Mirko Puk

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mirko Puk
Mirko Puk

Zamjenik predsjednika pripremene Vlade NDH
trajanje službe
10. travnja 1941. – 15. travnja 1941.
Premijer(i) Mile Budak
Predsjednik Ante Pavelić
1. Ministar pravosuđa i bogoštovlja Vlade NDH
trajanje službe
16. travnja 1941. – 10. listopada 1942.
Zamjenik Osman Kulenović(1941.)

Džafer-beg Kulenović(1941.-1942.)

Premijer Ante Pavelić
Prethodnik  nitko (ured osnovan)
Nasljednik Andrija Artuković
1. Čuvar državnoga pečata Vlade NDH
trajanje službe
11. listopada 1942. – 11. listopada 1943.
Zamjenik Osman Kulenović(1941.)

Džafer-beg Kulenović(1941.-1943.)

Premijer Ante Pavelić(1941.-1943.)

Nikola Mandić(1943.)

Predsjednik Ante Pavelić
Prethodnik  nitko (ured osnovan)
Nasljednik Andrija Artuković
Rođenje 24. lipnja 1884.
Smrt 1945.
Politička stranka Čista stranka prava
UHRO
Zanimanje političar, pravnik

Mirko Gustav Puk (Valpovo, 24. lipnja 1884. – ?, 1945.), hrvatski ustaški političar, pravnik i ministar NDH.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Mirko Puk rodio se je u Valpovu u obitelji oca ing. Mirka Puka i majke Marije, rođene Bratanić. Otac je bio vrstan šumar u državnoj službi, tako je i mladi Puk svoje školovanje otpočeo u Valpovu, nastavio u Osijeku i Gospiću, a završio u Zagrebu, gdje je po završetku gimnazije upisao sveučilište i Pravni fakultet na kojem je i diplomirao 1906. godine. Već naredne 1907. promoviran je na čast doktora prava, te postao odvjetnikom u Glini. Na sveučilištu bio je tajnik Starčevićanske akademske mladosti, a zadnje godine i njen predsjednik.[2] Pristaša je Hrvatske stranke prava 1920-ih godina.[3] Djeluje u domovinskom vodstvu ustaškoga pokreta, te podupire list Hrvatski narod. Blisko je surađivao sa Slavkom Kvaternikom. Postaje ustašom polovicom 1930-ih.[3]

Dužnosnik[uredi VE | uredi]

Neposredno poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja imenovan je zamjenikom predsjednika Hrvatskoga državnog vodstva. Dana 16. travnja 1941. u prvoj vladi NDH postaje ministrom pravosuđa i bogoštovlja. U veljači 1942. imenovan je u Hrvatski državni sabor. Od 11. listopada 1942. do 11. listopada 1943. član je Državnoga vijeća i državni prabilježnik u svojstvu državnoga ministra. Početkom kolovoza 1943. podnio je ostavku u znak prosvjeda protiv generala Ivana Prpića, glavara Stožera domobranstva, povodom partizanskoga napada na Lepoglavu, ali ostavka nije prihvaćena.[1] Protivio se pregovorima i sporazumom s HSS-om. Potkraj godine 1943. imenovan je za glavnoga ravnatelja Ustaškoga nakladnog zavoda, potom je postavljen i za izvanrednoga opunomoćenika Hrvatske državne banke. Na čelu je povjerenstva koje je bilo zaduženo za državne vrijednosti (zlato, devize i dragocjenosti) pohranjene u državnoj banci. Uhitle su ga britanske vojne vlasti i sredinom svibnja 1945. izručile jugoslovenskim vlastima. Otada mu se gubi svaki trag (navodno je izvršio samoubojstvo prerezavši žile na ruci odmah po izručenju u vlaku između Rosenbacha i Jasenica).[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Dizdar, Dizdar, Grčić, Ravlić i Stuparić. Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., str. 333.-334.
  2. Stjepan Matković, Starčevićev dom u vihoru rata: pravaške uspomene iz doba NDH ČSP, Zagreb, 2011., 3., 827.-861.
  3. 3,0 3,1 Vinko Nikolić, ur., Hrvatska revija : jubilarni zbornik : 1951 − 1975, Izvanredno izdanje, München ; Barcelona : Knjižnica Hrvatske revije, 1976., ISBN 84-399-5347-X (Rustica), ISBN 84-399-5346-1 (Tela), (NSK), str. 164.

Literatura[uredi VE | uredi]