Prijeđi na sadržaj

Park skulptura Dubrova

Izvor: Wikipedija

Park skulptura Dubrova je park na području Grada Labina i Općine Sveta Nedelja u Istarskoj županiji u kojem su smještene skulpture proizašle iz rada Mediteranskog kiparskog simpozija.[1]

Mediteranski kiparski simpozij

[uredi | uredi kôd]

Mediteranski kiparski simpozij (MKS) je likovna manifestacija osnovana 1969. godine na inicijativu labinskih slikara Josipa Diminića i Quintina Bassanija te kiparice Milene Lah iz Zagreba, a uz podršku Josipa Faragune, predsjednika tadašnje Općinske konferencije SSRNH Labin i predsjednika Katedre Čakavskog sabora »Labinska republika«. Prvi susret kipara (simpozij) održan je 1971. godine u čast 50. obljetnice Labinske republike. Za održavanje radnog dijela simpozija odabran je park Stancije Dubrova, a za smještaj skulptura pejzažna okolina Stancije površine oko 35 hektara.[2]

Prvi sudionici bili su Milena Lah, Ivan Kožarić i Antonio Paradiso. Njihove skulpture Tri galeba, Isječak rijeke Seine i Zrno žita smještene su kao simbolički međaši tzv. Labinske republike. Tako je skulptura Tri galeba postavljena na simboličnoj granici prema Raši,[3] skulptura Isječak rijeke Seine postavljena je između Stepčići i Vozilići,[4] a skulptura Zrno žita postavljena je u samom parku.[5]

Umjetnička skupina »Labinski atelieri« tim činom ulazi u avanturu oblikovanja prostora, te time trajno određuju budućnost Stancije Dubrova i njezinog okruženja.[6] Danas je u prostoru postavljeno 69 od ukupno 83 nastale skulpture, podijeljeno »Bijelom cestom«, jedinstvenim etapnim umjetničkim projektom u mozaiku. Skulpture su postavljene i u Rapcu, Raši, Nedešćini, Kršanu i Pićnu, te Zagrebu, Vukovaru, Iloku i Kuni Pelješkoj.[7]

Park skulptura Dubrova sintetizira prirodu i likovno stvaralaštvo kao jedinstveno umjetničko djelo te slovi za jedan od najpoznatijih parkova skulptura na otvorenom na području Republike Hrvatske.[2][8]

Kronologija

[uredi | uredi kôd]

Kronologija postavljanja skulptura:[2]

  • 1970. Milena Lah: Tri galeba (Galebovi lete), Ivan Kožarić: Isječak rijeke Seine, Antonio Paradiso: Zrno žita
  • 1971. Vanja Radauš: Glava, Josip Diminić: Dva tijela, Luciano Ceschia: Čempresi, Maria Biljan Bilger: Bitva, Momčilo Krković: Labinska Nika
  • 1972. Vjenceslav Richter: Došljak, Milija Nešić: Upisi, Janez Lenassi: Jugo, Nicola Zamboni: Prihvat
  • 1973. Branko Ružić: Tahijev križ, Robert Dubourg: Dijalog, Hiroshi Mikami: Hod Sunca
  • 1974. Belizar Bahorić: Prodor kroz vrijeme, Bogdan Bogdanović: Adonis, Oto Logo: Totem
  • 1975. Kosta Agneli–Radovani: Dunja, Ana Bešlić: Plod, Šime Vulas: Jedra
  • 1976. Ante Jakić – Sony: Praotac, Petar Hadži Boškov: Slojevi, Nino Cassani: Kotač vremena
  • 1977. Olga Jančić: Labinski sklop, Miroslav Šutej: Kompozicija, Joško Eterović: Kvadrat, Michael S. Prentice: Oblak
  • 1978. Raoul Goldoni: U dosluhu, Vlasta Tihec–Zorko: Obuhvat, Lorenzo Frechilla Del Rey: Gradivna
  • 1979. Zdenko Kolacio: Skulptura i prostor, Zlatko Zlatić: Kornjača, Ante Marinović: Sisato more
  • 1982. Dušan Džamonja: 92/M, Mira Jurišić Krković: Forma, Zoran Bogdanović: Bez Naziva
  • 1983. Marija Ujević-Galetović: Tron Ivana Kožarića, Tomislav Kauzlarić: Odavde do vječnosti i natrag, Zlatko Čular: Učka, Josef Wyss: Putanja Života
  • 1984. Ratko Petrić: Dvije, Negovan Nemec: Kamenu u čast, Guerino Ruba: Torzo, Tomislav Kauzlarić: Dimnjak
  • 1985. Mate Čvrljak: Odmor, Jozef Jankovič: Prodor, Ljubomir Denković: Trijada
  • 1987. Milun Vidić: Bez naziva, Gualtiero Mocenni: L’arco di trionfo improbabile / Neizvediv slavoluk pobjede, Ljubomir de Karina: Veliki prodor I
  • 1988. Želimir Janeš: Glagoljica, Galliano Zanco: Lanterna
  • 1989. Petar Barišić: Drvo-ptica, Peruško Bogdanić: Keopsov san
  • 1990. Jasna Bogdanović: Čekanje, Gail Morris: Torzo, Um Tai Jung: Slojevita
  • 1991. Mladen Mikulin: Na klupi
  • 1992. Ljubomir De Karina: Prodor Dubrova
  • 1993. Slavomir Drinković: Između neba i zemlje, Zvonimir Kamenar: Kralj i Kraljica, Juraj Gavula: Grunt
  • 1994. Vladimir Gašparić Gapa: Portal, Zoltan Pal: Fontana
  • 1995. Josip Diminić: Put do oltara u prolazu, Jozef Janković: Raspelo
  • 1996. Vasko Lipovac: Perle, Mustafa Skopljak: Vretenasta forma, Mate Čvrljak: Portal
  • 1998. Đanino Božić: Veliki arhiv, Nane Zavagno: Obitelj
  • 1999. Takahashi Kondo: Značenje nule
  • 2000. Alfonso Berridi: Jedna noć u Labinu, Tomislav Vončina: Tri plus
  • 2001. Joost Barbiers: Kuća Svjetla
  • 2002. Alem Korkut: Karijatida, Gianpetro Carlesso: Sjećanje otoka
  • 2003. Josip Diminić: Amfiteatar Dolac
  • 2006. Neven Bilić: Prijeklop
  • 2007. Petar Dolić: Vrata u bolju budućnost
  • 2016. Božica Dea Matasić: Kula pogleda
  • 2017. Ivan Fijolić: Replika
  • 2020. Denis Krašković: Puž
  • 2021. Emil Bobanović Ćolić: Dodir, Eros Čakić: Vrata nevere, Mirko Zrinšćak: Albona Fuga Jurin, Siniša Majkus: Dimnjak
  • 2022. Marina Bauer: Gaia, Stefan Esterbauer: Karst

Bijela cesta

[uredi | uredi kôd]

Bijela cesta je prostorno umjetnički projekt. Radi se o šetnici - cesti, koja se nastavlja etapno, a svaku etapu osmišljava drugi autor. Prolazi središtem Parka skulptura. U tom projektu sudjelovalo je 16 autora čiji se radovi odmotavaju u hodu nekadašnjim putem od dvora obitelji Franković, preko njihovih pašnjaka do vinogorja, u 16 dionica dužine po 25 metara, a širine 4 metara. Od prve dionice cestovnog mozaika kiparice Dore Kovačević 1997. godine do Oranice Josipa Diminića 2011. Prve dionice ceste radili su suradnički tandemi (umjetnici i arhitekti) dok su kasnije etape radili umjetnici samostalno. Tehničku podršku pružali su majstori kamenoklesari i kamenoklesarske tvrtke. Bijela cesta nalazi se na mjestu nekadašnjeg puta koji je spajao stanciju obitelji Franković s njihovim vinogorjem. Na svakoj dionici Bijele ceste uklesani su podaci o autoru i godini nastanka.[9]

Kronologija Bijele ceste:

  • 1997. Dora Kovačević: Put
  • 1998. Nikola Džaja: Tragovi – u potrazi za izgubljenim vremenom
  • 1999. Ivan Briski: Bez naziva
  • 2000. Quintino Bassani: Sjena čempresa
  • 2001. Zdravko Milić: Tehnodrom, Peruško Bogdanić: Putovanje barbara
  • 2002. Mojca Smerdu: Dio nas
  • 2003. Dušan Džamonja: Dubrova ide dalje
  • 2004. Edo Murtić: Krošnje Dubrove
  • 2005. Julije Knifer: Meandar
  • 2006. Ivan Kožarić: Andautonijska cesta
  • 2007. Šime Perić: Ritam protoka
  • 2008. Ante Rašić: U iščekivanju kiše
  • 2009. Eugen Kokot: Dan i noć Bijele ceste
  • 2010. Ivan Picelj: Bijela cesta u negativu
  • 2011. Josip Diminić: Oranica

Amfiteatar Dolac

[uredi | uredi kôd]

Amfiteatar Dolac, jednostavno ali reprezentativno zdanje s počasnim mjestom u Parku, zamisao je Josipa Diminića. Nastalo je po uzoru na grčke amfiteatre. Prirodna udolina prefigurirana je i oblikovana u kružnu formu s ravnim podijem u sredini oko kojeg se stepenasto uzdiže gledalište sa sjedalima složenim od kamenih ploča.[10] Njegova je gradnja započela 2001. godine, a trajala je sve do 2003. Tijekom izgradnje otkrivena je i stara vapnenica (japnenica) koja služi kao kulisa pri izvedbi programa, umjetničkih performansa, koncerata, predstava i raznih događanja za posjetitelje Parka.[11]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Park skulptura Dubrova - Mediteranski kiparski simpozij. Park skulptura Dubrova. Pristupljeno 2. travnja 2021.
  2. a b c Kronologija simpozija. Park skulptura Dubrova. Pristupljeno 2. travnja 2021.
  3. Milena Lah, Tri galeba, Galebovi lete, 1970. Park skulptura Dubrova. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  4. Ivan Kozarić, Isječak rijeke Seine, 1970. Park skulptura Dubrova. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  5. Antonio Paradiso, Zrno žita, 1970. Park skulptura Dubrova. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  6. Labinski atelieri - Istrapedia. www.istrapedia.hr. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  7. Bobanović Čolić: Dodir. www.parkdubrova.eu. Pristupljeno 9. listopada 2023.
  8. Mediteranski kiparski simpozij - Istrapedia. www.istrapedia.hr. Pristupljeno 2. travnja 2021.
  9. Bijela cesta. Park skulptura Dubrova. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  10. Mediteranski kiparski simpozij Dubrova. www.labin.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. ožujka 2021. Pristupljeno 2. travnja 2021.
  11. Amfiteatar Dolac. Park skulptura Dubrova. Pristupljeno 13. travnja 2021.