Postkomunizam
Postkomunizam je razdoblje političke i gospodarske transformacije ili "tranzicije" bivših socijalističkih država Istočne Europe i nekih država Afrike i Azije u kojima je nova vlast imala za cilj stvaranje kapitalističkih gospodarstava orijentiranih ka slobodnom tržištu. Od 1989. do 1991. u većini socijalističkih država došlo je do urušavanja postojećih upravljačkih struktura pod vodstvom komunističkih partija. Komunističke partije uspijele su zadržati vlast u Kini, Kubi, Laosu, Sjevernoj Koreji i Vijetnamu. Jugoslavija se raspala na niz odvojenih država koje su započele duge i složene međusobne ratove uglavnom na etničkoj bazi. Komunistički pokreti inspirirani sovjetskim modelom državnog socijalizma urušili su se u zemljama u kojima su bili na vlasti.[1][2]
Politika[uredi | uredi kôd]
Većina komunističkih stranaka istočnog bloka sprovodila je politiku inspirirana primjerom Sovjetskog Saveza. Nakon pada vlada pod vodstvom komunističkih stranaka 1989. godine i uvođenjem višestranačkih izbora, komunističke su se stranke uglavnom podijelile na dvije skupine: reformističke stranke socijaldemokratskog tipa i neokomunističke stranke koje su se protivile promjenama. Novostvorene socijaldemokratske stranke općenito su bile veće i politički jače od preostalih komunističkih partija, samo su u Bjelorusiji, Češkoj, Kazahstanu, Moldaviji, Rusiji i Tadžikistanu komunističke stranke ostale značajna snaga.[3][4]
U zemljama zapadnog bloka mnoge su stranke koje su sebe definirale komunističkima, nakon 1989. reagirale promjenom svoje politike i zauzele umjereniji i manje radikalni stav. U zemljama poput Italije i ujedinjene Njemačke, postkomunističko razdoblje je obilježio povećan utjecaj postojećih socijaldemokratskih stranaka. Protusovjetske komunističke partije u zapadnom bloku, primjerice trockističke stranke, smatrale su da je pad Sovjetskog Saveza potvrdio njihova stajališta i predviđanja, ali ih to nije ojačalo, te su neke postale manje radikalne.
Gospodarstvo[uredi | uredi kôd]
Nekoliko socijalističkih država već je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća (dakle prije obnove kapitalizma) sprovelo ekonomske reforme koje su unutar planske ekonomije uvele neke elemente tržišno orijentiranog gospodarstva, osobito Mađarska i Poljska i Jugoslavija. Postkomunistička ekonomska tranzicija bila je pak mnogo naglija i imala je za cilj stvaranje potpuno kapitalističkih gospodarstava.[5]
Sve te zemlje napustile su tradicionalne alate planske ekonomije i krenule prema uspostavi tržišnog gospodarstva s promjenjivim uspjehom.[6] Iako neki teoretičari (uključujući Charlesa Paula Lewisa) naglašavaju blagotvoran učinak ulaganja multinacionalnih kompanija na ekonomski razvoj tih zemalja, reforme su imale i značajne negativne posljedice koje se još uvijek odvijaju.
Prosječni životni standard početkom 1990-ih zabilježio je katastrofalan pad u mnogim zemljama bivšeg SEV-a, ponajviše u bivšem Sovjetskom Savezu, i ponovno je počeo rasti tek krajem desetljeća. U nekim je državama životni standard stanovništva i danas znatno gori nego što je bio 1989. (primjerice Moldavija, Srbija). Međutim, stanovništvo Češke, Mađarske i Poljske znatno je povećalo životni standard u odnosu na razdoblje planske ekonomije, a neke zemlje poput Estonije, Latvije, Litve (tzv. baltički tigrovi) i Slovačke doživjele su pravi gospodarski procvat. Velika ekonomska kriza 2009. - 2009. godine u ovim je zemljama izazvala recesiju osim u Poljskoj, koja je jedina europska zemlja u Europi koja je održala rast unatoč svjetskoj recesiji.
Danas se općenito smatra da većina postkomunističkih zemalja u Europi ima mješovita gospodarstva, ali neke države poput Estonije, Rumunjske i Slovačke često usvajaju jače politike slobodnog tržišta od zemalja zapadnog bloka, poput jedinstvenih poreznih stopa neovisno o dobiti.
Temeljni izazov u postkomunističkim ekonomijama jest da državne institucije i državne tvrtke koje bi se morale voditi logikom kapitalizma i demokracije vode političari i menadžeri educirani u doba državnog ili samoupravnog socijalizma, što dovodi do stalnih napetosti u tim tijelima u postkomunističkim državama.[7]
Vidi još[uredi | uredi kôd]
- Tranzicija
- Kineska ekonomska reforma
- Raspad Sovjetskog Saveza
- Eurokomunizam
- Povijest komunizma
- Raspad Sovjetskog Saveza
- Revolucije 1989.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ David Priestland, The Red Flag: A History of Communism (Grove, 2009) pp 346–353.
- ↑ Robert Service, Comrades: A World History of Communism (2007) pp. 459–460,
- ↑ David Ost, "The politics of interest in post-communist East Europe." Theory and Society 22.4 (1993): 453-485. online
- ↑ Gregory Gleason, Markets and politics in Central Asia (Routledge, 2003).
- ↑ Charles King, "Post-Postcommunism: Transition, Comparison, and the End of" Eastern Europe"." World Politics (2000): 143-172. online[neaktivna poveznica]
- ↑ A summary of the process containing both economic analysis and anecdotal case studies can be found in Charles Paul Lewis's How the East Was Won (Palgrave Macmillan, 2005).
- ↑ Tilcsik, A. (2010). "From ritual to reality: Demography, ideology, and decoupling in a post-communist government agency". Academy of Management Journal. 53(6). 1474–1498. Abstract.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- "Stranke i izbori u Europi"
- Daniel Nelson (srpanj/kolovoz 2000.). "Opasne pretpostavke" Inačica izvorne stranice arhivirana 28. srpnja 2020. u Biltenu atomskih znanstvenika .
- "Prijelazi na mreži". Vijesti o postkomunističkoj Europi i središnjoj Aziji[1]
- "Komunizam: ljubavna afera?: Rusi nostalgični za sovjetskim socijalnim službama" od The Global Posta .
- Gerald M. Uskrs (2012.). "Kapital, prisila i postkomunističke države". Cornell University Press.ISBN 978-0801-4782-46ISBN 978-0801-4782-46 .