine. Tim mirom Austrija je proširila svoje posjede na sjevernu Bosnu, Srbiju, ostatak Srijema, Banat s Temišvarem i Vlaškom do Alute.[3] Istodobno s vojnim uspjesima, Karlo je ostvario i uspjeh na diplomatskom polju. Do 1721. godine sve su nasljedne zemlje prihvatile zakon o nasljedstvu, a 1722. godine to je učinila i Ugarska, uvjetujući svoj pristanak nedjeljivošću Hrvatske od Ugarske.

Karlo je 1734. godine bio uvučen u rat za poljsku baštinu, zbog čega je reorganizirao Vojnu krajinu i ustrojio je kao zasebnu zemlju, unatoč protivljenjima Hrvatskog sabora. Budući da se u to vrijeme već znalo kako će suprug Marije Terezije biti lotarinški vojvoda Franjo Stjepan, Francuska se uključila u rat za poljsku baštinu, kako bi spriječila ujedinjenje Austrije s Lotaringijom. Sukob je okončan 1735. godine tako što je Francuska dobila Lotaringiju, Franjo Stjepan je za odštetu dobio Toskanu, a Austrija je u zamjenu za izgubljenu Siciliju i jug Italije dobila talijanska vojvodstva Parmu i Piacenzu..[4]

Udajom Marije Terezije za Franju Stjepana 1736. utemeljena je dinastija Habsburg-Lothringen. Sljedeće godine započeo je novi rat između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva koji je završio mirom u Beogradu 1739. godine, po kojem je Austrija bila prisiljena vratiti Turcima sve ono što je bila zauzela u prethodnom ratu. Sve to nije bilo dovoljno, tako da je njegovom smrću 20. listopada 1740. počeo Rat za austrijsku baštinu. Novi njemačko-rimski car nakratko je postao Karlo VII. Albert (1742.-1745.).

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Karlo VI. - Hrvatska enciklopedija
  2. Karlo VI. - Hrvatska enciklopedija
  3. Budak, Neven; Strecha, Mario; Krušelj, Željko, Habsburzi i Hrvati, str. 95.
  4. Budak, Neven; Strecha, Mario; Krušelj, Željko, Habsburzi i Hrvati, str. 96.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Budak, Neven; Strecha, Mario; Krušelj, Željko, Habsburzi i Hrvati, Srednja Europa, Zagreb, 2003.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]