Prijeđi na sadržaj

Dušan Žanko: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Oznake: uklanjanje mobilni uređaj m.wiki napredni alati
upitno je sto? koja tvrdnja vam se ne svidja pa cemo je popraviti
Oznake: uklanjanje uklonjeno uređivanje
Redak 9: Redak 9:
}}
}}


'''Dušan Žanko''' ([[Trilj]], [[10. studenoga]] [[1904.]] – [[Caracas]], [[23. siječnja]] [[1980.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[profesor]], kulturni djelatnik, književni i kazališni kritičar, [[pjesnik]], [[publicist]], [[diplomat]] i intendant [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|Hrvatskog narodnog kazališta]].
'''Dušan Žanko''' ([[Trilj]], [[10. studenoga]] [[1904.]] – [[Caracas]], [[23. siječnja]] [[1980.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[profesor]], kulturni djelatnik, književni i kazališni kritičar, [[pjesnik]], [[publicist]], [[diplomat]] i intendant [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|Hrvatskog narodnog kazališta]] u nacističkoj satelitskoj državi [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]], odgovoran za progon nepodobnih zaposlenika u skladu s tadašnjim rasnim zakonima.


== Životopis ==
== Životopis ==
Redak 15: Redak 15:
Dušan Žanko rođen je u [[Trilj]]u, pokraj [[Sinj]]a, 10. studenoga 1904. godine. Rođen je u obitelji Nikole Žanka i Amalije rođ. Petrić iz Trogira.<ref name="Bio-biblio">Milan Blažeković, ''Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije'', [[Školske novine]]-Pergamena, Zagreb, 1996., {{ISBN|953-160-107-0}}, str. 608.</ref> Pučku školu pohađao je i završio u Sinju. Srednju školu je pohađao u franjevačkim gimnazijama u Sinju, te u [[Široki Brijeg|Širokom Brijegu]]. Maturirao je u Širokome Brijegu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji [[1924.]] godine.<ref name="Bio-biblio"/> Godine [[1924.]] započinje studirati povijest na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom Fakultetu u Zagrebu]] te ga završava [[1928.]] godine. Iste godine postaje profesor u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu, gdje je predavao opću povijest te povijest umjetnosti. U mladosti je sudjelovao u radu Saveza hrvatskih orlova i bio je jedan od visokopoziciranijih članova (od 1924. do 1929. godine član je vodstva), te je surađivao s [[Ivan Merz|dr. Ivanom Merzom]] te dr. [[Ivo Protulipac|Ivom Protulipcem]]. Kad je diktatura [[Kraljevina Jugoslavija|jugoslavenskog]] [[kralj]]a [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandra I. Karađorđevića]] [[1929.]] godine dokinula Hrvatski orlovski savez, sva hrvatska mladež iz orlovstva prelazi u novoosnovanu katoličku omladinsku organizaciju križarstva - Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo. Žanko je i u križarstvu angažiran i član je njegova vodstva. Istodobno je aktivan i u Katoličkoj akciji. Surađivao je u časopisu ''[[Hrvatska smotra]]'' kao kazališni kritičar i esejist, a jedno vrijeme bio je i urednik. Kao intelektualac katoličke orijentacije, surađivao je i u drugim publikacijama katoličkog smjera (''Franjevački vjesnik'', ''Katolički tjednik'', ''Križ'', ''Život'' i inima). Godine [[1935.]] objavljuje antologiju ''Hrvatska marijanska lirika''. Žanko je bio dobar govornik [[Francuski jezik|francuskog jezika]] i volio je [[Francuska|francusku]] [[Kultura|kulturu]] i [[Francuska književnost|književnost]], pa je često prevodio s francuskog jezika na [[hrvatski jezik]]. Objavljivao je [[Kazališna kritika|kazališne]] i [[Književna kritika|književne kritike]] te prikaze u časopisima i novinama (''Nedjelja'', ''Prosvjetni život'', ''Obzor'', ''Život'', ''Hrvatska smotra'', ''Hrvatska pozornica'', ''Hrvatski narod'' i inima).<ref name="enciklopedija.hr">[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67636 Žanko, Dušan], enciklopedija.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.</ref>
Dušan Žanko rođen je u [[Trilj]]u, pokraj [[Sinj]]a, 10. studenoga 1904. godine. Rođen je u obitelji Nikole Žanka i Amalije rođ. Petrić iz Trogira.<ref name="Bio-biblio">Milan Blažeković, ''Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije'', [[Školske novine]]-Pergamena, Zagreb, 1996., {{ISBN|953-160-107-0}}, str. 608.</ref> Pučku školu pohađao je i završio u Sinju. Srednju školu je pohađao u franjevačkim gimnazijama u Sinju, te u [[Široki Brijeg|Širokom Brijegu]]. Maturirao je u Širokome Brijegu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji [[1924.]] godine.<ref name="Bio-biblio"/> Godine [[1924.]] započinje studirati povijest na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom Fakultetu u Zagrebu]] te ga završava [[1928.]] godine. Iste godine postaje profesor u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu, gdje je predavao opću povijest te povijest umjetnosti. U mladosti je sudjelovao u radu Saveza hrvatskih orlova i bio je jedan od visokopoziciranijih članova (od 1924. do 1929. godine član je vodstva), te je surađivao s [[Ivan Merz|dr. Ivanom Merzom]] te dr. [[Ivo Protulipac|Ivom Protulipcem]]. Kad je diktatura [[Kraljevina Jugoslavija|jugoslavenskog]] [[kralj]]a [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandra I. Karađorđevića]] [[1929.]] godine dokinula Hrvatski orlovski savez, sva hrvatska mladež iz orlovstva prelazi u novoosnovanu katoličku omladinsku organizaciju križarstva - Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo. Žanko je i u križarstvu angažiran i član je njegova vodstva. Istodobno je aktivan i u Katoličkoj akciji. Surađivao je u časopisu ''[[Hrvatska smotra]]'' kao kazališni kritičar i esejist, a jedno vrijeme bio je i urednik. Kao intelektualac katoličke orijentacije, surađivao je i u drugim publikacijama katoličkog smjera (''Franjevački vjesnik'', ''Katolički tjednik'', ''Križ'', ''Život'' i inima). Godine [[1935.]] objavljuje antologiju ''Hrvatska marijanska lirika''. Žanko je bio dobar govornik [[Francuski jezik|francuskog jezika]] i volio je [[Francuska|francusku]] [[Kultura|kulturu]] i [[Francuska književnost|književnost]], pa je često prevodio s francuskog jezika na [[hrvatski jezik]]. Objavljivao je [[Kazališna kritika|kazališne]] i [[Književna kritika|književne kritike]] te prikaze u časopisima i novinama (''Nedjelja'', ''Prosvjetni život'', ''Obzor'', ''Život'', ''Hrvatska smotra'', ''Hrvatska pozornica'', ''Hrvatski narod'' i inima).<ref name="enciklopedija.hr">[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67636 Žanko, Dušan], enciklopedija.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.</ref>


=== Drugi svjetski rat i nakon rata emigracija ===
=== Drugi svjetski rat i rad na progonu nepodobnih ===
U predratnim vremenima, aktivan je kao hrvatski nacionalist, te s velikim odobravanjem dočekuje nastanak [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]]. Zbog velikog znanja o kulturi i širokog kulturnog horizonta, ostao je zapamćen kao jedan od najistaknutijih kulturnih djelatnika u hrvatskoj državi. Od [[22. travnja]] [[1941.]] godine do [[8. studenoga]] [[1943.]] godine vrši službu intendanta Hrvatskog državnog kazališta (preteča [[Hrvatsko narodno kazalište|Hrvatskog narodnog kazališta]]). U to vrijeme, kazališni život NDH podigao je na visoku razinu, te je pod njegovim vodstvom Hrvatska opera uspješno gostovala u [[Rim]]u, [[Firenca|Firenci]], [[Venecija|Veneciji]] tijekom travnja [[1942.]] godine i [[Beč]]u [[1943.]] godine. Međutim, prebacuje se u diplomatske vode. Dne [[28. listopada]] 1943. godine imenovan je izvanrednim poslanikom II. reda i odlazi u Francusku te se nalazi u [[Pariz]]u kao voditelj Kulturno-gospodarskog izaslanstva Hrvatske u Francuskoj.<ref name="Bio-biblio"/> Od [[1944.]] godine na čelu je Hrvatskog saveza kulturnih i prosvjetnih društava. Kratko vrijeme je bio na čelu hrvatske misije u Vichyu, odakle se nakon savezničkog iskrcavanja na Normandiji, vraća u Zagreb.
U predratnim vremenima, aktivan je kao hrvatski nacionalist, te s velikim odobravanjem dočekuje nastanak[[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]]. Zbog velikog znanja o kulturi i širokog kulturnog horizonta, ostao je zapamćen kao jedan od najistaknutijih kulturnih djelatnika u toj fašističkoj tvorevini. Od [[22. travnja]] [[1941.]] godine do [[8. studenoga]] [[1943.]] godine vrši službu intendanta Hrvatskog državnog kazališta (preteča [[Hrvatsko narodno kazalište|Hrvatskog narodnog kazališta]]). Pod njegovim vodstvom Hrvatska opera uspješno gostovala u [[Rim]]u, [[Firenca|Firenci]], [[Venecija|Veneciji]] tijekom travnja [[1942.]] godine i [[Beč]]u [[1943.]] godine.

⚫
U svibnju 1945. napušta domovinu i nalazi se u izbjegličkoj skupini koju saveznici iz Austrije prebacuju u saveznički zarobljenički logor u Fermu gdje je bilo 2.400 hrvatskih logoraša i u kojem je boravio od [[1945.]] do [[1947.]] godine. Za to vrijeme izabran je za predsjednika logorskog odbora. Potom studira godinu dana u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani, na Antonijanumu i Papinskom orijentalnom institutu. Koncem travnja 1947. Englezi su iz Ferma odvezli dvadeset hrvatskih izbjeglica, od kojih su deset izručili Jugoslaviji, a ostale su, među njima i Žanka, smjestili u rimsku tamnicu „Regina Elena“. Iz te tamnice oslobodili su Žanka i još pet Hrvata, skupina hrvatskih mornara s Crnog mora, a vođa pothvata bila je ličanka Anka Rukavina, inženjerka agronomije. Žanko bježi u [[Argentina|Argentinu]], u mjesecu travnju [[1948.]] godine, gdje postaje upraviteljem knjižnice u velikom isusovačkom kolegiju u San Miguelu kraj [[Buenos Aires]]a. Tu je s ocem I. Quilesom, S.J. organizirao je, [[1952.]] godine, ''Međunarodnu bibliografsku izložbu filozofije XX. stoljeća''.
S početkom mandata intendanta HNK, u dogovoru s ratnim zločincem, ministrom u NDH [[Mile Budak|Milom Budakom]] biva odgovoran za pretvaranje kazališta u propagandnu instituciju i sustavno provođenje ustaške rasnih zakona, najavljujući čišćenje repertoara i osoblja. Objavio je tekst "Etička osnova ustaštva" u kojem se oštro obrušio na "srbstvo, jugoslavenstvo, židovstvo, masoneriju, lenjinizam i stari bolesni liberalizam", zaključivši da jedino ustaštvo može "razjuriti to leglo truleža i uspostaviti jedan autoritet u službi za opće dobro i moralnost".

Pod njegovim ravnanjem NHK, svi zaposlenici nehrvatskog porijekla i oni u braku s osobama nehrvatskog porijekla, morali su ispuniti Izjave o rasnoj pripadnosti, a svi umjetnici koji su se prijavljivali za posao u kazalištu, morali su upisati i podatke o vjeri i porijeklu poput "rimokatoličke vjere kao što su i moji roditelji bili iste vjere“, "ispravan Hrvat“, "nacionalno svjestan Hrvat" ili "čistokrvni arijevac“.

Već u prvim mjesecima uspostave tzv. NDH, otpušteni su etnički Židovi: operetna subreta [[Margita Dubajić]], dramske glumice [[Paula Herzberger]] i [[Ivica Tanhofer]] (rođena Braun), supruga glumca i redatelja Tomislava Tanhofera, [[Gjuro Deutsch]], prva violina orkestra. Operni solist [[Leo Mirković]] ostao je u angažmanu kazališta, ali nije bio na sceni te je netom kasnije uhićen i poslan u logor. Jedna od najpoznatijih glumica koje su otpuštene bila je i [[Lea Deutsch|Lea (Dragica) Deutch (Dajč)]], dječja glumica koja je 1943. godine skončala u stočnom vagonu na putu za Auschwitz.

Intendant Žanko se ubrzo uselio u zagrebačku vilu židovskog industrijalca [[Dragan Klaić|Dragana Klaića]] (Klajna) u Hercegovačkoj ulici 76, kojem se gubi trag.

Nakon otpuštanja etničkih Židova, uslijedilo je i otpuštanje masona: dirigent [[Krešimir Baranović]] i ravnatelj Drame [[Josip Badalić]] završili su u zatvoru u Staroj Gradišci. Zatim su otpušteni dramaturg [[Slavko Batušić]] te operni solisti [[Josip Križaj]] i [[Drago Hržić]].

Nakon bijega dijela zaposlenika okupljenih oko Vjekoslava Afrića u partizane, pobjegli su i [[Vladimir Nazor]], [[Ivan Goran Kovačić]], [[Mladen Šerment]] i [[Josip Bobi Marotti|Josip "Bobi" Marotti]]. Intendant Žanko je zatražio od Ustaškog redarstva popis političkih sumnjivaca u kazalištu, na kojem su se našli Branko Gavella, [[Dubravko Dujšin]], [[Božena Kraljeva]], [[Tito Strozzi]] i drugi umjetnici.

Sljedeći na redu došli su pravoslavci: glumica [[Bela Krleža]] te redatelji [[Branko Gavella]] i Tito Strozzi, inače etnički Hrvat koji je bio službeno prešao na pravoslavlje zbog ženidbe s ruskom balerinom.<ref>{{Citiranje weba|title=ZNATE LI KO JE LEA DEUTSCH: Potresna priča o zagrebačkom "čudu od djeteta" koje je skončalo u vozu za Auschwitz, Buka magazin, 2019-01-29|url=https://6yka.com/bih/znate-li-ko-je-lea-deutsch-potresna-prica-o-zagrebackom-cudu-od-djeteta-koje-je-skoncalo-u-vozu-za-auschwitz|url-status=live}}</ref>

28. listopada 1943. godine imenovan je izvanrednim poslanikom II. reda i odlazi u Francusku te se nalazi u [[Pariz]]u kao voditelj Kulturno-gospodarskog izaslanstva NDH u Francuskoj.<ref name="Bio-biblio" /> Od [[1944.]] godine na čelu je Hrvatskog saveza kulturnih i prosvjetnih društava. Kratko vrijeme je bio na čelu hrvatske misije u Vichyu, odakle se nakon savezničkog iskrcavanja na Normandiji, vraća u Zagreb.

=== Emigracija ===
⚫
U svibnju 1945. napušta domovinu i nalazi se u izbjegličkoj skupini koju saveznici iz Austrije prebacuju u saveznički zarobljenički logor u Fermu gdje je bilo 2400 hrvatskih logoraša i u kojem je boravio od [[1945.]] do [[1947.]] godine. Za to vrijeme izabran je za predsjednika logorskog odbora. Potom studira godinu dana u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani, na Antonijanumu i Papinskom orijentalnom institutu. Koncem travnja 1947. Englezi su iz Ferma odvezli dvadeset hrvatskih izbjeglica, od kojih su deset izručili Jugoslaviji, a ostale su, među njima i Žanka, smjestili u rimsku tamnicu „Regina Elena“. Iz te tamnice oslobodili su Žanka i još pet Hrvata, skupina hrvatskih mornara s Crnog mora, a vođa pothvata bila je ličanka Anka Rukavina, inženjerka agronomije i članica [[Ustaška sveučilišna mladež|Ustaške sveučilišne mladeži]]<ref>{{Citiranje weba|title="U ČAST JEDNOGA SJAJNOG NACIONALISTIčKOG NARAŠTAJA:
RAZGOVOR S ANKOM RUKAVINA", Politički zatvorenik, godina XVIII. - srpanj/kolovoz 2008., broj 196/197|url=https://www.hdpz.hr/wp-content/uploads/2021/04/Politicki-zatvorenik-196_197.pdf|url-status=live}}</ref>. Žanko bježi u [[Argentina|Argentinu]], u mjesecu travnju [[1948.]] godine, gdje postaje upraviteljem knjižnice u velikom isusovačkom kolegiju u San Miguelu kraj [[Buenos Aires]]a. Tu je s ocem I. Quilesom, S.J. organizirao je, [[1952.]] godine, ''Međunarodnu bibliografsku izložbu filozofije XX. stoljeća''.


Godine [[1954.]] prelazi u [[Venezuela|Venezuelu]], u [[Caracas]], gdje najprije na Katoličkom sveučilištu Andrés Bello predaje "Povijest ideja" (od 1954. do 1956. godine)<ref name="Bio-biblio"/> i radi kao knjižničar na Katoličkom sveučilištu. Potom radi kao privatni činovnik od 1956. do 1961. godine,<ref name="Bio-biblio"/> a [[1961.]] godine postaje profesor humanističkih znanosti na Centralnom sveučilištu u Venezueli i Agronomskom fakultetu u Maracayu, gdje je predavao bibliografsku dokumentaciju i tehničke komunikacije. Na Sveučilištu je ostao sve do smrti.
Godine [[1954.]] prelazi u [[Venezuela|Venezuelu]], u [[Caracas]], gdje najprije na Katoličkom sveučilištu Andrés Bello predaje "Povijest ideja" (od 1954. do 1956. godine)<ref name="Bio-biblio"/> i radi kao knjižničar na Katoličkom sveučilištu. Potom radi kao privatni činovnik od 1956. do 1961. godine,<ref name="Bio-biblio"/> a [[1961.]] godine postaje profesor humanističkih znanosti na Centralnom sveučilištu u Venezueli i Agronomskom fakultetu u Maracayu, gdje je predavao bibliografsku dokumentaciju i tehničke komunikacije. Na Sveučilištu je ostao sve do smrti.
Redak 26: Redak 45:


== Pjesništvo ==
== Pjesništvo ==
Pisao je i pjesme a najpoznatija mu je pjesma u prozi ''Anđeo čuvar Hrvatske'' iz [[1949.]] godine.<ref name="enciklopedija.hr"/>
Pisao je i pjesme, a najpoznatija mu je pjesma u prozi ''Anđeo čuvar Hrvatske'' iz [[1949.]] godine.<ref name="enciklopedija.hr"/>


== Djela ==
== Djela ==

Inačica od 14. veljače 2024. u 18:36

Dušan Žanko
Rođenje 10. studenoga 1904., Trilj, Hrvatska
Smrt 23. siječnja 1980., Caracas, Venezuela
Nacionalnost Hrvat
Poznat(a) po Intendant Hrvatskog državnog kazališta i diplomat u vrijeme NDH, pisac
Portal o životopisima

Dušan Žanko (Trilj, 10. studenoga 1904. – Caracas, 23. siječnja 1980.), bio je hrvatski profesor, kulturni djelatnik, književni i kazališni kritičar, pjesnik, publicist, diplomat i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u nacističkoj satelitskoj državi Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odgovoran za progon nepodobnih zaposlenika u skladu s tadašnjim rasnim zakonima.

Životopis

Rani život, školovanje i rad

Dušan Žanko rođen je u Trilju, pokraj Sinja, 10. studenoga 1904. godine. Rođen je u obitelji Nikole Žanka i Amalije rođ. Petrić iz Trogira.[1] Pučku školu pohađao je i završio u Sinju. Srednju školu je pohađao u franjevačkim gimnazijama u Sinju, te u Širokom Brijegu. Maturirao je u Širokome Brijegu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji 1924. godine.[1] Godine 1924. započinje studirati povijest na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu te ga završava 1928. godine. Iste godine postaje profesor u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu, gdje je predavao opću povijest te povijest umjetnosti. U mladosti je sudjelovao u radu Saveza hrvatskih orlova i bio je jedan od visokopoziciranijih članova (od 1924. do 1929. godine član je vodstva), te je surađivao s dr. Ivanom Merzom te dr. Ivom Protulipcem. Kad je diktatura jugoslavenskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića 1929. godine dokinula Hrvatski orlovski savez, sva hrvatska mladež iz orlovstva prelazi u novoosnovanu katoličku omladinsku organizaciju križarstva - Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo. Žanko je i u križarstvu angažiran i član je njegova vodstva. Istodobno je aktivan i u Katoličkoj akciji. Surađivao je u časopisu Hrvatska smotra kao kazališni kritičar i esejist, a jedno vrijeme bio je i urednik. Kao intelektualac katoličke orijentacije, surađivao je i u drugim publikacijama katoličkog smjera (Franjevački vjesnik, Katolički tjednik, Križ, Život i inima). Godine 1935. objavljuje antologiju Hrvatska marijanska lirika. Žanko je bio dobar govornik francuskog jezika i volio je francusku kulturu i književnost, pa je često prevodio s francuskog jezika na hrvatski jezik. Objavljivao je kazališne i književne kritike te prikaze u časopisima i novinama (Nedjelja, Prosvjetni život, Obzor, Život, Hrvatska smotra, Hrvatska pozornica, Hrvatski narod i inima).[2]

Drugi svjetski rat i rad na progonu nepodobnih

U predratnim vremenima, aktivan je kao hrvatski nacionalist, te s velikim odobravanjem dočekuje nastanakNezavisne Države Hrvatske. Zbog velikog znanja o kulturi i širokog kulturnog horizonta, ostao je zapamćen kao jedan od najistaknutijih kulturnih djelatnika u toj fašističkoj tvorevini. Od 22. travnja 1941. godine do 8. studenoga 1943. godine vrši službu intendanta Hrvatskog državnog kazališta (preteča Hrvatskog narodnog kazališta). Pod njegovim vodstvom Hrvatska opera uspješno gostovala u Rimu, Firenci, Veneciji tijekom travnja 1942. godine i Beču 1943. godine.

S početkom mandata intendanta HNK, u dogovoru s ratnim zločincem, ministrom u NDH Milom Budakom biva odgovoran za pretvaranje kazališta u propagandnu instituciju i sustavno provođenje ustaške rasnih zakona, najavljujući čišćenje repertoara i osoblja. Objavio je tekst "Etička osnova ustaštva" u kojem se oštro obrušio na "srbstvo, jugoslavenstvo, židovstvo, masoneriju, lenjinizam i stari bolesni liberalizam", zaključivši da jedino ustaštvo može "razjuriti to leglo truleža i uspostaviti jedan autoritet u službi za opće dobro i moralnost".

Pod njegovim ravnanjem NHK, svi zaposlenici nehrvatskog porijekla i oni u braku s osobama nehrvatskog porijekla, morali su ispuniti Izjave o rasnoj pripadnosti, a svi umjetnici koji su se prijavljivali za posao u kazalištu, morali su upisati i podatke o vjeri i porijeklu poput "rimokatoličke vjere kao što su i moji roditelji bili iste vjere“, "ispravan Hrvat“, "nacionalno svjestan Hrvat" ili "čistokrvni arijevac“.

Već u prvim mjesecima uspostave tzv. NDH, otpušteni su etnički Židovi: operetna subreta Margita Dubajić, dramske glumice Paula Herzberger i Ivica Tanhofer (rođena Braun), supruga glumca i redatelja Tomislava Tanhofera, Gjuro Deutsch, prva violina orkestra. Operni solist Leo Mirković ostao je u angažmanu kazališta, ali nije bio na sceni te je netom kasnije uhićen i poslan u logor. Jedna od najpoznatijih glumica koje su otpuštene bila je i Lea (Dragica) Deutch (Dajč), dječja glumica koja je 1943. godine skončala u stočnom vagonu na putu za Auschwitz.

Intendant Žanko se ubrzo uselio u zagrebačku vilu židovskog industrijalca Dragana Klaića (Klajna) u Hercegovačkoj ulici 76, kojem se gubi trag.

Nakon otpuštanja etničkih Židova, uslijedilo je i otpuštanje masona: dirigent Krešimir Baranović i ravnatelj Drame Josip Badalić završili su u zatvoru u Staroj Gradišci. Zatim su otpušteni dramaturg Slavko Batušić te operni solisti Josip Križaj i Drago Hržić.

Nakon bijega dijela zaposlenika okupljenih oko Vjekoslava Afrića u partizane, pobjegli su i Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Mladen Šerment i Josip "Bobi" Marotti. Intendant Žanko je zatražio od Ustaškog redarstva popis političkih sumnjivaca u kazalištu, na kojem su se našli Branko Gavella, Dubravko Dujšin, Božena Kraljeva, Tito Strozzi i drugi umjetnici.

Sljedeći na redu došli su pravoslavci: glumica Bela Krleža te redatelji Branko Gavella i Tito Strozzi, inače etnički Hrvat koji je bio službeno prešao na pravoslavlje zbog ženidbe s ruskom balerinom.[3]

28. listopada 1943. godine imenovan je izvanrednim poslanikom II. reda i odlazi u Francusku te se nalazi u Parizu kao voditelj Kulturno-gospodarskog izaslanstva NDH u Francuskoj.[1] Od 1944. godine na čelu je Hrvatskog saveza kulturnih i prosvjetnih društava. Kratko vrijeme je bio na čelu hrvatske misije u Vichyu, odakle se nakon savezničkog iskrcavanja na Normandiji, vraća u Zagreb.

Emigracija

U svibnju 1945. napušta domovinu i nalazi se u izbjegličkoj skupini koju saveznici iz Austrije prebacuju u saveznički zarobljenički logor u Fermu gdje je bilo 2400 hrvatskih logoraša i u kojem je boravio od 1945. do 1947. godine. Za to vrijeme izabran je za predsjednika logorskog odbora. Potom studira godinu dana u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani, na Antonijanumu i Papinskom orijentalnom institutu. Koncem travnja 1947. Englezi su iz Ferma odvezli dvadeset hrvatskih izbjeglica, od kojih su deset izručili Jugoslaviji, a ostale su, među njima i Žanka, smjestili u rimsku tamnicu „Regina Elena“. Iz te tamnice oslobodili su Žanka i još pet Hrvata, skupina hrvatskih mornara s Crnog mora, a vođa pothvata bila je ličanka Anka Rukavina, inženjerka agronomije i članica Ustaške sveučilišne mladeži[4]. Žanko bježi u Argentinu, u mjesecu travnju 1948. godine, gdje postaje upraviteljem knjižnice u velikom isusovačkom kolegiju u San Miguelu kraj Buenos Airesa. Tu je s ocem I. Quilesom, S.J. organizirao je, 1952. godine, Međunarodnu bibliografsku izložbu filozofije XX. stoljeća.

Godine 1954. prelazi u Venezuelu, u Caracas, gdje najprije na Katoličkom sveučilištu Andrés Bello predaje "Povijest ideja" (od 1954. do 1956. godine)[1] i radi kao knjižničar na Katoličkom sveučilištu. Potom radi kao privatni činovnik od 1956. do 1961. godine,[1] a 1961. godine postaje profesor humanističkih znanosti na Centralnom sveučilištu u Venezueli i Agronomskom fakultetu u Maracayu, gdje je predavao bibliografsku dokumentaciju i tehničke komunikacije. Na Sveučilištu je ostao sve do smrti.

U emigraciji Žanko je surađivao s brojnim emigrantskim časopisima (Hrvatska revija,[5] Novi život, Republika Hrvatska, Studia croatica i inima), gdje je najviše pisao o hrvatskim povijesnim osobnostima, te je obrađivao njihova povijesna, književna i filozofska djela. U Venezueli je jedno vrijeme bio i predsjednik starog Društva Hrvata, a potom suosnivač i do smrti član Hrvatskog odbora u Venecueli i član Mjesnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća. U svojim radovima, Dušan Žanko ističe svoju osobnu kulturu te naglašava veliku ljubav prema Hrvatskoj. Njegovi članci, eseji i predavanja o književnim, filozofskim, estetskim i povijesnim temama potvrđuju intelektualce „široke erudicije i istančana stila“. Nakon njegove smrti, zalaganjem rodbine i prijatelja, objavljena je, 1987. godine, knjiga pod naslovom Svjedoci, zbornik njegovih najboljih eseja, prikaza i sjećanja u izdanju Knjižnice Hrvatske Revije, München - Barcelona. Pisao je i pod pseudonimima Spiridion Žanko, S, S. Ž., D. Ž. i Spiridion. U bibliografiji Žankovih radova nalazi se oko 80 kazališnih kritika, ocjena i prikaza, 76 književnih kritika i ocjena, 36 članaka vjerskog sadržaja, 36 eseja, 87 ostalih članaka, te samo tri pjesme i tri knjige. Njegov dnevnik i druge bilješke oduzeli su mu u rimskom zatvoru.

Dušan Žanko umro je u Caracasu, 23. siječnja 1980. godine u dobi od 76 godina.

Pjesništvo

Pisao je i pjesme, a najpoznatija mu je pjesma u prozi Anđeo čuvar Hrvatske iz 1949. godine.[2]

Djela

  • Hrvatska marijanska lirika: (novija), Naklada knjižare Preporod, Zagreb, 1935. (uredio)[6]
  • Komunizam i kršćani, Istina i život ; knj. 1, Istina i život, Zagreb, 1937. (uredio)[7]
  • Svjedoci: izabrani eseji, prikazi, sjećanja, Knjižnica Hrvatske Revije, München - Barcelona, 1987.
  • Izabrani eseji, Ogranak Matice hrvatske, Sinj, 1993.
  • Svjedoci, domovinsko izd., Školske novine - Pergamena, Zagreb, 1998.
  • Mistika i misterij Povijesti: članci, eseji i studije, prir. i predg. napisao Vladimir Lončarević, Glas Koncila, Zagreb, 2017.

Odličja i spomen

Nositelj je više venezuelanskih odličja.[1][2] Za znanstveni rad i doprinos za razvoj zemlje predsjednik Venezuele Carlos A. Perez odlikovao ga je 1978. godine zvijezdom i ovratnikom Reda Francisco de Miranda 2. stupnja. Iste godine kad je umro, 1980. godine, na Agronomskom fakultetu Centralnog sveučilišta Venezuele, otkrivena je njemu u spomen-ploča kojom su studijske prostorije biblioteke prozvane njegovim imenom.

Izvori

  1. ↑ a b c d e f Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 608.
  2. ↑ a b c Žanko, Dušan, enciklopedija.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.
  3. ↑ ZNATE LI KO JE LEA DEUTSCH: Potresna priča o zagrebačkom "čudu od djeteta" koje je skončalo u vozu za Auschwitz, Buka magazin, 2019-01-29
  4. ↑ "U ČAST JEDNOGA SJAJNOG NACIONALISTIčKOG NARAŠTAJA: RAZGOVOR S ANKOM RUKAVINA", Politički zatvorenik, godina XVIII. - srpanj/kolovoz 2008., broj 196/197 (PDF) line feed character u |title= na mjestu 52 (pomoć)
  5. ↑ Autori i suradnici - Hrvatska revija: Žanko, Dušan  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2019. (Wayback Machine), hrevija.lzmk.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.
  6. ↑ Hrvatska marijanska lirika : (novija) / uredio Dušan Žanko, katalog.kgz.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.
  7. ↑ Komunizam i kršćani / uređuje D. Žanko ; predgovor za hrvatsko izdanje napisao Daniel Rops ; preveo Krsto Spalatin, katalog.kgz.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dušan_Žanko&oldid=6841180"