Miro Barešić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Miro Barešić
Pseudonim(i) Toni Šarić, Tony Favik
Rođenje 10. rujna 1950., Šibenik, SFRJ
Smrt 31. srpnja 1991., Miranje Donje, Republika Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Državljanstvo Flag of Croatia.svgHrvatsko
Flag of Sweden.svg Švedsko
Flag of Paraguay.svg Paragvajsko
Politička stranka Hrvatski narodni odpor
Supruga Slavica Dalić
Roditelji Jure i Vjera
Portal: Životopis

Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. - Miranje Donje, 31. srpnja 1991.), hrvatski emigrant, revolucionar i domoljub. Pod sumnjivim okolnostima poginuo je u Domovinskom ratu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mladi život[uredi VE | uredi]

Miro Barešić je rođen u Šibeniku 10. rujna 1950. od oca Jure i majke Vjere. U Šibeniku provodi djetinjstvo. Odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova, smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Nakon nekog vremena osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

Odlazak u Švedsku[uredi VE | uredi]

Nakon odsluženja kazne je pobjegao iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog odpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića[1] 7. travnja 1971. godine.

Njih dvojica su ušla u veleposlanstvo i zatražili informacije o vizama na recepciji kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije je jedino bio zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao da se preda, Rolović je izvukao pištolj i u toj panici izmedju pucanja njegovoga sekretara, Rolivić biva ranjen. Policijska rekonstrukcija je pokazala da je Rolović prvi povukao pištolj da ubije. Tijekom tog vremena Barešić je čuvao vrata. Za to vrijeme ispred veleposlanstva se stvarala masa ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto dogodjaja. Kada je Barešić vidio s balkona da se policija približava shvatio je da će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako policija upadne u zgradu. Rolović je bio teško ranjen i umro je nakon 8 dana. Kad je Barešić vidio nered ispred veleposlanstva uzeo je uokvirenu sliku Josipa Broza Tita sa zida i bacio je vani. Kad je policija zatražila da se predaju, oni su stavili svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata, te su uhićeni bez odpora. Kad su privodjeni s mjesta zločina nekoliko televizijskih postaja je već snimalo cijeli incident. Tada je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeo vikati "Oj Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima", "Živila Nezavisna Hrvatska" i "Živio Ante Pavelić"[2] dok ih nisu sproveli do parkiranih policijskih automobila.

Pružanjem otpora i pokušajem da ubije hrvatske rodoljube Rolović je teško ranjen, umro je nakon 8 dana. Švedska ih je policija uhitila pri čemu nisu pružali odpor. Osudjeni su 10. rujna 1971. od zemaljskog suda u Stockholmu na doživotan zatvor. Osuđeni su i njihovi pomagači Ante Stojanov (4 g.), Marinko Lemo (2 g.) i Stanislav Milićević (2 g.). Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanom zatvoru UDB-ini suradnici su u zatvoru pokušala izvršiti atentat nad Barešićem.

Nakon godinu dana, 15. rujna 1972., grupa hrvatskih emigranata na čelu sa Stipom Mikulićem (Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo) otela je zrakoplov koji je letio u pravcu Göteborg - Stockholm[3]. Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika u Švedskoj iz zatvora i da ih pošalju zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov. Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 g. i na kraju pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.

Odlazak u Paragvaj[uredi VE | uredi]

U Paragavaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić.[4] Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala u znak zahvalnosti primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju u Oklahom Cityiju, tražio je da se istakne hrvatska zastava i svira hrvatska himna tijekom proglašenja pobjednika.[5]

Povratak u Švedsku[uredi VE | uredi]

S vremenom je odkriven njegov pravi identitet i američke vlasti izručile su ga Švedskoj[4], 16. svibnja 1980. U zatvoru se prema Barešiću ponašalo na najbrutalniji način pa je štrajkao glađu preko 50 dana. Nakon toga Švedske vlasti su odlučile kako neće izručiti Barešića Jugoslaviji te su ga prebacili u zatvor poluotvorene vrste. 7. rujna 1985. oženio se sa suprugom Slavicom. 10. prosinca 1987. protjeran je iz Švedske u Paragvaj. Tu je osnovao svoj borilački klub i automehaničarsku radionicu.

Dolazak u Hrvatsku[uredi VE | uredi]

12. srpnja 1991. pod imenom Božidar Smotalić se vratio u Hrvatsku. Po dolasku u Hrvatsku uzima novo ime - Marko Marić. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio ZNG-u. Planirao je vojne akcije. Poginuo je u jednoj takvoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku. Prvotno je bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševac pod imenom Ante Katić. To je napravljeno s razlogom kako Mirini suborci, kada bi saznali za njegovu smrt, ne bi izgubili moral.[6] 26. lipnja 1992.njegovi posmrtni ostatci premješteni su u grob u aleji branitelja na Mirogoju te je posmrtno promaknut u čin bojnika. Nova formalna istraga tome je pokrenuta od strane Državnog odvjetništva 2012. godine. U Dragama kod Pakoštana nalazi se Trg Mira Barešića[7], u Splitu Ulica Mira Barešića i Obala Mira Barešića u Seget Vranjici.[8]

Izvori[uredi VE | uredi]