Povijest Azerbajdžana

Položaj Azerbajdžana na Kavkazu

Azerbajdžan (azer. Azərbaycan) je država smještena na istoku kavkaske regije euroazijskog kontitenta. Istočne obale mu zapljuskuje Kaspijsko jezero, dok na kontinentalnom dijelu graniči s Dagestanom na sjeveru, Gruzijom na sjeverozapadu, Armenijom i Turskom na jugozapadu, te Iranom na jugu. Dom je različitih etničkih skupina. Većinu njih čine Azeri, turkijska etnička skupina koja broji 9 milijuna pripadnika u nezavisnoj republici Azerbajdžanu.

Područje Azerbajdžana su u 8. stoljeću p.n.e. naseljavala plemena Medijaca. U 7. stoljeću naše ere, dok je ovo područje bilo pod vlašću Perzije, osvajaju ga Arapi, koji sa sobom donose islamsku kulturu. U 11. stoljeću ga osvajaju Seldžuci. U svojim pohodima napali su ga i Mongoli (1231.), te Timur Lenk (potkraj 14. stoljeća). Od 15. do 18. stoljeća ovim područjem prožimaju se osmanski i perzijski utjecaji. Od 17. stoljeća nakratko je pod vlašću Perzije, koji su vladali sve do Perzijsko-ruskog rata (1804.-1813.), poslije kojeg je mirovnim ugovorom ovo područje predano Rusiji. Granica koja je tada nastala održala se do danas. Nakon Listopadske revolucije 1917. godine, u Azerbajdžanu djeluju radnički sovjeti. Sovjetsku su vlast uz pomoć Britanaca 1. srpnja 1918. godine srušili musavatisti, pripadnici azerbajdžanske muslimanske demokratske partije "Musavat" (Jednakost), koji su proglasili neovisnost države. Od svibnja 1920. ponovo je pod vlašću Sovjeta, a Azerbajdžan postaje Sovjetska Socijalistička Republika Azerbajdžan. 1922. godine, ujedinjen je s Gruzijskom i Armenskom sovjetskom socijalističkom republikom, te su zajedno tvorile Zakavkasku SFSR, koja se raspala 1936. godine, kada Azerbajdžan postaje konstitutivna republika u sastavu SSSR-a. 30. kolovoza 1991. godine Azerbajdžan proglašava neovisnost od Sovjetskog Saveza. Netom prije, Azeri su ušli u sukobe zbog azerbajdžanske regije Gorski Karabah, koji je pretežno naseljen Armencima, i do danas taj spor nije riješen.

Prapovijest

Paleolitik

Špilja Azykh na teritoriju Fizulinskog distrikta smatra se mjestom jedne od najstarijih proto-ljudskih naseobina u Euroaziji. Ostatci pra-acheuléenske kulture nađeni su u najnižim slojevima špilje Azykh i stari su najmanje 700.000 godina. Godine 1968., Mamadali Huseinov otkrio je čeljust pračovjeka od prije 300.000 godina, što se smatra najstarijim ljudskim ostatcima na području bivšeg Sovjetskog Saveza.

Eneolitik

Eneolitik ili razdoblje bakrenog doba (6. - 4. tisućljeće p.n.e.) je razdoblje tranzicije iz kamenog doba u brončano doba. U Azerbajdžanu su otkrivena mnoga eneolitička naselja, a artefakti datirani ugljikom pokazuju da su ljudi u to doba izgradili domove, izrađivali alat od bakra i šiljaste strijelice.

Od brončanog do željeznog doba

Utjecaj starih naroda i civilizacija, uključujući Sumerane i Elamite, odrazio se i na područje Azerbajdžana. Mnogi kavkaski narodi pojavili su se kao najraniji stanovnici Južnog Kavkaza, a među njima su najznačajniji predstavnici bili Kavkaski Albanci.

U 8. stoljeću p.n.e. polunomadski Kimerijci i Skiti naselili su područje kraljevstva Manejaca. Asirci su također imali civilizaciju koja je imala procvat na području zapadno od jezera Urmije, u stoljećima prije stvaranja Medije i Kavkaske Albanije. Većina starih dokumenata i natpisa korištenih u povijesnim analizama ovog područja dolazi od Asiraca i kraljevstva Urartu. Većina zapadnih učenjaka koji se bave poviješću Azerbajdžana, referira se na grčke, arapske, perzijske, armenske i rimske izvore.

Iz vremena paleolitika, na području Azerbajdžana, nalazimo tragove u Aveidagu, Taglaru, Damjiliyu, Daš Salahliju i ostalim područjima. Rezbareni crtežu urezani su na stijenama u Gobustanu, južno od Bakua, a predstavljeni su prizori lova, ribolova, rada i plesa, a datirani su u razdoblje mezolitika.

Medijsko Carstvo

Za Kavkaske Albance se smatra da su najstariji stanovnici Azerbajdžana. Rani osvajači, uključujući i Skite, pojavili su se u 9. stoljeću p.n.e. Južni Kavkaz su osvojili Ahemenidi oko 550. godine p.n.e. Za vrijeme tog razdoblja, Azerbajdžanom se širi zoroastrizam. Ahemenidi je porazio Aleksandar Veliki 330. godine p.n.e. Nakon pada Seleukovića u Perziji 247. godine p.n.e., Armensko kraljevstvo uspostavlja kontrolu nad dijelovima modernog Azerbajdžana, izmešu 190. godine p.n.e. i 428. godine naše ere. To Armensko kraljevstvo, kojim je vladala dinastija Arasakida bila je ogranak istoimene dinastije u Partskom Carstvu. Pod Partskim Carstvom Azerbajdžan se nalazio dugo stoljeća. Kavkaski Albanci osnovali su svoje kraljevstvo u 1. stoljeću p.n.e. , koje je u velikoj mjeri bilo nezavisno, doduše kao vazalna država, dok Partsko Carstvo nisu svrgnuli Sasanidi i učinili Kakvasku Albaniju provincijom 252. godine. Vladar Kavkaske Albanije, kralju Urnair, službeno je prihvatio kršćanstvo kao državnu religiju u 4. stoljeću, a Albanija će ostati kršćanska država sve do 8. stoljeća. Kavkaska Albanija zadržala je svoju monarhiju sve dok je bila u potpunosti podređena Sasanidskoj Perziji. Sasanidska kontrola završila je njihovim porazom od muslimana Arapa 642. godine, pa je cijelo carstvo, uključujući i Azerbajdžan, osvojen u njihovom pohodu na Perziju.

Sukcesivne migracije i naseljavanja euroazijskih i centralnoazijskih nomada su se nastavila, a provlače kroz povijest Kavkaza od Sasanidskog Carstva do pojave Azerskih Turaka u 20. stoljeću. Među iranskim nomadima koji su upadali u Azerbajdžan bili su Skiti, Alani i Kimerijci. Altajski nomadi, poput Hazara i Huna, upali su tijekom Hunske i Hazarske ere. Zidovi i utvrde Darbanda izgrađeni su tijekom Sasanidske ere kako bi blokirali nomade koji su dolazili sa sjevernog Kavkaza. Međutim, takva naselja nisu bila stalnog tipa.

Azerbajdžanska Demokratska Republika

Karta Azerbajdžanske DR 1918.-1920.

Azerbajdžanska Demokratska Republika (azer. Azərbaycan Demokratik Respublikası) bila je druga po redu demokratska država turkijskih naroda i islamskog svijeta, poslije Krimske Narodne Republike. Osnovalo ju je Azerbajdžansko Nacionalno vijeće u Tbilisiju 28. svibnja 1918. godine nakon kolapsa Ruskog Carstva. Utvrđene granice su bile sa Rusijom na sjeveru, Demokratskom Republikom Gruzijom na sjeverozapadu, prvom armenskom republikom na zapadu, i Iranom na jugu. Brojala je nepuna 3 milijuna stanovnika. Privremeni glavni grad mu je bio Gäncä, jer je Baku bio pod kontrolom Boljševika. U ADR-u, parlament je bio najviši organ vlasti, a pod se nalazilo Vijeće ministara. Fetali Han Hojski je bio prvi premijer. Osim većine, koju su činili Musavati, Liberali (Ahrar), Radikali (Ittihad), te muslimanski socijal-demokrati (Hummet), u parlamentu je bilo i predstavnika Armenaca (21 od 120 mjesta), Rusa, Poljaka, Židova i Nijemaca. Neki od njih su podupirali i pan-islamske i pan-turske ideje. Među važnijim odlukama koje je donio Parlament ADR-a bilo je davanje ženama prava glasa (kao prva islamska država u svijetu koja je to učinila), te osnivanje Državnog Sveučilišta u Bakuu, prvo sveučilište modernog tipa osnovanog u Azerbajdžanu.

Azerbajdžanska Sovjetska Socijalistička Republika

Azerbajdžanska Sovjetska Socijalistička Republika (azer. Azərbaycan Sovet Sosialist Respublikası) je bila jedna od konstitutivnih republika Sovjetskog Saveza. Ustanovljena je 28. travnja 1920. godine, nakon predaje Vlade ADR lokalnim Boljševicima na čelu s Mirzom Davudom i Narimanom Narimanovim i invazije boljševičke 11. armije. 13. listopada 1921. godine, sovjetske republike Rusija, Armenija, Azerbajdžan i Gruzija potpisale su sporazum s Turskom poznat kao i Ugovor iz Karsa. Prethodno neovisna Republika Nahčivan bi po tom ugovoru postala samostalna ASSR u sklopu Azerbajdžana. Granice Azerbajdžana i Armenije, kao i drugdje u SSSR-u, bili su revidirane nekoliko puta, ali niti jedna strana nije u potpunosti bila zadovoljna s rezultatima. Od 1922. do 1936. godine, s Armenskom i Gruzijskom SSR činila je Zakavkasku SFSR. Ustav Azerbajdžana usvojen je na 9. sveazerbajdžanskom kongresu sovjeta 14. ožujka 1937. godine. Dana 19. studenog 1990. godine, Azerbajdžanska SSR je preimenovana u Republiku Azerbajdžan, i pod tim imenom je još godinu dana bila dio SSSR-a. Taj Ustav Azerbajdžana prestaje važiti donošenjem novog Ustava 1995. godine.

Zakavkaska SFSR

Karta Zakavkaske SFSR

Zakavkaska Socijalistička Federativna Sovjetska Republika (rus.: Закавказская Советская Федеративная Социалистическая Республика, ZSFRA) je bila jedna od kratkotrajnih republika Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika koja je postojala od 1922. do 1936. Bila je sastavljena od tri sovjetske republike, Gruzije, Armenije i Azerbajdžana. Ova federacija je u Sovjetskim Savezu bila poznata kao Transkavkaska republika. Glavni grad republike je bio Tbilisi.

Ta republika ima svoje korijene u revolucionarnim događajima kada se raspadalo Rusko Carstvo nakon Februarske revolucije 1917. Tada su se bivše carske gubernije u Zakavkazju odcijepile i osnovale Zakavkasku Demokratsku Federativnu Republiku. Sukobljeni nacionalni interesi i rat sa Osmanskim Carstvom doveli su do raspada te federacije pola godine kasnije, u travnju 1918. Sljedećih godina, sve tri konstituitivne republike te bivše federacije, osnovale su vlastite države i međusobno zaratile, uz građanski rat u vlastitim državama, u koji je bila uključena i Crvena armija, koja je nakraju pobijedila, pa su one postale sovjetske republike. U ožujku 1922. godine, to područje je ponovno ujedinjeno kao Federacija sovjetskih republika. Nakon osnivanja Sovjetskog Saveza reorganizirana je u jednu republiku prosinca te godine.

Zakavkaska SFSR rasformirana je 1936., a njene konstitutivne jedinice postale su; Gruzijska SSR, Armenska SSR i Azerbajdžanska SSR.

Važan događaj za Azere u Azerbejdžanskoj SSR bila je sovjetska okupacija sjevernog Irana, također pretežito naseljenog Azerima. Ovo je za posljedicu imalo rast pan-azerbejdžanskog nacionalizma, oživljavanje azerskog jezika, koji je do tada bio potiskivan od perzijskog jezika. U studenom 1945. godine, u Tabrizu je pod sovjetskim pokroviteljstvom osnovana Narodna vlada Azerbejdžana, pod vodstvom Džafara Piševarija. Među Azerima je vladalo uvjerenje da će se dva Azerbejdžana uskoro ujediniti, ali se pod pritiskom Zapadnih sila Crvena armija moralapovući iz sjevernog Irana. Iranska vlada je uspostavila vladu nad iranskim Azerbejdžanom do kraja 1946. godine, a članovi Narodne vlade sklonili su se u Azerbejdžansku SSR.

Od 1950-ih godina, u Azerbajdžanskoj SSR došlo je do ubrzane urbanizacije i industrijalizacije. Međutim, od 1960-ih opala je važnost azerbajdžanske naftne industrije, djelomice zbog intenzivnije prerade nafte u ostalim područjima Sovjetskog Saveza. Još jedan od problema bio je rast napetosti između Armenaca i Azera oko Gorskog Karabaha. Moskva je zbog toga na čelo Azerbejdžanske KP 1969. godine postavila Hejdara Alijeva. Alijev je bio uspješan u poboljšanju gospodarskih odnosa između Azera i Armenaca. Nakon pokretanja Perestrojke, Alijev se protivio Gorbačovljevim reformama, nakon čega ga je ovaj prisilnoumirovio.

Etničke napetosti potakle su osnivanje brojnih oporbenih organizacija, od kojih je najznačajnija bila Narodni Front Azerbejdžana. Međutim, u organizaciji je kraja 1989. godine došlo do raskola između modernista i konzervativnih islamista. Raskol je uzrokovao nasilje usmjereno protiv Armenaca, zbog čega je Sovjetska armija upućena smiriti stanje. Nemiri su kulminirali nakon što su sovjetski vojnici u suzbijanju nereda ubili 132 demonstranta u Bakuu, 20. siječnja 1990. godine. Azerbejdžan je usvojio deklaraciju o neovisnosti 30. kolovoza 1991. godine, a nakon raspada Sovjetskog Saveza 25. prosinca, pristupio je Zajednici nezavisnih država.

Postsovjetsko razdoblje

8. rujna 1991. godine, na prvim svenarodnim predsjedničkim izborima u Azerbajdžanu, jedini kandidat je bio Ayaz Mutalibov. Iako, prema međunarodnim standardima, izbori nisu bili fer, a niti slobodni, Mutalibov je formalno postao predsjednik Azerbajdžana. Usvajanjem deklaracije o neovisnosti od strane Vrhovnog vijeća Azerbajdžanske SSR, dana 18. listopada 1991. godine, uslijedio je raspad azerbajdžanske Komunističke partije. Ta deklaracija odobrena je od strane azerbajdžanskih birača u prosincu iste godine, pa Azerbajdžan prekida sve državno-pravne veze s SSSR-om, a među prvima ga priznaju Turska, Izrael, Rumunjska, Pakistan i SAD. U međuvremenu, sukob u Gorskom Karabahu se nastavlja. Armensko vodstvo je početkom 1992. godine proglasilo samostalnost te odmetnute pokrajine, pa dolazi do većih sukoba, u kojima Armencima pomaže i ruska vojska. Veliki zločini su počinjeni na obje strane. 25. veljače 1992. počinjen je Masakr u Hodžaliju nad azerskim stanovništvom. Mutalibov je bio prisiljen podnijeti ostavku Narodnoj skupštini Azerbajdžana, pod pritiskom Azerbajdžanskog narodnog fronta.

Mutalibovljev neuspjeh da stvori jaku vojsku, doveo je i do pada njegove vlade. 6. svibnja i posljednji grad u Nagorno Karabahu, Šuša, pao je u armenske ruke. Vrhovno vijeće Azerbajdžana je privremeno vratilo Mutalibova na funkciju predsjednika, 15. svibnja, ali ga oružane snage, predvođene Azerbajdžanskom narodnom frontom svrgavaju, te on odlazi za Moskvu. Formirana je nova narodna skupšita sastavljena u jednakom dijelu od bivših komunista i članova Narodne fronte. Isa Garman je izabran je predsjednika Skupštine dok se nisu održali nacionalni izbori 17. lipnja iste godine. Kandidat bivših komunista na nacionalnim izborima ne uspjeva biti izabran za predsjednika, pa je Ebulfez Elčibej, vođa Narodne fronte, izabran s preko 60% glasova. Njegov program je obuhvaćao protivnljenje članstvu Azerbajdžana u Zajednici neovisnih država, kao i želju za tješnjim odnosima s Turskom i proširenim vezama s iranskim Azerima.

Hejdar Alijev, bivši predsjednik Azerbajdžana

Hejdar Alijev, kome je bilo onemogućeno kandidiranje na predsjedničkim izborima zbog dobne granice od 65 godina, radio je u to vrijeme dobar posao u Nahičevanu (Babeku). Morao se izboriti s armenskom blokadom te regije. Zauzvrat, blokiran je željeznički promet iz Armenije i u Armeniju, pa su prekinute mnoge kopnene veze s vanjskim svijetom, što je dovelo do niza negativnih ekonomskih učinaka i pokazalo međuovisnost kavkaskih naroda. Godinu dana nakon što je izabran, Elčibej se suočio s istom situacijom kao i Mutalibov. Borbe u Gorskom Karabahu su se okrenule na stranu Armenaca, koje su oduzele oko petinu podrzučja Azerbajdžanu, a što je dovelo i do milijun raseljenih osoba. Početkom lipnja 1993. godine, izbila je vojna pobina protiv Elčibeja, a predvodio ju je pukovnik Surat Huseinov. Vodstvo Narodnog fronta ostalo je bez političke podrške, kao rezultat ratnih neuspjeha i pogoršanja ekonomske situacije. To je iskoristio Alijev koji je uzeo uzde vlasti u svoje ruke, učvrstio svoju poziciju i lišio Elčibeja funkcije u kolovozu iste godine.

3. listopada 1993. godine održani su ponovno predsjednički izbori i Alijev je nadmoćno pobijedio. Do ožujka 1994. godine Alijev je bio u mogućnosti riješiti se političkih protivnika, uključujući i Surata Huseinova, koji je uhićen zajedno s drugim političkim neistomišljenicima. Godine 1195. bivša vojna policija optužena je za planiranje državnog udara, pa je rasformirana. Povezivani su s desnim krilom turskih nacionalista. Kanije, 1996. godine Resul Kulijev, bivši predsjednik parlamenta, samoinicijativno je otišao u izgnanstvo. Tako je do kraja 1996. godine apsolutna vladarska moć predsjednika Alijeva bila neupitna. Kao rezultat ograničene reforme i potpisivanja takozvanog "Ugovora stoljeća", u listopadu 1994. godine, koji je doveo do povećanja izvoza nafte na zapadna tržišta, gospodarstvo se naglo uzdignulo. Međutim, ekstremne razine korupcije i nepotizma u državnom sustavu koje je omogućio Alijev, spriječile su daljnji razvoj Azerbajdžana, osobice u ne-naftnom sektoru.

U listopadu 1998. godine, Alijev je po drugi puta izabran za predsjednika Azerbajdžana. Oslabljena oporba ga je optuživala za prijevaru, ali to nije naišlo na široku međunarodnu osudu. Njegov drugi mandat obilježen je ograničavanim reformama i povećanjem izvoza nafte. Početkom 1999. godine, otkrivena su nova velika plinskapolja, pa je Azerbajdžan potencijalno postao veliki izvoznik plina. Pokrenuti su radovi na dugo očekivanom naftovodu Baku-Tbilisi-Čejhan i plinovodu Baku-Tbilisi-Erzerum. Naftovod je dovršen 2005. godine, a plinovod godinu poslije.

U travnju 2003. godine, Hejdar Alijev se razbolio, pa je premješten u Sjedinjene države na liječenje, gdje je i umro 12. prosinca iste godine. Nakon njegove smrti provedeni su još jedni kontroverzni izbori, na kojima je pobijedio njegov sin, Ilham Alijev. Izbore su karakterizirala brojna nasilja i kritike stranih promatrača. Također je povijedio i na drugim izborima, održanim 2008. godine, na kojima je odnio 87% glasova, jer su opozicijske stranke bojkotirale izbore. Na ustavnom referendumu 2009. godine ukinuta su ograničenja u broju mandata za predsjednika, a ograničena je sloboda tiska.