Miro Barešić: razlika između inačica
mNema sažetka uređivanja |
mNema sažetka uređivanja |
||
| Redak 47: | Redak 47: | ||
=== Odlazak u Švedsku === |
=== Odlazak u Švedsku === |
||
{{Neutralnost}} |
{{Neutralnost}} |
||
Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz [[SFRJ|Jugoslavije]] u [[Švedska|Švedsku]]. Povezao se s pripadnicima [[Hrvatska politička emigracija|hrvatske političke emigracije]], članovima [[Hrvatski narodni odpor|Hrvatskog narodnog |
Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz [[SFRJ|Jugoslavije]] u [[Švedska|Švedsku]]. Povezao se s pripadnicima [[Hrvatska politička emigracija|hrvatske političke emigracije]], članovima [[Hrvatski narodni odpor|Hrvatskog narodnog otpora]]. U suradnji s [[Anđelko Brajković|Anđelkom Brajkovićem]] i [[Ante Stojanov|Antom Stojanovim]] organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih političkih zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskoga veleposlanika u Švedskoj, [[Vladimir Rolović|Vladimira Rolovića]]<ref>Vlado Vurušić, [http://www.jutarnji.hr/miro-baresic-postao-je-ikona-desnice-nakon-ubojstva-ambasadora-/1044966/ Kome se poklonio Karamarko u zadarskom zaleđu? Barešić je postao ikona desnice nakon ubojstva ambasadora], ''[[Jutarnji list]]'', 2. kolovoza 2012., pristupljeno 2. travnja 2016.</ref> [[7. travnja]] [[1971.]] godine. |
||
Njih dvojica ušli su u jugoslavensko veleposlanstvo i na recepciji zatražili informacije o vizama kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije bio je zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao na predaju, Rolović je izvukao pištolj i u toj panici između pucanja njegovoga tajnika, Rolović biva ranjen. Policijska rekonstrukcija pokazala je da je Rolović prvi povukao pištolj. Za to vrijeme Barešić je čuvao vrata. Ispred veleposlanstva skupilo se mnoštvo ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kada je Barešić vidio s balkona približavanje policije, shvatio je kako će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako policija upadne u zgradu. Rolović se pokušao oduprijeti, ali je teško ranjen te je umro nakon 8 dana. |
Njih dvojica ušli su u jugoslavensko veleposlanstvo i na recepciji zatražili informacije o vizama kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije bio je zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao na predaju, Rolović je izvukao pištolj i u toj panici između pucanja njegovoga tajnika, Rolović biva ranjen. Policijska rekonstrukcija pokazala je da je Rolović prvi povukao pištolj. Za to vrijeme Barešić je čuvao vrata. Ispred veleposlanstva skupilo se mnoštvo ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kada je Barešić vidio s balkona približavanje policije, shvatio je kako će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako policija upadne u zgradu. Rolović se pokušao oduprijeti, ali je teško ranjen te je umro nakon 8 dana. |
||
Inačica od 15. lipnja 2021. u 18:07
| Miro Barešić | |
 | |
| Rodno ime | Miroslav Barešić |
|---|---|
| Pseudonim(i) | Toni Šarić, Tony Favik, Božidar Smotalić, Marko Marić |
| Rođenje | 10. rujna 1950., Šibenik, Hrvatska |
| Smrt | 31. srpnja 1991., Miranje Donje, Hrvatska |
| Posljednje počivalište | Mirogoj |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Državljanstvo |  hrvatsko švedsko paragvajsko
|
| Politička stranka | Hrvatski narodni otpor |
| Vjera | rimokatolik |
| Supruga | Slavica Dalić |
| Roditelji | Jure i Vjera |
| Portal o životopisima | |
Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. – Miranje Donje, 31. srpnja 1991.) bio je hrvatski politički emigrant. Velik dio života proveo je izvan domovine. Poznat je po sudjelovanju u pokušaju otmice i ubojstva veleposlanika SFRJ u Švedskoj, Vladimira Rolovića. Nakon uspostave višestranačja vratio se u Hrvatsku. Pod sumnjivim okolnostima poginuo je u Domovinskom ratu.
Životopis
Mladi život
Miro Barešić rođen je u Šibeniku 10. rujna 1950. godine od oca Jure i majke Vjere (rođ. Stojanov). U Šibeniku provodi djetinjstvo. Odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova, smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Nakon nekog vremena osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.
Odlazak u Švedsku
 |
Nepristrana točka gledišta ovog članka je osporena. (Rasprava) Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta! |
Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog otpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih političkih zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskoga veleposlanika u Švedskoj, Vladimira Rolovića[1] 7. travnja 1971. godine.
Njih dvojica ušli su u jugoslavensko veleposlanstvo i na recepciji zatražili informacije o vizama kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije bio je zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao na predaju, Rolović je izvukao pištolj i u toj panici između pucanja njegovoga tajnika, Rolović biva ranjen. Policijska rekonstrukcija pokazala je da je Rolović prvi povukao pištolj. Za to vrijeme Barešić je čuvao vrata. Ispred veleposlanstva skupilo se mnoštvo ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kada je Barešić vidio s balkona približavanje policije, shvatio je kako će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako policija upadne u zgradu. Rolović se pokušao oduprijeti, ali je teško ranjen te je umro nakon 8 dana.
Kada je Barešić vidio nered ispred veleposlanstva, skinuo je sa zida uokvirenu sliku Josipa Broza Tita i bacio ju van. Kad je policija od njih zatražila predaju, stavili su svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata, nakon čega su bez pružanja otpora uhićeni. Na izlasku iz jugoslavenskoga veleposlanstva, nekoliko televizijskih postaja snimalo je cijeli incident. Tada je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeli su vikati "Oj, Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima", "Živila Nezavisna Hrvatska" i "Živio Ante Pavelić"[2] dok ih nisu doveli do policijskih automobila.
Osuđeni su, 10. rujna 1971. godine, od zemaljskog suda u Stockholmu na doživotan zatvor. Osuđeni su i njihovi pomagači Ante Stojanov (4 godine), Marinko Lemo (2 godine) i Stanislav Milićević (2 godine). Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanome zatvoru. UDB-ini suradnici u zatvoru su pokušali izvršiti atentat na Barešića.
Nakon godinu dana, 15. rujna 1972. godine, skupina hrvatskih emigranata na čelu sa Stipom Mikulićem (Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo) otela je zrakoplov koji je letio u pravcu Göteborg – Stockholm.[3] Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i njihovo slanje zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov. Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 godina, no na koncu su pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, iako su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.
Odlazak u Paragvaj
U Paragavaju je promijenio identitet i živio pod imenom Toni Šarić.[4] Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala, u znak zahvalnosti, primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i dobio čin satnika. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju u Oklahoma Cityju, tražio je da se tijekom proglašenja pobjednika istakne hrvatska zastava i svira hrvatska himna.[5]
Povratak u Švedsku
S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti izručile su ga Švedskoj[4] 16. svibnja 1980. godine. U zatvoru se prema Barešiću ponašalo vrlo brutalno pa je štrajkao glađu više od 50 dana.[6] Nakon toga švedske vlasti su odlučile kako Barešića ne će izručiti Jugoslaviji te su ga prebacili u zatvor poluotvorene vrste. 7. rujna 1985. godine vjenčao se sa Slavicom Dalić. 10. prosinca 1987. godine protjeran je iz Švedske u Paragvaj. Tu je osnovao svoj borilački klub i automehaničarsku radionicu.
Dolazak u Hrvatsku
12. srpnja 1991. godine pod imenom Božidar Smotalić vratio se u Hrvatsku i organizirao borbenu jedinicu. Osnovana je uz suglasnost Gojka Šuška i Vice Vukojevića. Po dolasku u Hrvatsku uzima novo ime – Marko Marić. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio Zboru narodne garde. Planirao je vojne akcije. Poginuo je u jednoj takvoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku. Nadzor nad akcijom imao je SZUP, koji je vodio i Josip Perković. Premda je akcija u zaleđu martićevaca bila dobro pripremljena, kada je započela, sve je bilo drukčije, akcija je provaljena, a Barešićev tim uletio je u klopku te je u izvlačenju poginuo. Dugo godina poslije saznalo se da su informacije iz SZUP-a otišle u KOS, koji je još tada bio u Zagrebu, pa je srpska strana sve saznala. Izdaja je došla s vrha.[7]
Prvotno je bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševcu pod imenom Ante Katić. To je napravljeno kako Mirini suborci, saznavši za njegovu smrt, ne izgube moral.[8] Njegovi posmrtni ostatci 26. lipnja 1992. godine premješteni su u Aleju branitelja na Mirogoju te je posmrtno promaknut u čin bojnika. Državno odvjetništvo 2012. godine pokrenulo je novu formalnu istragu o Barešićevoj smrti.
Spomen
U Dragama kod Pakoštana nalazi se Trg Mira Barešića,[9] u Splitu Ulica Mira Barešića i Obala Mira Barešića u Seget Vranjici.[10] U Dragama je na trgu 31. srpnja 2016. Barešiću podignut spomenik.[11]
Nedugo nakon podizanja, nepoznati počinitelji zalili su spomenik crvenom bojom,[12] što su osudili neki hrvatski intelektualci.[13][14] Predsjednik SDP-a Zoran Milanović je izjavio da su (Barešić i Brajković) nanijeli ogromnu štetu hrvatskom imenu i hrvatskoj ideji.[15]
Izvori
- ↑ Vlado Vurušić, Kome se poklonio Karamarko u zadarskom zaleđu? Barešić je postao ikona desnice nakon ubojstva ambasadora, Jutarnji list, 2. kolovoza 2012., pristupljeno 2. travnja 2016.
- ↑ <youtube snimka 3:00
- ↑ D. Lukić, Obljetnice: Na današnji dan, u nerazjašnjem okolnostima, poginuo je Miro Barešić, maxportal.hr, 31. srpnja 2014., pristupljeno 2. travnja 2016.
- ↑ a b (engl.) Alan Riding. 27. prosinca 1987. Paraguay Accepts Terrorist and Stir Is Minor. New York Times
- ↑ Podsjetimo se Oklahoma City 1978.: Nobilovo pljuvanje na Lijepu našu Nakon što ga je Miro Barešić prebio Nobilo mu opsovao majku ustašku:
- »(...) pokojni Miro Barešić, koji se borio pod paragvajskom zastavom, ali je nakon pobjede nad Nobilom tražio da se svira Lijepa naša, (...) Osvojivši medalju, Miro je zahtijevao je da se uz paragvajski stijeg istakne i hrvatski.«, braniteljski-portal.hr, 11. siječnja 2014., pristupljeno 2. travnja 2016.
- ↑ Hasanbegović i Barešićeva kći o ubojstvu, Udbi i Milanoviću, objavljeno 17.08.2016., pristupljeno 20. 8. 2016.
- ↑ [1], vecernji list.hr, pristupljeno 31. lipnja 2016.
- ↑ Vice Vukojević, dokumentarni film Miro Barešić Život za Hrvatsku
- ↑ Prvi jubilej DVD-a Drage, dragenet.com, 19. rujna 2012., pristupljeno 2. travnja 2016.
- ↑ Obala Mira Barešića, Seget Vranjica na karti Seget Vranjica, karta-hrvatske.com.hr, pristupljeno 2. travnja 2016.
- ↑ OTKRIVEN SPOMENIK MIRI BAREŠIĆU Došli Gotovina, Medved, Hasanbegović, Ćorić...
- ↑ Devastiran spomenik Miri Barešiću, "Određeni komentatori odmah u šali su zamjetili kako je riječ o šaki i nozi koje su na na Svjetskom prvenstvu 1978. godine u Oklahoma City-u, pretukle tadašnjeg športskog rivala Antu Nobila, nakon čega je Miro Barešić stao na pobjedničko postolje uz zvuke Lijepe naše, što je tadašnje jugoslavensko izaslanstvo doživjelo kao neprijateljski čin.", objavljeno 08.08.2016., pristupljeno 20. 8. 2016.
- ↑ Hasanbegović i Barešićeva kći o ubojstvu, Udbi i Milanoviću, objavljeno 17.08.2016., pristupljeno 20. 8. 2016.
- ↑ Lijevi mediji misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem ‘sučeljavanju’ s Dinamom u Splitu. Krivo!, objavljeno 15.08.2016., pristupljeno 20. 8. 2016.
- ↑ Milanović i Plenković debatirali o politici i ideološkim pitanjima, objavljeno 13. kolovoza 2016., pristupljeno 20. kolovoza 2016.