Planeti (suita)

Ovo je izdvojeni članak – travanj 2020. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Planeti, op. 32, orkestralna je suita sa sedam stavaka engleskog skladatelja Gustava Holsta, skladana između 1914. i 1916. godine. Svaki stavak suite, prema Holstovim riječima, dobio je ime po planetu Sunčeva sustava i njemu pripadajućem astrološkom načelu.

Od premijere do danas suita je ostala vrlo popularna i utjecajna te ju se često izvodi i snima. Međutim, djelo je prvi put potpuno u javnosti bilo izvedeno tek nekoliko godina nakon njegovog dovršetka. Iako je od rujna 1918. do listopada 1920. suita bila izvedena četiri puta, koncerti su ili bili privatni (prvi nastup, u Londonu) ili nepotpuni (druga dva londonska nastupa i jedan u Birminghamu). Premijera suite održana je 29. rujna 1918. u Queen's Hallu[1] te je koncertom dirigirao Holstov prijatelj Adrian Boult pred pozvanom publikom od 250 ljudi. Prvi potpuni javni koncert 15. studenog 1920. u Londonu održao je Londonski simfonijski orkestar uz dirigenta Alberta Coatesa.[2]

Pozadina[uredi | uredi kôd]

Queen's Hall, u Londonu, gdje se održala premijera Planeta 1918. godine.

Djelo se konceptualno oslanja na astrologiju[3] umjesto na astronomiju (zbog čega u suiti nema planeta Zemlje, no Sunce i Mjesec također nisu uvršteni u nju, dok se u njoj pojavljuju netradicionalni planeti Uran i Neptun): Holst je svakim stavkom namjeravao prikazati ideje i osjećaje koje se povezuje s utjecajem planeta na ljudsku psihu, a ne božanstva iz rimske mitologije. Ideju za djelo Holstu je predložio Clifford Bax, koji ga je upoznao s astrologijom kad su tijekom proljeća 1913. bili dio manje grupe engleskih umjetnika na odmoru na Mallorci; Holsta je tema astrologije vrlo zainteresirala te je iz zabave prijateljima pisao horoskope.[3][4] Također se poslužio knjigom Alana Lea[3] Što je horoskop? kako bi ojačao vlastite ideje, ali i radi nadahnuća za podnaslove stavaka (primjerice, "Donositelj...").

Holst je 17. siječnja 1914. otišao u Queen's Hall na izvedbu Schönbergova djela Pet komada za orkestar; koncertom je dirigirao Schönbergov učenik Edward Clark.[5][6][7] Holst je ubrzo nabavio primjerak partiture; bila je to jedina Schönbergova partitura koju je ikad posjedovao. To ga je djelo toliko nadahnulo da je privremeni naziv njegove skladbe bio Sedam komada za veliki orkestar.

Holst je u vrijeme skladanja Planeta prvotno napisao partituru za dva klavira za sve stavke osim za Neptun, za koji je napisao partituru za orgulje, vjerujući da je zvuk klavira previše udaran za tako misteriozan i udaljen svijet kao što je Neptun. Holst je tad prilagodio suitu za velik orkestar te je u tom obliku postala vrlo popularna. Njegova je orkestracija bila vrlo maštovita i raznobojna, nadahnuta tadašnjim suvremenim skladateljima kao što su Igor Stravinski[8] i Arnold Schönberg,[3] ali i kasnim ruskim romantičarima kao što su Nikolaj Rimski-Korsakov i Aleksandr Konstantinovič Glazunov. Novi oblici sonornosti sadržani u djelu učinili su ga uspješnim u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i u inozemstvu. Iako su Planeti i dalje Holstovo najpoznatije djelo, sam ga skladatelj nije smatrao jednim od svojih najboljih uradaka; kasnije se požalio da je njegova popularnost potpuno nadišla sva njegova ostala djela. Međutim, ipak je bio zadovoljan popularnošću Saturna, svog omiljenog stavka.[9]

Premijere[uredi | uredi kôd]

Prije primirja Gustav Holst uletio je u moj ured: "Adrian, YMCA će me uskoro poslati u Solun i Balfour Gardiner, Bog mu dao zdravlje, darovao mi je oproštajni poklon: u Queen's Hallu će cijelo nedjeljno jutro biti orkestar. Odsvirat će Planete, a ti moraš dirigirati."
— Adrian Boult[10]

Orkestralna premijera suite Planeti, kojom je na Holstov nagovor dirigirao Adrian Boult, održala se 29. rujna 1918. godine u Queen's Hallu bez adekvatne prethodne pripreme, tijekom posljednjih tjedana Prvog svjetskog rata i uz financijsku pripomoć Holstova prijatelja i kolege skladatelja H. Balfoura Gardinera. Orkestar je užurbano uvježbavao sviranje suite; glazbenici orkestra Queen's Hall partiture za složenu glazbu prvi su put vidjeli tek dva sata prije izvedbe, a zbor za stavak "Neptun" činili su učenici iz Morley Collegea i St Paul's Girls' Schoola (škole u kojoj je Holst predavao). Koncertu je prisustvovalo oko 250 pozvanih suradnika,[4][11][12] no Holst ga je svejedno smatrao javnom premijerom suite, napisavši na Boultovu partituru: "Ovaj primjerak partiture vlasništvo je Adriana Boulta, zbog kojeg su Planeti prvi put javno zasjali i kojemu je zbog toga Gustav Holst vrlo zahvalan."[10]

Holstova bilješka na Boultovoj partituri

Prvi javni koncert održao se 27. veljače 1919. u Londonu pod pokroviteljstvom Royal Philharmonic Societyja te je i njime dirigirao Boult. Pet od sedam stavaka bilo je odsvirano ovim redoslijedom: Mars, Merkur, Saturn, Uran i Jupiter.[13][14] Boult je samostalno odlučio ne odsvirati svih sedam stavaka tijekom tog nastupa. Smatrao je da je publici bio predočen potpuno nov glazbeni jezik i da "ga je mogla pratiti najviše pola sata".[15] Anonimni kritičar u časopisu Hazell's Annual opisao je djelo "izvanredno složenom i inteligentno skladanom suitom".[16] Na koncertu simfonijskog orkestra u Queen's Hallu 22. studenog te godine sam je Holst bio dirigent tijekom stavaka Venera, Merkur i Jupiter (bila je to prva javna izvedba stavka Venera).[14][17] Još jedna nepotpuna javna izvedba održala se u Birminghamu 10. listopada 1920. godine; tijekom nje bilo je odsvirano pet stavaka (Mars, Venera, Merkur, Saturn i Jupiter). Ne zna se je li tada orkestrom dirigirao Appleby Matthews[18] ili sam skladatelj.[19]

Njegova se kći Imogen prisjetila: "Mrzio je nepotpune izvedbe Planeta, iako je nekoliko puta bio primoran na dirigiranje orkestrom tijekom tri ili četiri stavka na koncertima u Queen's Hallu. Pogotovo mu je išlo na živce kad je koncert morao dovršiti Jupiterom radi nekakvog 'sretnog završetka' jer, kao što je i sam rekao, 'u stvarnom svijetu završetak uopće nije sretan'".[20]

Prva se potpuna javna izvedba suite održala tek 15. studenog 1920. godine; tad je Londonskim simfonijskim orkestrom dirigirao Albert Coates. Tad je stavak Neptun prvi put bio javno odsviran, dok su svi ostali stavci bili izvedeni i ranije.[2]

Prva cjelovita izvedba suite tijekom koje je sam skladatelj dirigirao orkestrom održala se 13. listopada 1923. godine u Promenade Concertu s orkestrom Queen's Hall. Holst je dirigirao tim orkestrom na dvjema snimljenim izvedbama Planeta: prva izvedba bila je snimljena akustično u razdoblju od 1922. do 1924. godine (danas je pod vlasništvom Pearla, podružnice diskografske kuće Pavilion Records); druga snimka nastala je 1926. godine uz pomoć tada nove tehnike električnog snimanja (godine 2003. tu je izvedbu na CD-u objavio IMP, dok ju je Naxos Records kasnije objavio izvan SAD-a).[21] Budući da ploča sa 78 okretaja po minuti nije mogla zabilježiti dulje vremenske intervale, tempo je na tim izvedbama puno brži nego što je uobičajeno.[22]

Instrumentacija[uredi | uredi kôd]

Djelo je skladano za velik orkestar koji se sastoji od navedenih glazbala. (Stavci se razlikuju po kombinacijama korištenih glazbala).

Drvena puhačka glazbala
Limena puhačka glazbala
 Udaraljke (za 4 svirača)
Glazbala s tipkama
Glazbala sa žicama

U stavak "Neptun" dodana su dva trodjelna ženska zbora (od kojih se svaki sastoji od 2 sopranistička dijela i jednog dijela za alt) koji se tijekom izvedbe nalaze u obližnjoj sobi skrivenoj od publike.

Struktura[uredi | uredi kôd]

Suita se sastoji od sedam stavaka, od kojih je svaki ime dobio po planetu Sunčeva sustava i njemu pridruženom astrološkom načelu:

  • I: Mars, Donositelj Rata (1914.)
  • II: Venera, Donositeljica Mira (1914.)
  • III: Merkur, Krilati Glasnik (1916.)
  • IV: Jupiter, Donositelj Veselosti (1914.)
  • V: Saturn, Donositelj Starosti (1915.)
  • VI: Uran, Čarobnjak (1915.)
  • VII: Neptun, Mistik (1915.)

Holstov je prvotni naziv djela, kao što se može vidjeti na rukom pisanoj prvoj partituri, bio je "Sedam komada za veliki orkestar". Holst je 1914. godine gotovo sigurno otišao na ranu izvedbu Schönbergovih Pet komada za orkestar (iste je te godine skladao stavke Mars, Venera i Jupiter),[nb 1] i nabavio partituru za to djelo,[25][26] što je postala jedina Schönbergova partitura koju je ikad posjedovao. Svaki je stavak Holstova rada u početku nosio samo drugi dio svakog imena (I "Donositelj Rata", II "Donositeljica Mira" i tako dalje); današnji su naslovi nastali tijekom prve (nepotpune) javne izvedbe djela u rujnu 1918. godine, no nikad nisu bili uvršteni u prvotnu partituru.[25]

Prosječna izvedba svih sedam stavaka traje oko pedeset minuta, iako električna snimka Holstove izvedbe iz 1926. godine traje četrdeset dvije i pol minute.[27]

Jedno objašnjenje strukture suite koje je ponudio Raymond Head, stručnjak za Holstova djela, jest da su stavci raspoređeni po astrološkim znakovima po planetima:[28] ako se znakove s njima pripadajućim planetima ispiše prema tradicionalnom nizu koji počinje znakom ovna te ignorira duplikacije i svjetlosna tijela (Sunce i Mjesec), poredak stavaka podudarat će se s tim nizom. Kritičar David Hurwitz ponudio je drugo objašnjenje za strukturu djela: da je Jupiter središnji dio suite i da su stavci koji ga okružuju zrcalni odrazi. Tako Mars označava pokret, dok je Neptun statičan; Venera je uzvišena, dok je Uran vulgaran; Merkur je svijetao i razigran, dok je Saturn težak i usporen. Toj se hipotezi pripisuje vjerodostojnost zbog činjenice da su dva vanjska stavka, Mars i Neptun, skladana u neuobičajenom peteročetvrtinskom ritmu.

Budući da je Holst patio od neuritisa u desnoj ruci, pri pisanju partiture za Planete bio je primoran zatražiti pomoć Vally Lasker i Nore Day, dviju prepisivačica.[25][29]

Neptun je jedan od prvih orkestralnih uradaka koji završava fade-outom,[30] iako je nekoliko skladatelja (među kojima je Joseph Haydn i završetak njegove Simfonije br. 45) uspjelo postići sličan učinak koristeći se različitim metodama. Holst je istaknuo da ženski zborovi moraju "biti smješteni u susjednu sobu čija će vrata biti otvorena do posljednjeg takta skladbe, kad ih se treba polako i tiho zatvoriti" te da posljednji takt (skladan za same zborove) "treba ponavljati dok se zvuk ne izgubi u daljini".[31] Iako je danas uobičajen, taj je efekt očarao tadašnju publiku, u vrijeme prije širenja snimljene glazbe—nakon izvorne probe 1918. godine Holstova kći Imogen (osim što je vidjela kako čistačice u krilima zgrade plešu tijekom "Jupitera") komentirala je da je završetak "bio nezaboravan sa svojim skrivenim refrenom ženskih glasova koji postaju sve tiši i tiši... sve dok mašta nije mogla razlikovati zvuk i tišinu".[4]

Ukrasna ploča na školi St Paul's Girls' School u Londonu

Dodatci drugih skladatelja[uredi | uredi kôd]

Iz različitih se razloga u Holstovu suitu nekoliko puta pokušalo uvrstiti dodatnu glazbu, no na najvećem broju koncerata i snimki glazbenici i dalje sviraju izvornu inačicu sa sedam stavaka.[32][33][34][35][36]

Pluton[uredi | uredi kôd]

Pluton je otkriven 1930., četiri godine prije Holstove smrti, i tadašnji su ga astronomi prozvali devetim planetom. Holst, međutim, nije planirao skladati stavak za nj. Razočarala ga je popularnost suite jer je smatrao da je ostavila sve njegove ostale radove u svojoj sjeni.[37]

U posljednjem radijskom prijenosu serije Young People's Concerts u ožujku 1972. dirigent Leonard Bernstein odsvirao je suitu s Njujorškim filharmonijskim orkestrom iako je odbacio Saturnov stavak jer je smatrao da tematika starosti nema veze s koncertom za djecu. Prijenos je završio improviziranom izvedbom koju je nazvao "Pluton, Nepredvidljivi".[38] Snimljeni nastup može se pogledati na DVD-setu Kultur.

Godine 2000. orkestar The Hallé zatražio je britanskog skladatelja Colina Matthewsa, stručnjaka za Holstova djela, da sklada novi, osmi stavak, koji je nazvao "Pluton, Obnovitelj". Posvećen preminuloj Imogen Holst, kćeri Gustava Holsta, stavak je prvi put odsviran 11. svibnja 2000. u Manchesteru, a orkestrom Hallé dirigirao je Kent Nagano. Matthews je također djelomično izmijenio Neptunov završetak kako bi taj stavak mogao direktno ući u Plutonov stavak.[39] Sam je Matthews izjavio da bi Imogen Holst, usprkos posveti, "bila i zabavljena i zaprepaštena tim pothvatom".[40]

Trouvèreova Zemlja iz Planeta[uredi | uredi kôd]

Japanski skladatelj Jun Nagao 2003. godine aranžirao je Planete za kvartet Trouvère Quartet i djelu dodao stavke za Zemlju i Pluton jer se u to vrijeme Pluton i dalje smatralo planetom. Cijela je suita potom bila prilagođena orkestru i njezina se premijera održala 2014. godine. To djelo sadrži originalnu glazbu, glazbu iz Planeta, ali i ostale popularne Holstove melodije.[41]

Nepovezana, ali slična djela[uredi | uredi kôd]

Pjesme udaljene Zemlje[uredi | uredi kôd]

Međunarodna astronomska unija (IAU) 24. je kolovoza 2006. godine definirala koncept "planeta" u Sunčevu sustavu. Ta je definicija Plutonu negirala status planeta i dodala ga u novu kategoriju "patuljastih planeta", u kojoj se nalaze tijela poput Eride i Cerere.[42] Nakon IAU-ove odluke Kenyon D. Wilson skladao je komad za trombonski kvintet pod imenom "Pjesme udaljene Zemlje".[43] Ime djela preuzeto je iz naslova istoimenog romana Arthura C. Clarkea. Za razliku od Matthewsove skladbe to djelo nije nastalo sa svrhom da ga se uvrsti u Holstovu suitu.

Skladba se sastoji od pet stavaka, od kojih je svaki nazvan po jednom od pet tada poznatih patuljastih planeta:

  1. Erida
  2. Pluton
  3. Haumea
  4. Makemake
  5. Cerera

Asteroidi[uredi | uredi kôd]

Godine 2006. Berlinski filharmoničari sa Sirom Simonom Rattleom i EMI Classicsom zatražili su četiri skladatelja (Kaiju Saariaho, Matthiasa Pintschera, Mark-Anthonyja Turnagea i Bretta Deana) da skladaju suitu s četiri stavka utemeljenu na asteroidima u Sunčevu sustavu. Orkestar je naknadno izveo i snimio tu suitu.[44][45] Četiri su stavka:

  1. Asteroid 4179: Toutatis (Saariaho)
  2. Prema Ozirisu (Pintscher)
  3. Cerera (Turnage)
  4. Komarovljev Pad (Dean)

Adaptacije[uredi | uredi kôd]

Neorkestralni aranžmani[uredi | uredi kôd]

  • Klavirski duet (za četiri ruke) – John York pronašao je ugravirani primjerak Holstova vlastita aranžmana za klavirski duet.[46]
  • Dva klavira (duo) – Budući da je patio od neuritisa u desnoj ruci, Holst je izvorno skicirao djelo za dva klavira. Njegove dvije prijateljice, Nora Day i Vally Lasker, pristale su odsvirati suitu na dvama klavirima dok im je diktirao detalje partiture za orkestar. Te su upute samostalno ispisale na partituru za dva klavira i koristile se njima kad je došlo vrijeme da se napiše partitura za orkestar.[47] Aranžman za dva klavira bio je objavljen 1949. godine. Holstovi se izvorni rukopisi sada nalaze u zakupu Royal College of Musica (Mars, Venera, Saturn, Uran, Neptun), Royal Academy of Musica (Merkur) i British Libraryja (Jupiter, Saturn, Uran).[48]
  • Pianola – Početkom 1990-ih britanski pijanolist Rex Lawson osmislio je aranžman za samosvirajući klavir koji je objavila diskografska kuća Perforetur.[49]
  • Orgulje – Američki čembalist i orguljaš transkribirao je Planete za orgulje.[50][51]
  • Komorni orkestar – Engleski orkestrator George Morton transkribirao je Planete za petnaesteročlani ansambl odnosno komorni orkestar.[52][53]
  • Moog – Isao Tomita transkribirao je Planete za Moog i ostale sintesajzere i elektronička glazbala.[54] Izvorni je album na gramofonskoj ploči danas vrlo rijedak zbog sudskog postupka Zaklade Holst.[nb 2] Patrick Gleeson također je 1976. godine snimio elektroničku inačicu skladbe, pod imenom Beyond the Sun.
  • Puhački orkestar – Stephen Roberts, jedan od dirigenta Engleskog simfonijskog orkestra, transkribirao je cijelu suitu za puhački orkestar.[56]
  • Marširajući sastav – Jay Bocook aranžirao je stavke "Mars", "Venera" i "Jupiter" za marširajući sastav.[57] Paul Murtha zaslužan je za aranžman zborskog dijela stavka "Jupiter" za marširajući sastav.[58]
  • Simfonijski sastav – Postoje mnogobrojne transkripcije cijele suite za simfonijski sastav.
  • Ansambl udaraljki – James Ancona osmislio je aranžman za Merkur za ansambl udaraljki. Sastoji se od dvaju glokenšpila, dvaju ksilofona, dvaju vibrafona, dvije marimbe, pet timpana, male činele i dvaju trianglova.[59]
  • Bubnjarski i puhački korpus – godine 1985. dijelovi suite sačinjavali su dio repertoara skupine The Cavaliers Drum and Bugle Corps, dok je cijelu suitu izvela 1995. godine na javnom koncertu. Suita se pojavila i tijekom njihovog nastupa "Men Are from Mars" 2017. godine.[60] Sličnu je izvedbu za CD snimila grupa Star of Indiana za svoj serijal Brass Theater.
  • Rock sastavi:
  • King Crimson odsvirao je Marsov stavak u rock aranžmanu 1969. godine.[61]
  • Death metal grupa Aeon snimila je inačicu stavka "Neptun, Mistik" i objavila ju na albumu Aeons Black. Iako je dosta kraća od originala, sastoji se od nekolicine glavnih melodija[62]
  • Britanske metal skupine: početak Diamond Headove skladbe "Am I Evil?", kao i glavni rif u pjesmi "Black Sabbath" te prijelazna melodija u pjesmi "Children of the Grave" skupine Black Sabbath djelomično su utemeljeni na Marsovu stavku.[63][64] Tijekom Black Sabbathove promidžbene turneje za album Tyr 1990. godine dijelovi stavka "Mars" svirali su dok je Cozy Powell svirao bubnjarske solodionice.[65] Saxon se krajem 1980-ih služio dijelovima stavka "Jupiter" kao uvodnom špicom za svoje nastupe.[66]
  • Japanska pjevačica Ayaka Hirahara 2003. je godine objavila pop inačicu stavka "Jupiter". Našla se na drugom mjestu ljestvice Oricon i bila je prodana u gotovo milijun primjeraka, zbog čega je 2004. godine postao treći najprodavaniji singl na tržištu japanske popularne glazbe. Na ljestvicama je ostao više od tri godine.[67]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi kôd]

  • Johna Williamsa nadahnule su melodije i instrumentacija Marsova stavka dok je skladao glazbu za filmski serijal Zvjezdani ratovi (a posebno pri skladanju skladbe "The Imperial March")[68]
  • Hans Zimmer koristio se melodijama, instrumentacijom i orkestracijom Marsa radi nadahnuća za glazbu za film Gladijator do te mjere da je Zaklada Holst podnijela tužbu za narušavanje autorskih prava[69]
  • Jazz rock sastav Safety Squad poslužio se poznatim ritmom iz stavka "Mars" na pjesmi "Mr. Mungo's Revenge".[70]
  • Neptunov stavak pojavio se u sekvenciji prije zasluga u četvrtoj epizodi druge sezone američkog serijala Mr. Robot.[71]

Himne[uredi | uredi kôd]

Holst je 1921. godine melodiju iz središnjeg dijela Jupitera prilagodio metrici pjesmi "I Vow to Thee, My Country". Kao melodija himne nosi naziv Thaxted prema istoimenom gradu u Essexu u kojem je Holst živio mnogo godina. Melodiju se iskoristilo i za druge himne kao što su "O God Beyond All Praising"[72] i "We Praise You and Acknowledge You", čiji je tekst napisao vlč. Stephen P. Starke.[73]

Stihove za "I Vow to Thee, My Country" napisao je Sir Cecil Spring Rice između 1908. i 1918. godine; pjesma je postala poznata kao odgovor na velik broj žrtvi Prvog svjetskog rata. Himna je prvi put bila odsvirana 1925. godine.

Melodija je također bila prilagođena stihovima pjesme "World in Union" Charlieja Skarbeka.[74] Ta je pjesma postala naslovna skladba za Svjetski kup u ragbiju te se često reproducira prije utakmica i na televizijskim prijenosima.[74]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Lebrecht 2008, str. 240.
  2. ↑ a b "London Concerts"' The Musical Times, Prosinac 1920., str. 821
  3. ↑ a b c d "HOLST Suite: The Planets" (compares compositions & history), Len Mullenger, Olton Recorded Music Society, siječanj 2000., web-stranica: MusicWebUK-Holst: 1913. godine Holst je otišao na Mallorcu s Balfourom Gardinerom, Arnoldom Baxom i njegovim bratom Cliffordom Baxom, koji je tijekom cijelog boravka raspravljao o astrologiji.
  4. ↑ a b c "The Great Composers and Their Music", Vol. 50, Marshall Cavendish Ltd., London, 1985. I.H. as quoted on p1218
  5. ↑ Anon., "Herr Schönberg in London. His Theory and His Practice", Daily News Leader (January 17, 1914), quoted in full on the Arnold Schoenberg Centre website (pristupljeno 29. listopada 2013.)
  6. ↑ Alison Garnham, Hans Keller and the BBC: The Musical Conscience of British Broadcasting, 1959–79.
  7. ↑ Jennifer Doctor, The BBC and Ultra-Modern Music, 1922–1936: Shaping a Nation's Tastes
  8. ↑ Short, str. 131
  9. ↑ Boult, Sir Adrian (1967), Liner note to EMI CD 5 66934 2
  10. ↑ a b Boult str. 35
  11. ↑ "The Definitive CDs" (CD 94), of Holst: The Planets (with Elgar: Enigma Variations), Norman Lebrecht, La Scena Musicale, 1. rujna 2004., webpage: Scena-Notes-100-CDs.
  12. ↑ 'Sir Adrian Boult' on divine-art.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. svibnja 2008.
  13. ↑ "London Concerts", The Musical Times, April 1919, str. 179
  14. ↑ a b Holst, Imogen, A Thematic Catalogue of Gustav Holst's Music. Faber, 1974
  15. ↑ Kennedy, str. 68
  16. ↑ Foreman, Lewis, Music in England 1885–1920, Thames Publishing, 1994
  17. ↑ "London Concerts", The Musical Times, January 1920, str. 32
  18. ↑ Greene (1995), str. 89
  19. ↑ "Music in the Provinces", The Musical Times, 1. studenog 1920., str. 769; and "Municipal Music in Birmingham", The Manchester Guardian, 11. listopada 1920., str. 6
  20. ↑ Holst, Imogen, A Thematic Catalogue of Gustav Holst's Music. Faber, 1974., at page 125
  21. ↑ HOLST: Planets (The) (Holst) / VAUGHAN WILLIAMS: Symphony No. 4 (Vaughan Williams) (1926, 1937) at Naxos.com
  22. ↑ Sanders, Alan, "Gustav Holst Records The Planets", Gramophone, rujan 1976., str. 34
  23. ↑ Combined part of 3rd and 4th flute (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 25. prosinca 2017. Pristupljeno 6. prosinca 2013.
  24. ↑ Short, str. 103
  25. ↑ a b c Collected Facsimile Edition vol. 3, Faber 1979. Introduction by Imogen Holst
  26. ↑ Full score, Bodleian Library MS. Mus.b.18/1-7
  27. ↑ The Original Original! "The Planets" rec. 1926, restored, Holst conducting Holst / London SO. YouTube. 12. ožujka 2017. Pristupljeno 2. listopada 2017.
  28. ↑ Head (2014): str. 7
  29. ↑ Gustav Holst and 'The Planets'. The History Press. Pristupljeno 29. siječnja 2019.
  30. ↑ Weir, William. 14. rujna 2014. A Little Bit Softer Now, a Little Bit Softer Now …. Slate. Pristupljeno 16. rujna 2014.
  31. ↑ "The Planets" (full orchestral score): Goodwin & Tabb, Ltd., London, 1921.
  32. ↑ Holst: The Planets – Sunday 23 Apr 2017, 3pm – Royal Festival Hall London – Philharmonia Orchestra. Philharmonia Orchestra
  33. ↑ Prom 14: Holst – The Planets. BBC Music Events
  34. ↑ London Symphony Orchestra – Holst The Planets. lso.co.uk
  35. ↑ Find classical music concert listings – Holst – The Planets, Op.32 – by Bachtrack for classical music, opera, ballet and dance event reviews. bachtrack.com
  36. ↑ Archived copy. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. kolovoza 2017. Pristupljeno 31. srpnja 2017.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  37. ↑ Kemp, Linsay (1996) Liner notes to Decca CD 452–303–2
  38. ↑ Hambrick, Jennifer. The Missing Planet: Watch Leonard Bernstein Improvise 'Pluto, the Unpredictable'. WOSU Public Media. WOSU Radio. Pristupljeno 12. siječnja 2019.
  39. ↑ Scott Rohan, Michael, Review, Gramophone, kolovoz 2001., str. 50
  40. ↑ Holst: The Planets; Matthews: Pluto. Hyperion Records
  41. ↑ Earth, The, from "The Planets" by Trouvère. Wind Repertory Project (engleski). Pristupljeno 6. srpnja 2019.
  42. ↑ A. Akwagyiram. 2. kolovoza 2005. Farewell Pluto?. BBC News. Pristupljeno 5. ožujka 2006.
  43. ↑ Kenyon D. Wilson, "Songs of Distant Earth," Potenza Music, 2008.
  44. ↑ Holst: The Planets ~ Rattle: Music. Amazon.com. Pristupljeno 6. prosinca 2013.
  45. ↑ EMI Music. 4. rujna 2006. BERLINER PHILHARMONIKER // Holst: The Planets. Emiclassics.com. Pristupljeno 6. prosinca 2013.
  46. ↑ Notes from Amazon, webpage: amazon.ca/Planets-World-Premiere.
  47. ↑ Notes to The Planets, Arranged for Two Pianos by the Composer, J. Curwen & Sons, London.
  48. ↑ Holst: Music for Two Pianos, Naxos catalogue no. 8.554369, About This Recording  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. srpnja 2009. (Wayback Machine)
  49. ↑ History of the Pianola – Pianola Repertoire. Pristupljeno 23. siječnja 2019.
  50. ↑ Peter Sykes. " Holst: The Planets" HB Direct, Released 1996.
  51. ↑ Peter Sykes. Peter Sykes. Pristupljeno 6. prosinca 2013.
  52. ↑ Universal Edition. Universal Edition. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. travnja 2016. Pristupljeno 21. ožujka 2016.
  53. ↑ George Morton, arranging. George Morton. Pristupljeno 21. ožujka 2016.
  54. ↑ Isao Tomita. " Tomita's Planets  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. kolovoza 2010. (Wayback Machine)." HB Direct, Objavljeno 1976.
  55. ↑ Grogan, Christopher. Imogen Holst: A Life in Music. Boydell Press (2010), str. 422
  56. ↑ Stephen Roberts at 4barsrest.com
  57. ↑ [1]
  58. ↑ [2]
  59. ↑ Tapspace :: Solo & Ensemble :: Mercury (from "The Planets")
  60. ↑ "Song History for The Cavaliers", Pristupljeno 31. ožujka 2013.
  61. ↑ King Crimson – Mars. Paste Magazine. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. travnja 2017. Pristupljeno 26. rujna 2019.
  62. ↑ Aeon "Aeons Black". Metal Blade Records
  63. ↑ Archived copy. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. kolovoza 2012. Pristupljeno 27. srpnja 2017.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  64. ↑ BBC Two – Classic Albums, Black Sabbath: Paranoid. Bbc.co.uk. 26. listopada 2013. Pristupljeno 6. prosinca 2013.
  65. ↑ Black Sabbath Dies Irae Cue to timeline 49:40
  66. ↑ Malfarius. 3. ožujka 2015. Saxon – 10 Years Of Denim And Leather 1989 Full Concert Prenosi YouTube
  67. ↑ 平原綾香 (Hirahara Ayaka) na last.fmu
  68. ↑ Shobe, Michael. and Kim Nowack. "The Classical Music Influences Inside John Williams' 'Star Wars' Score," WQXR (17. prosinca 2015.).
  69. ↑ Carlsson, Mikael. "Zimmer sued over 'Gladiator' music" (12. lipnja 2006.).
  70. ↑ Safety Squad "Mr Mungo's Revenge" (6. travnja 2018.)
  71. ↑ Mr. Robot Soundtrack: S2 · E4 · eps2.2_init1.asec. tunefind.com. Pristupljeno 22. studenoga 2018.
  72. ↑ O God Beyond All Praising. Oremus. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. travnja 2009. Pristupljeno 1. ožujka 2009.
  73. ↑ We Praise You and Acknowledge You, O God. Hymnary.org. Pristupljeno 10. svibnja 2018.
  74. ↑ a b Rayner, Gordon. 24. rujna 2015. Rugby World Cup: fans petition ITV to replace 'truly awful' Paloma Faith theme music. The Telegraph (engleski). Pristupljeno 28. ožujka 2017.

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Holstov dnevnik sastanaka sadrži datum druge izvedbe djela u Londonu u siječnju 1914. godine.[24]
  2. ↑ Skladateljeva kći, Imogen Holst, trudila se spriječiti distribuciju albuma po Ujedinjenom Kraljevstvu.[55]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Planeti_(suita)&oldid=6806021"