Osman Đikić: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 67: | Redak 67: | ||
[[Kategorija:Životopisi, Mostar]] |
[[Kategorija:Životopisi, Mostar]] |
||
[[Kategorija:Bosanskohercegovački književnici]] |
[[Kategorija:Bosanskohercegovački književnici]] |
||
[[Kategorija:Bosanskohercegovački novinari]] |
|||
[[Kategorija:Publicisti]] |
[[Kategorija:Publicisti]] |
||
[[Kategorija:Sevdalinka]] |
[[Kategorija:Sevdalinka]] |
||
Inačica od 17. veljače 2020. u 19:14
| Osman Đikić | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | Mostar, 6. siječnja 1879. |
| Smrt | Mostar, 18. ožujka 1912. |
| Zanimanje | pjesnik, novinar |
| Nacionalnost | Bošnjak |
| Period pisanja | Romantizam |
| Supruga(e) | Zora Topalović ili Mihailović |
| Portal o životopisima | |
Osman Đikić (Mostar, 7. siječnja 1879.[1][2] – Mostar, 18. ožujka 1912.) je bio bošnjački[3] pjesnik i novinar, glavni urednik lista Gajret.
Životopis
Rođen je 7. siječnja 1879. u Mostaru kao dijete Ahmeta (1858. – 1918.) i Hane Đikić (rođena kao Kurt; umrla 1908.). U Mostaru je završio osnovu školu te pet godina gimnazije u Gimnaziji Mostar iz koje je izbačen zbog nacionalistićkih aktivnosti. Školovanje je nastavio u Beogradu, Carigradu te u Beču, gdje je završio Trgovačku akademiju.[1][3] Godine 1905. vjenčao se sa glumicom Zorom Topalović[1] ili Mihailović[2] u Beču. Nakon što je završio Trgovačku akademiju u Beču, Đikić je službovao je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Od 1907. uređivao je mostarski list Musavat objavljivao tekstove u Bosansko-hercegovačkom glasniku.[1]
Književno djelovanje
Osman Đikić je bio poznati pjesnik i dramatičar u Bosni i Hercegovini. Njegovo pjesništvo je bilo sklono didaktičnosti, s elementima ljubavi, domoljublja i religije koje su služile kao glavne teme.[4] Svoje pjesme je prvo objavljivao u bosanskim novinama, kao što su: Behar, Bosanska vila i Zora. Jedna od njegovih prvih zbiraka pjesama je 1900. zajedno s pjesmama Omer-bega Sulejmanpašića Skopljaka i Avdom Karabegovića u Beogradu. Ta zbirka je poznata pod nazivom Pobratimstvo te su ju činile domoljubne pjesme. Zbirku nije dobro primio Osman Nuri Hadžić te ju je strogo kritizirao u Beharu. Hadžićive kritike su spriječile daljnje objavljivanje Đikićevih pjesama unutar Behara.[4]
Osman Đikić, kao folklorist je skupljao narodne pjesme iz Mostara i susjednog Stoca. Te narodne pjesme su činile zbirku Hercegovački biser dugu 5000 stihova. Nju je Đikić poklonio Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti.[4] Kao dramatičar, Đikić je napisao tri drame: Zlatija, objavljena 1906., Stana, objavljenu 1906. ili 1907., te Muhadžir, objavljenu 1908. ili 1909.. Autor je nekoliko sevdalinki, uključujući: Đaurko mila, Ašik ostah na te oči i Đela Fato đela zlato.
Političko djelovanje
Nakon što je Austro-Ugarska zauzela Bosna i Hercegovina 1878. godine, Austro-Ugarska je pokušala iskorijeniti etnički nacionalizam u Bosni i Hercegovini ujedinjenjem triju naroda Bosne i Hercegovine (Hrvate, Srbe i Bošnjake) u jedan narod. Tu ideju nisu dobro prihvatili narodi koji su nastanjivali Bosni i Hercegovini. Naprotiv, ta tri naroda su htjeli ostvariti vlastite nacionalističke težnje. Đikić je također postao žrtva ovih težnji. 1909. godine preselio se u Sarajevo gdje je potajno postao član Muslimanske narodne organizacije (MNO). Ranije je MNO preuzela kontrolu nad Gajretom, kulturno-obrazovnom društvom čiji je suosnivač bio Safvet-beg Bašagić. Gajret je bila jedina tadašnja orgnizacija koja je pomagala siromašnim muslimanskim studentima.[5] MNO je 1907. osnovala politički časopis Gajret.[1] MNO je 1909. postavio Đikića na mjesto tajnika i urednika časopisa Gajreta.[2]
Đikić je također bio duboki pristaša srpskoga nacionalizma te zagovornik ujedinjene države svih južnih Slavena. Bio je advokat bosanskohercegovačkih muslimana i pravoslavaca. 1910. pokrenuo je opozicijski politički časopis Samouprava, gdje je služio kao glavni urednik.[1]
Smrt
Đikić je umro od tuberkuloze u Mostaru 18. ožujka 1912. u 33. godini života. Pokopan je u Velikom carinskom haremu. Njegov žena, Zora, je nedugo zatim umrla, također od tuberkuloze i to 14. rujna 1912. godine.[1][2]
Turbe Osmana Đikića
Srpski arhitekt Aleksandar Deroko je 1936. sagradio ciglene Turbe u pseudomaurskom stilu za Đikićeve ostatke. No, novosagrađena turba se nalazila unutar harema kod Karađozbegove džamije te su stoga njegovi ostatci premješteni nakon izgradnje turbe, gdje se nalazio sarkofag iznad njegovog groba. Tijekom Drugoga svjetskoga rata Ustaše su uništili turbe. Turbe su nakon Drugoga svjetskoga rata obnovljene. Turbe su također pretrpjele štetu tijekom Rata u Bosni i Hercegovini kada su Hrvatske obrambene snage minirale turbe u lipnju 1992.[1] Kao rezultat toga razrušen je sarkofag, a turbe su polovično srušene.[6] Njegove turbe su djelomično obnovljene 1998. godine.[1]
Djela
- Zbirke pjesama
- Pobratimstvo, zajedno s Omer-begom Sulejmanpašićem Skopljak i Avdom Karabegovićem, 1900.
- Muslimanskoj mladeži, 1902.
- Ašiklije, 1903.
- Drame
Izvori
- ↑ a b c d e f g h i 100 godina od smrti mostarskog pisca Osmana Đikića, pristupljeno 14. kolovoza 2019.
- ↑ a b c d Osman Đikić, pristupljeno 14. kolovoza 2019.
- ↑ a b c Osman Đikić na Hrvatskoj enciklopediji, pristupljeno 14. kolovoza 2019.
- ↑ a b c Sjećanje na Osmana Đikića [Remembering Osman Đikić]. Mostarski.net. 12. travnja 2012. Pristupljeno 15. kolovoza 2019.
- ↑ Voloder, Nusret. 1996. Bošnjačka preporodna književnost u BiH (od 1860 - 1914. godine) [Bosniak Renaissance Literature in B&H (1860 - 1914)] (bošnjački). Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2009. Pristupljeno 17. kolovoza 2019.
- ↑ Karađoz-begova džamija, graditeljska cjelina, Obrazloženje, II - Prethodni postupak, Mauzolej Osmana Đikića, pristupljeno 14. srpnja 2019.
Literatura
- Enes Duraković. 1998. Osman Đikić. Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost - poezija. Alef. str. 116. – 119.