Luvijski jezik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Luvijski jezik
Speech balloon.svg

Države
govorenja:
Regije
govorenja:
Anatolija, sjeverna Sirija
Broj govornika: 0 (izumro oko 600. pr. Kr.)
Rang:
Razredba: indo-europski
anatolijski
luvijski
Jezični kôd
ISO 639-1:
ISO 639-2:
ISO 639-3: [[iso639-3:|]]
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika
Područja gdje se govorio luvijski

Luvijski jezik izumrli je jezik koji pripada anatolijske skupine indoeuropske jezične porodice. Luvijski jezik zabilježen je u dva oblika ili prema nekim shvaćanjima radi se o dva bliskosrodna jezika: klinopisni luvijski, koji se upotrebljavao u 2. tisućljeću pr. Kr. u jugoistočnom dijelu Male Azije, te hijeroglifski luvijski, koji je većinom zabilježen u 1. tisućljeću pr. Kr. u jugoistočnoj Maloj Aziji i na susjednim područjima Bliskoga Istoka (osobito u Siriji). Klinopisni su luvijski tekstovi većinom vjerske naravi, a zabilježeni su kao citati u tekstovima na hetitskom jeziku. Ti su tekstovi pisani akadskim klinopisom i pohranjeni u hetitskoj prijestolnici Hatuši na čijem se mjestu danas nalazi Boğazkale. Hijeroglifski luvijski natpisi nisu još do kraja razumljivi, među ostalim i zbog naravi hijeroglifskoga luvijskog pisma, u kojem je prisutno mnogo ideografskih znakova. To su uglavnom natpisi na spomenicima luvijsko-hetitskih vladara iz razdoblja 11. do 8. stoljeća pr. Kr., a među njima se ističe hetitsko-fenički dvojezični natpis kralja Azatiwadae iz Karatepea u južnoj Turskoj koji je nastao oko 730. pr. Kr. Luvijskomu jeziku bliski su novoanatolijski licijski jezici, koji su se vjerojatno razvili iz nekoga luvijskog dijalekta.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Luvijci, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 11. lipnja 2020.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Luvijski jezik