Nikola Pilić
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Nikola Pilić (Split, 27. kolovoza 1939. – Rijeka, 23. rujna 2025.) bio je hrvatski tenisač i teniski trener. Bio je izbornik hrvatske, zapadnonjemačke i srbijanske teniske reprezentacije, s kojima je osvojio više naslova Davisova kupa.[2] Sudjelovao je u osnutku Udruge teniskih profesionalaca (ATP-a) i profesionalizaciji teniskog sporta.[2]
Podrijetlom je iz Miljevaca pokraj Drniša. Rođen je u Splitu od roditelja Krste Pilića i Danice Tomić-Ferić. Tenis je zaigrao na zemljanim terenima teniskog kluba na Firulama, usporedno učeći brodogradnju na srednjoj školi u Splitu. Poslije mature pokušao je upisati višu školu u Zagrebu, ali nije udovoljio upisnim kriterijima završio je u Novom Sadu gdje je upisao višu upravnu školu.
U karijeri je odigrao 378 profesionalnih susreta s 210 pobjeda i 168 poraza, osvojio je 3 turnira, a najbolji plasman na međunarodnoj ljestvici bilo mu je 12. mjesto (31. listopada 1973.). Igrao je jedno finale Grand Slam-a u singlu, kada je na French Openu 1973. godine izgubio od Iliea Năstasea 3:6, 3:6, 0:6. Osvojio je US Open 1970. godine u paru s Francuzom Pierreom Barthèsom, pobijedivši australski par Roy Emerson/Rod Laver 6:3, 7:6, 4:6, 7:6. Bio je finalist Wimbledona 1962. u muškim parovima, igrajući s Borom Jovanovićem. Izgubili su od Južnoafrikanca Boba Hewitta i Australca Freda Stollea 6:2, 5:7, 6:2, 6:4.
Godine 1963. je osvojio zlato na Mediteranskim igrama u paru, opet s Borom Jovanovićem.
Jedan je od "Zgodne osmorice"[3] ("Handsome Eight": Dennis Ralston, John Newcombe, Tony Roche, Cliff Drysdale, Earl Buchholz, Niki Pilić, Roger Taylor and Pierre Barthès). Prvi turnir WCT-a održan je siječnja 1968. u Sydneyu, Australija, a bodovanje je bilo po sustavu VASSS. Prema sportskom piscu Rodu Humphriesu, ovaj je događaj bio na brzinu organiziran turnir održan na parkiralištu televizijskog studija Channela 7 u Eppingu, a pobijedio je Tony Roche.[4]
Pilić je bio središnja osoba poznatog Wimbledonskog bojkota 1973. godine. Te je godine Teniski savez Jugoslavije (TSJ), uz navode da je Pilić odbio igrati za reprezentaciju na Davisovom kupu, iako je on to zanijekao, suspendirao Pilića iz svih natjecanja, što je tadašnja svjetska teniska organizacija prihvatila pa Pilić nije smio igrati velike međunarodne turnire, kao ni Wimbledon. U znak prosvjeda zbog suspenzije, 81 Pilićev kolega profesionalnih tenisača, uključujući 13 od 16 najbolje plasiranih u to vrijeme, bojkotirali su Wimbledonski turnir.
Kao trener njemačkih tenisača s Borisom Beckerom i Michaelom Stichom osvajao je 1988., 1989. i 1993. Davisov kup.
Bio je trener i u najvećem uspjehu hrvatske teniske reprezentacije 2005. godine, kada je postala tek 12. reprezentacija u povijesti i prvi ne-nositelj koji je osvojio Davisov kup. Završni susret igrao se u Bratislavi od 2. do 4. prosinca 2005., gdje je Hrvatska u sastavu Mario Ančić, Goran Ivanišević, Ivo Karlović i Ivan Ljubičić s Pilićem kao trenerom pobijedila Slovačku (Karol Beck, Karol Kučera, Dominik Hrbatý, Michal Mertiňák; trener Miroslav Mečíř) 3:2.
Radio je kao savjetnik teniske reprezentacije Srbije.
Godine 1962. u paru s Borom Jovanovićem, te 1964. i 1967. osobno, bio je proglašen najboljim sportašem godine u Hrvatskoj prema izboru Sportskih novosti.
Mjesec dana nakon smrti, sredinom studenoga 2025., održana je svečanost u Pilićevu čast u Bologni, na kojoj su sudjelovali Ivan Ljubičić, Novak Đoković i Boris Becker, igrači s kojima je Pilić osvajao Davisov kup.[5]
- ↑ "Top Players Go For Cup", St. Petersburg Times, 31. siječnja 1968.
- 1 2 Preminuo Nikola Pilić, legenda hrvatskog i svjetskog tenisa HRT, objavljeno i pristupljeno 23. rujna 2025.
- ↑ Deutsche Welle na hrvatskom, 19. srpnja 2010. Nikola Pilić – 'Prus s Balkana'
- ↑ "Roche at Top Form in Final" Sydney Morning Herald, 26. siječnja 1968. str. 12
- ↑ Teniske zvijezde u Bologni odale počast Nikoli Piliću sport.hrt.hr, HRT, objavljeno 19. studenoga 2025.
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Nikola Pilić |