Miro Barešić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Miro Barešić
Miro Barešić
Spomenik Miri Barešiću
Rodno ime Miroslav Barešić
Pseudonim(i) Toni Šarić, Tony Favik, Božidar Smotalić, Marko Marić
Rođenje 10. rujna 1950., Šibenik, Hrvatska
Smrt 31. srpnja 1991., Miranje Donje, Hrvatska
Posljednje počivalište Mirogoj
Nacionalnost Hrvat
Državljanstvo Flag of Croatia.svg hrvatsko
Flag of Sweden.svg švedsko
Flag of Paraguay.svg paragvajsko
Politička stranka Hrvatski narodni otpor
Vjera rimokatolik
Supruga Slavica Dalić
Roditelji Jure i Vjera
Portal: Životopis

Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950.Miranje Donje, 31. srpnja 1991.), bio je hrvatski politički emigrant i revolucionar. Velik dio života proveo je van domovine. Poznat je po sudjelovanju u pokušaju otmice veleposlanika SFRJ u Švedskoj, Vladimira Rolovića. Nakon povratka višestranačja vratio se u Hrvatsku. Pod sumnjivim okolnostima poginuo je u Domovinskom ratu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mladi život[uredi VE | uredi]

Miro Barešić rođen je u Šibeniku 10. rujna 1950. godine od oca Jure i majke Vjere (rođ. Stojanov). U Šibeniku provodi djetinjstvo. Odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova, smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Nakon nekog vremena osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

Odlazak u Švedsku[uredi VE | uredi]

Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog odpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih političkih zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskoga veleposlanika u Švedskoj, Vladimira Rolovića[1] 7. travnja 1971. godine.

Njih dvojica ušli su u jugoslavensko veleposlanstvo i na recepciji zatražili informacije o vizama kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije bio je zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao na predaju, Rolović je izvukao pištolj i u toj panici između pucanja njegovoga tajnika, Rolović biva ranjen. Policijska rekonstrukcija pokazala je da je Rolović prvi povukao pištolj. Tijekom toga vremena Barešić je čuvao vrata. Za to vrijeme ispred veleposlanstva se stvaralo mnoštvo ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kada je Barešić vidio s balkona približavanje policije shvatio je kako će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako policija upadne u zgradu. Odupiranjem i pokušajem ubijanja hrvatskih rodoljuba, Rolović je teško ranjen i umro je nakon 8 dana. Kada je Barešić vidio nered ispred veleposlanstva uzeo je uokvirenu sliku Josipa Broza Tita sa zida i bacio je van. Kad je policija od njih zatražila predaju, stavili su svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata, nakon čega su uhićeni bez odupiranja. Kada su privođeni iz jugoslavenskoga veleposlanstva, nekoliko televizijskih postaja već je snimalo cijeli incident. Tada je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeli su vikati "Oj Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima", "Živila Nezavisna Hrvatska" i "Živio Ante Pavelić"[2] dok ih nisu sproveli do parkiranih policijskih automobila.

Osuđeni su, 10. rujna 1971. godine, od zemaljskog suda u Stockholmu na doživotan zatvor. Osuđeni su i njihovi pomagači Ante Stojanov (4 godine), Marinko Lemo (2 godine) i Stanislav Milićević (2 godine). Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanome zatvoru. UDB-ini suradnici su u zatvoru pokušali izvršiti atentat na Barešića.

Nakon godinu dana, 15. rujna 1972. godine, skupina hrvatskih emigranata na čelu sa Stipom Mikulićem (Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo) otela je zrakoplov koji je letio u pravcu Göteborg – Stockholm.[3] Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i njihovo slanje zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov. Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 godina, no na kraju su pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, iako su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.

Odlazak u Paragvaj[uredi VE | uredi]

U Paragavaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić.[4] Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala u znak zahvalnosti primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i dobio čin satnika. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju u Oklahoma Cityju, tražio je neka se istakne hrvatska zastava i svira hrvatska himna tijekom proglašenja pobjednika.[5]

Povratak u Švedsku[uredi VE | uredi]

S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti izručile su ga Švedskoj[4] 16. svibnja 1980. godine. U zatvoru se prema Barešiću ponašalo na najbrutalniji način pa je štrajkao glađu više od 50 dana.[6] Nakon toga Švedske vlasti su odlučile kako neće izručiti Barešića Jugoslaviji te su ga prebacili u zatvor poluotvorene vrste. 7. rujna 1985. godine vjenčao se sa Slavicom Dalić. 10. prosinca 1987. godine protjeran je iz Švedske u Paragvaj. Tu je osnovao svoj borilački klub i automehaničarsku radionicu.

Dolazak u Hrvatsku[uredi VE | uredi]

12. srpnja 1991. godine pod imenom Božidar Smotalić vratio se je u Hrvatsku i organizirao borbenu jedinicu. Osnovana je uz suglasnost Gojka Šuška i Vice Vukojevića. Po dolasku u Hrvatsku uzima novo ime – Marko Marić. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio Zboru narodne garde. Planirao je vojne akcije. Poginuo je u jednoj takvoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku. Nadzor nad akcijom imao je SZUP, koji je vodio i Josip Perković. Premda je akcija u zaleđu martićevaca bila dobro pripremljena, kada je započela, sve je bilo drukčije, akcija je provaljena, a Barešićev je tim uletio u klopku. U izvlačenju je poginuo. Dugo godina poslije saznalo se da su informacije iz SZUP-a otišle u KOS, koji je još tada bio u Zagrebu, pa je srpska strana sve saznala. Izdaja je došla s vrha.[7]

Prvotno je bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševcu pod imenom Ante Katić. To je napravljeno s razlogom kako Mirini suborci, kada bi saznali za njegovu smrt, ne bi izgubili moral.[8] 26. lipnja 1992. godine njegovi posmrtni ostatci premješteni su u grob u aleji branitelja na Mirogoju te je posmrtno promaknut u čin bojnika. Državno odvjetništvo 2012. godine pokrenulo je novu formalnu istraga tome.

Spomen[uredi VE | uredi]

Plakat – obavijest o otkrivanju spomenika Miru Barešiću

U Dragama kod Pakoštana nalazi se Trg Mira Barešića,[9] u Splitu Ulica Mira Barešića i Obala Mira Barešića u Seget Vranjici.[10] U Dragama je na trgu 31. srpnja 2016. Barešiću podignut spomenik.[11]

Nedugo nakon podizanja, nepoznati počinitelji su zalili spomenik crvenom bojom,[12] što su osudili neki hrvatski intelektualci.[13][14] Predsjednik SDP-a Zoran Milanović je izjavio da su (Barešić i Brajković) nanijeli ogromnu štetu hrvatskom imenu i hrvatskoj ideji.[15]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vlado Vurušić, Kome se poklonio Karamarko u zadarskom zaleđu? Barešić je postao ikona desnice nakon ubojstva ambasadora, Jutarnji list, 2. kolovoza 2012., pristupljeno 2. travnja 2016.
  2. <youtube snimka 3:00
  3. D. Lukić, Obljetnice: Na današnji dan, u nerazjašnjem okolnostima, poginuo je Miro Barešić, maxportal.hr, 31. srpnja 2014., pristupljeno 2. travnja 2016.
  4. 4,0 4,1 (engl.) Alan Riding. "Paraguay Accepts Terrorist and Stir Is Minor", objavljeno 27. prosinca 1987.
  5. Podsjetimo se Oklahoma City 1978.: Nobilovo pljuvanje na Lijepu našu Nakon što ga je Miro Barešić prebio Nobilo mu opsovao majku ustašku:
    "(...) pokojni Miro Barešić, koji se borio pod paragvajskom zastavom, ali je nakon pobjede nad Nobilom tražio da se svira Lijepa naša, (...) Osvojivši medalju, Miro je zahtijevao je da se uz paragvajski stijeg istakne i hrvatski.", braniteljski-portal.hr, 11. siječnja 2014., pristupljeno 2. travnja 2016.
  6. Hasanbegović i Barešićeva kći o ubojstvu, Udbi i Milanoviću, objavljeno 17.08.2016., pristupljeno 20. 8. 2016.
  7. [1], vecernji list.hr, pristupljeno 31. lipnja 2016.
  8. Vice Vukojević, dokumentarni film Miro Barešić Život za Hrvatsku
  9. Prvi jubilej DVD-a Drage, dragenet.com, 19. rujna 2012., pristupljeno 2. travnja 2016.
  10. Obala Mira Barešića, Seget Vranjica na karti Seget Vranjica, karta-hrvatske.com.hr, pristupljeno 2. travnja 2016.
  11. OTKRIVEN SPOMENIK MIRI BAREŠIĆU Došli Gotovina, Medved, Hasanbegović, Ćorić...
  12. Devastiran spomenik Miri Barešiću, "Određeni komentatori su odmah u šali zamjetili kako je riječ o šaki i nogi koje su na na Svjetskom prvenstvu 1978. godine u Oklahoma City-u, pretukle tadašnjeg športskog rivala Antu Nobila, nakon čega je Miro Barešić stao na pobjedničko postolje uz zvuke Lijepe naše, što je tadašnje jugoslavensko izaslanstvo doživjelo kao neprijateljski čin.", objavljeno 08.08.2016., pristupljeno 20. 8. 2016.
  13. Hasanbegović i Barešićeva kći o ubojstvu, Udbi i Milanoviću, objavljeno 17.08.2016., pristupljeno 20. 8. 2016.
  14. Lijevi mediji misle da je Plenki prošao kao Hajduk u zadnjem ‘sučeljavanju’ s Dinamom u Splitu. Krivo!, objavljeno 15.08.2016., pristupljeno 20. 8. 2016.
  15. Milanović i Plenković debatirali o politici i ideološkim pitanjima, objavljeno 13. kolovoza 2016., pristupljeno 20. kolovoza 2016.