Poljaci u Njemačkoj

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Rodło, simbol njemačkih Poljaka.

Poljaci u Njemačkoj su osobe djelomičnog ili potpunog poljskog podijetla koje prebivaju na području Savezne Republike Njemačke. Čine najbrojniju europsku zajednicu poljskog iseljeništva i drugu najbrojniju na svijetu. Prema popisu stanovištva iz 2016. godine u Njemačkoj obitava 2,85 milijuna Poljaka.[1] Unatoč tome, nemaju pravni status nacionalne manjine.

Tijekom povijesti, još od Tri podjele Poljske, Poljaci su u njemačkim krajevima imali podređeni status, koji je bio izražen tijekom Trećeg Reicha, kada su smatrani "slavenskom podrasom" te u Istočnoj Njemačkoj, gdje su ih progonile prosovjetski orijentirane komunističke vlasti. Njemačka i danas niječe pravo na samoodređenje državljanja poljskog podrijetla u toj zemlji.

Povijest[uredi VE | uredi]

Zbog povijesnih previranja i promjena granica, većinski poljska naselja mijenjala su države te je njihov položaj često bio zapostavljen.[1] Izvorno poljske zemlje tijekom 1770-ih i 1790-ih podijeljene su u trima dogovorima između Pruske, Habsburške Monarhije i Ruskog Carstva čime je poljska država prestala postojati. Pruskoj su pripali istočni dijelovi i baltička pokrajina Pomorje (Pomeranije), koja će zajedno sa gradom Gdanjskom (njem. Danzig), postati višestoljetni predmet sporenja europskih sila. Tada je na području novopripojenih "pruskih zemalja" živjelo oko 3 milijuna Poljaka.[2] Zbog straha od izrazito protupoljski nastrojnih Rusa, tijekom 18. stoljeća u značajnoj mjeri naseljavaju područja oko Dresdena i Leipziga.[3] Tako se prema jednom zapisu iz 1885. godine 35 000 Poljaka i Judeopoljaka iselilo u zapadne dijelove Pruske, gdje su odmah bili podvrgnuti germanizaciji, unatoč protivljenjima Katoličke Crkve koja se zalagala za ravnopravan status Poljaka.[2]

Poljski useljenici uglavnom su naseljavali područja uz rijeke Šprevu i Rajna, gdje su se uglavnom zapošljavali kao nadničari ili tvornički radnici. Nerijetko su bili lošije plaćeni i doživljavali tjelesno i usmeno zlostavljanje vlasnika, rjeđe i mjesne zajednice. U najvećem priljevu useljenika između 1870-ih i 1890-ih, većina Poljaka naselila je Ruhrsko područje ili okolicu Berlina, a značajan dio naselio se i u Središnjoj Njemačkoj, gdje su se uglavnom zapošljavali u rudnicima ugljena. Poljaci su činili većinu u tzv. Poznanjskoj provinciji, jednoj od pruskih pokrajina, gdje su u više od šezdesetak naselja činili većinsko stanovništvo.[4]

Završetkom Prvog svjetskog rata, većinska poljska područja Gornje Šleske i Istočne Prusije pripojena su novoosnovanoj Poljskoj Republici. Prema Ženevskom ugovoru, potpisanom 15. svibnja 1922., Weimarska Republika je dopustila korištenje poljskog jezika u tim područjima te Poljacima dodijelila status nacionalne manjine[5], što je bilo ostvareno i velikim zalaganjem Lige naroda, koja je slično zahtjevala od Poljske u slučaju Nijemaca u Šleskom vojvodstvu.[6]

Jezik[uredi VE | uredi]

Prema popisu stanovništva od 1. prosinca 1900., poljski jezik se kao većinski govorio u više od 60-tak naselja, od čega je u njih dvadesetak poljski govorilo više od 80% stanovništva, najviše u mjestima Adelnau (90%), Schildbergu (89,6%) i Kostenu (89%). Dio njih nosio je i poljska imena: Witkowo (83%), Rybnik (82,5%), Strelno (82,4%) i dr. Od većih gradova, u Kempenu je poljski govorilo 84,2%, Neustadtu 44,7%, Bochumu 9,1%, Dortmundu 7,3% i Schwerinu 5,2% stanovništva, mahom gradovima u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija.[4]

Prema njemačkim popisima iz 1920-ih oko 200 000 Poljaka (10%) govorilo je poljski kao materinji ili "prvi" jezik, što je bio pokazatelj uspješnosti germanizacije i asimilacije u njemačko društvo.[7]

Politika[uredi VE | uredi]

Od 1871. do 1912. poljske političke stranke na izbore za Reichstag su izlazile pod zajedničkom tzv. Poljskom listom (Polnische Liste) koju su činili Poljska frakcija (kasnije Poljska stranka), tada najveća manjinska stranka u Njemačkom Carstvu[8], zajedno s drugim poljskim listama i manjim strankama. Prosječno je osvajala između 13 i 20 mjesta, što je bio najveći uspjeh nekog nenjemačkog naroda.

Godine 1903. osnovana je Poljska narodno-demokratska stranka (Polnische Nationaldemokratische Partei), koja je 1920-ih uklopljena u Poljsku narodnu (pučku) stranku (Polnische Volkspartei). Za izbore 1932., sve poljske stranke ponovno su se ujedinile u obnovljenu Poljsku listu s kojom su osvojili i jedan ministarski mandat, koji je obnašao istaknuti šleski novinar i višestruki zastupnik Wojciech Korfanty.

Majka njemačke kancelarke Angele Merkel zvala se Herlind (rođ. Jentzsch) i radila je kao učiteljica engleskog i latinskog jezika. Bila je Poljakinja iz Gdanjska.[9]

Brojnost[uredi VE | uredi]

Na popisima stanovništva, od Ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. broj izjašnjenih Poljaka kreće se između 2,8 i 3 milijuna. Unatoč tome, njemački autori navode oko 260 do 300 tisuća Poljaka opovrgavajući rezultate popisa.[10] Značajnija zajednica poljaka živi na području Ruhra te su poznati pod nazivom Ruhrski Poljaci, a prema podatcima njemačkh vlasti njihov broj kreće se između 70 i 200 tisuća. Najznačajnije obitavaju gradove Essen, Bochum, Düsseldorf, Duisburg i Dortmund.[10]

Savezna država Broj Poljaka (popis 2011.)[11]
Sjeverna Rajna-Vestfalija 786 480
Bavarska 202 220
Baden-Württemberg 202 210
Donja Saska 201 620
Hessen 163 200
Berlin 101 080
Rheinland-Pfalz 88 860
Hamburg 71 260
Schleswig-Holstein 55 510
Brandenburg 27 940
Bremen 26 270
Saska 25 700
Saarland 19 870
Mecklenburg-Vorpommern 13 250
Saska-Anhalt 10 790
Tiringija 10 140
Sveukupno 2 006 410

Poznati njemački Poljaci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Zeit Online (njem.) Christoph Herwartz. Verstecken war gestern, www.zeit.de, 16. lipnja 2016. (pristupljeno 4. studenog 2017.)
  2. 2,0 2,1 Radio Berlin Brandenburg (njem.) Ereignis 1864: Germanisierung Polens, www.deutscheundpolen.de (pristupljeno 4. studenog 2017.)
  3. Članak Poljaci i Njemačka objavljen u zborniku Muzeja iseljeništva u Gdanjsku, 26. studenog 2014.
  4. 4,0 4,1 verwaltungsgeschichte.de (njem.) Michel Rademacher. Deutsche Verwaltungsgeschichte von der Reichseinigung 1971 bis zur Wiedervereinigung 1990, izvadak iz popisa stanovništva 1. prosinca 1900.-te, poglavlje 1.2. Zastupjlenost govornika stranih jezika u Njemačkom Carstvu - 1.2. Fremdsprachige Minderheiten in Deutschen Reich (pristupljeno 4. studenog 2017.)
  5. Austrijska nacionalna knjižnica (njem.) Sken novinskog članka Deutsch-polnisches Abkommen über Oberschlesien iz Oberschlesien-Abkommena od 15. svibnja 1922., Reichsgesetzblatt, dio II, str. 238
  6. Krzysztof Rak. Sytuacja polskiej mniejszości narodowej w Niemczech (Stanje poljske nacionalne manjine u Njemačkoj), str. 36, mrežno izdanje (polj.) u PDF-u (pristupljeno 27. studenog 2013.
  7. Thomas Urban. Der Verlust: die Vertreibung der Deutschen und Polen im 20. Jahrhundert. Poglavlje: Säbelgerassel auf beiden Seiten. ISBN 3406521
  8. Vincent E. McHale. Political parties of Europe, Greenwood Press, 1983., str. 428 ISBN 0-313-23804-9
  9. Angela Merkel, www.moljac.hr
  10. 10,0 10,1 The Sarmatian Review, vol. XXI, br. 2 (travanj 2001.) (engl.) Malgorzata Warchol-Schlottmann. Polonia in Germany, www.ruf.rice.edu (pristupljeno 4. studenog 2017.)
  11. Službene stranice Njemačkog popisa stanovnštva 2011. (njem.) Stranci u Njemačkoj 2011., ergebnisse.zensus2011.de, 23. travnja 2015. (pristupljeno 4. studenog 2017.)