Red zlatnoga runa

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Red zlatnog runa)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Filip III., burgundski vojvoda, s ogrlicom Reda (portret iz c. 1450, autor Rogier van der Weyden)

Red zlatnoga runa (šp. Orden del Toisón de Oro,[1] njem. Orden vom Goldenen Vlies) je katolički viteški red, koji je 1430. u Bruggeu osnovao burgundski vojvoda Filip Dobri,[2] kako bi proslavio svoju ženidbu s portugalskom princezom Izabelom. Danas postoje dvije grane Reda, španjolsko i austrijsko Zlatno runo; sadašnji veliki meštri dvaju redova su Filip VI., španjolski kralj, i nadvojvoda Karlo Austrijski, unuk cara Karla I..

Sa samo 1200 primatelja od svoga osnuta, španjolski se Red zlatnoga runa navodi kao jedan od najprestižnijih i najekskluzivnijih viteških redova na svijetu, i povijesno i u suvremenosti.[3][4] Za razliku od većine drugih redova, insignije Zlatnoga runa dodjeljuju se samo doživotno, te ih se nakon smrti primatelja vraća španjolskom monarhu. Sve ogrlice su potpuno pozlaćene, i procjenjuju se da jedna vrijedi oko 60.000 USD, čineći Runo najskupljim viteškim redom.[5]

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Red zlatnoga runa uspostavio je Filip Dobri, burgundski vojvoda, 10. siječnja 1430., kao proslavu prosperitetnih i bogatih posjeda koje je ujedinio u personalnoj uniji, i koji su se protezali od Flandrije do Švicarske.[6] Ograničen je na određen broj vitezova, isprva 24, ali kasnije povećano na 30 (1433.), te na 50 (1516.), plus suveren Reda.[7] Prvi herald Reda bio je Jean Le Fèvre de Saint-Remy.[8] Uskoro su redu dodijeljene daljnje privilegije, neuobičajene za druge viteške redove: suveren se obvezao konzultirati s Redom prije stupanja u rat; svi sporovi između vitezova imali su se riješiti unutar Reda; na svakom kapitulu, pregledavana su djela svakoga viteza, kazne i opomene su izricane prijestupnicima; vitezovi su imali pravo na suđenje od sebi jednakih kod optužbi za pobunu, krivovjerje i izdaju, a Karlo V. dodijelio je Redu isključivu jurizdikciju nad svim zločinima koje počine vitezovi; za uhićenje prijestupnika, ukaz je moralo potpisati barem šest vitezova, a tijekom suđenja nije boravio u zatovru, nego pod skrbi vitezova.[2] Red, zamišljen u crkvenom duhu, u kojem su obredi Mise i sprovoda bili vrlo istaknuti, a vitezovi su sjedili u korskim sjedalima poput kanonika,[9] bio je izričito zabranjen krivovjercima, te je postao isključivo katolički red u vrijeme protestantske reformacije. Dužnosnici reda bili su kancelar, blagajnik, registrar i herald, Toison d'Or.

Baudouin de Lannoy, c. 1435., jedan od prvih vitezova Zlatnoga runa, uveden 1430.
Markiz od Trazengniesa s insignijama Reda, sprovod Alberta VII. Austrijskoga

Vojvodini razlozi za utemeljenje ove ustanove izneseni su u proglasu izdanom nakon njegove ženidbe, u kojemu piše da je to učinio "za čašćenje Boga i očuvanje naše kršćanske vjere, i u čast i uzvišenje plemenitoga viteškog reda, i također... da se počaste stari vitezovi; ...kako bi oni koji su još sposobni i snažni u tijelu svaki dan činili djela koja pripadaju viteštvu i imali povoda nastaviti od dobroga prema boljemu; i... da bi oni vitezovi i gospoda koji su nosili red... častili one koji ga nose, i bili potaknuti da se upuste u plemenita djela...".[10]

Značka Reda, u obliku ovčijeg runa, obješena je s dragljuima ukrašene ogrlice od karika u obliku slova B (Burgundija); s motom Pretium Laborum Non Vile (Nemala nagrada za trud)[11] ugraviranim s prednje strane, i Filipovim motom Non Aliud (Drugi ne) sa stražnje strane (ne-kraljevskim vitezovima Zlatnoga runa bilo zabranjeno pripadati bilo kojem drugom viteškom redu).

Španjolski red[uredi VE | uredi]

Arthur Wellesley, 1. vojvoda od Wellingtona s insignijama španjolskoga reda
Prince Albert od Sachsen-Coburga i Gothe sa španjolskim Runom, 1842. (portret: Franz Xaver Winterhalter)
Car Pedro II. Brazilski sa španjolskim Runom, 1838.
Luj XV., kralj Francuske sa španjolskim Runom, 1773.

Nakon što je Španjolsko carstvo preuzelo burgundske posjede, suverenitet nad Redom prešao je na španjolske habsburške kraljeve, te ostalo s njima sve do smrti posljednjega od španjolskih Habsburgovaca, Karla II., 1700. godine. Na mjestu kralja naslijedio ga je Filip V., Burbonac. Spor između Filipa i habsburškoga pretendenta na španjolsko prijestolje, nadvojvode Karla, doveo je do Rata za španjolsku baštinu, te rezultirao podjelom Reda na španjolsku i austrijsku granu. U oba slučaja, suveren, kao burgundski vojvoda, piše pismo imenovanja na francuskom.

Kontroverzna dodjela Reda Napoleonu i njegovu bratu Josephu Bonaparteu, dok je Španjolska još bila pod okupacijom francuskih snaga, naljutila je protjeranoga francuskog kralja, Luja XVIII., koji je prosvjedujući vratio svoju ogrlicu. Ta i druga odlikovanja koja je dodijelio Joseph, poništio je kralj Ferdinand VII. prigodom restauracije burbonske vlasti, 1813. Španjolska je privremena vlada 1812. godine dodijelila Zlatno runo vojvodi od Wellingtona, što je potvrdio i kralj Ferdinand kad se vratio na vlast, uz odobrenje pape Pija VII. Wellington je tako postao prvi protestant kojemu je dodijeljeno Zlatno runo. Kasnije je dodijeljeno i nekršćanima, kao npr. tajlandskom kralju Rami IX.

Još jedna kriza dogodila se 1833., kada je kraljicom postala Izabela II., unatoč Salijskomu zakonu koji nije dopuštao ženama da postanu državni poglavari. Njezino pravo da dodjeljuje Zlatno runo osporavali su španjolski karlisti. Suverenitet nad Redom ostala je pri španjolskoj grani Burbonaca tijekom republikanskog (1931.-1939.) i frankovskog (1939.-1975.) razdoblja, a danas je suveren aktualni španjolski kralj Filip VI.

Vitezovi reda imaju pravo na naslov Njegova/Njezina ekscelencija ispred svoga imena.[12]

Živući članovi[uredi VE | uredi]

Slijedi popis živućih vitezova i dama, u kronološkomu redu i s godinama uvođenja u Red:

  1. Filip VI. (1981.) – kao aktualni španjolski kralj, suveren Reda nakon što je njegov otac abdicirao u njegovu korist.
  2. Juan Carlos I., španjolski kralj (1941.) – bivši suveren Reda, od 1975. do 2014.
  3. Konstantin II., kralj Grčke (1964.)
  4. Karlo XVI. Gustav, švedski kralj (1983.)[13]
  5. Akihito, japanski car (1985.)[14]
  6. Beatrix od Nizozemske (1985.)[15]
  7. Margareta II., danska kraljica (1985.)[16]
  8. Elizabeta II., kraljica Ujedinjenog Kraljevstva (1989.)[17]
  9. Albert II., belgijski kralj (1994.)[18]
  10. Harald V., norveški kralj (1995.)[19]
  11. Simeon II., bugarski kralj (2004.)[20]
  12. Henri, veliki vojvoda od Luksemburga (2007.)[21]
  13. Javier Solana (2010.)[22]
  14. Víctor García de la Concha (2010.)[23]
  15. Nicolas Sarkozy, bivši francuski predsjednik i suknez Andore (2011.) [24][25]
  16. Enrique Valentín Iglesias García (2014.)[26]
  17. Leonor, asturijska princeza (2015.)[27]

Grbovnik španjolskoga Reda zlatnoga runa[uredi VE | uredi]

Austrijski red[uredi VE | uredi]

Ferdinand I., austrijski car, kao veliki meštar austrijske grane Reda
Carska gala uniforma, s insignijama oko vrata
Ogrlica heralda Reda

Austrijska grana reda nije pretrpjela političke poteškoće kao španjolska, ostavši počast isključivo za članove katoličkih kraljevskih i plemićkih obitelji (s iznimkom britanskoga princa regenta, kasnijega Jurja IV.). Problem ženskoga nasljedstva izbjegnut je pri stupanju na prijestolje Marije Terezije 1740., jer je suverenitet nad Redom prešao na njezina muža Franju Stjepana.

Nakon raspada monarhije u Austriji nakon I. svjetskog rata, belgijski kralj Albert I. zatražio je da se suverenitet i riznica Reda prenese na njega, kao vladara bivših habsburških posjeda u Burgundiji. Ovaj su zahtjev ozbiljno razmatrali pobjednički saveznici u Versaillesu, ali je u konačnici odbačen zbog intervencije španjolskoga kralja Alfonsa XIII., koji je preuzeo imovinu Reda u ime svrgnutoga cara, Karla I. Suverenitet nad redom ostaje pri dinastiji Habsburg, aktualni je suveren nadvojvoda Karlo, najstariji sin nadvojvode Otta.[28]


Živući članovi[uredi VE | uredi]

Slijedi popis živućih vitezova i dama, u kronološkomu redu i s godinama uvođenja u Red:

  1. Franz, bavarski vojvoda (1960.) [29][30]
  2. nadvojvoda Karlo Austrijski (1961.) [29]Suveren i veliki meštar Reda od 2000.
  3. Albert II., belgijski kralj (1962.) [29]
  4. Jean, veliki vojvoda Luksemburga (1972.) [29][31]
  5. nadvojvoda Andreas Salvator Austrijski, toskanski princ (1972.) [29][32]
  6. nadvojvoda Carl Salvator Austrijski, toskanski princ (1972.) [29][33]
  7. Albrecht, princ od Hohenberga (1973.) [29][34]
  8. Carl, vojvoda od Württemberga (1975.) [29][35]
  9. princ Lorenz Belgijski, nadvojvoda od Austrije-Este (1977.) [29][36]
  10. princ Nikolaus Lobkowicz (1978.) [29]
  11. nadvojvoda Michael Austrijski (1980.) [29][37]
  12. nadvojvoda Michael Salvator Austrijski, toskanski princ [29][38]
  13. Hans-Adam II., knez Lihtenštajna [29][39]
  14. princ Clemens od Altenburga (1981.) [29][40]
  15. Duarte Pio, vojvoda od Bragançe (1982.) [29][41]
  16. Josef Hubert, grof von Neipperg (1983.) [29][42]
  17. Georg, vojvoda od Hohenberga (1985.) [29][43]
  18. nadvojvoda Georg Austrijski (1987.) [29][44]
  19. nadvojvoda Carl Christian Austrijski (1991.) [29]
  20. princ Karl Schwarzenberg (1991.) [29][45]
  21. nadvojvoda Joseph Austrijski (1992.) [29]
  22. Alois-Konstantin, knez zu Löwenstein-Wertheim-Rosenberg (1996.) [29][46]
  23. Mariano Hugo, knez zu Windisch-Grätz (2000.) [29][47]
  24. Johann Friedrich barun von Solemacher-Antweiler (2000.) [29]
  25. Nikola barun Adamović Čepinski (2000.) [29]
  26. Georg Adam knez von Starhemberg (2001.)
  27. Bernard Guerrier de Dumast (2001.)
  28. Alexander knez von Schönburg-Hartenstein (2002.)
  29. Kubrat, princ od Panagyurishte (2002.) [48]
  30. Friedrich Mayr-Melnhof (2004.)
  31. Henri, veliki vojvoda od Luksemburga (2006.)
  32. Filip, belgijski kralj (2008.)
  33. princ Michel de Ligne (2011.)
  34. princ Charles-Louis von Merode (2011.)
  35. nadvojvoda Ferdinand Zvonimir Austrijski [49]
  36. princ Michael von Liechtenstein
  37. Fra' Matthew Festing, veliki meštar Malteškoga reda
  38. Maximilian Turnauer
  39. Peter Seilern-Aspang
  40. Alexander markgrof von Meißen
  41. Dominic Habsburg-Lothringen
  42. Ferdinand Trauttmansdorff-Weinsberg
  43. Prospero Colonna, princ od Avelle
  44. princ Nikolaus von Liechtenstein
  45. Georg von Károlyi
  46. Victor barun von Baillou
  47. nadvojvoda Eduard Austrijski
  48. princ Emanuel zu Salm-Salm
  49. Johannes Trapp von Matsch
Značka reda

Dužnosnici[uredi VE | uredi]

  • Kancelar: grof Alexander von Pachta-Reyhofen (od 2005.)
  • Veliki kapelan: grof Christoph kardinal Schönborn, bečki nadbiskup (od 1992.)
  • Kapelan: grof Gregor Henckel-Donnersmarck (od 2007.)
  • Rizničar: barun Wulf Gordian von Hauser (od 1992.)
  • Registrar: grof Karl-Philipp von Clam-Martinic (od 2007.)
  • Herald: grof Karl-Albrecht von Waldstein-Wartenberg (od 1997.)

Kapituli Reda[uredi VE | uredi]

Broj Datum Grad Crkva Suveren/veliki mešar
I. 30. studenoga 1431. Lille Zborna crkva sv. Petra Filip III. Burgundski
II. 30. studenoga 1432. Brugge Katedrala sv. Donacijana Filip III. Burgundski
III. 30. studenoga 1433. Dijon Sainte-Chapelle Filip III. Burgundski
IV. 30. studenoga 1435. Bruxelles Katedrala sv. Mihovila i sv. Gudule Filip III. Burgundski
V. 30. studenoga 1436. Lille Zborna crkva sv. Petra Filip III. Burgundski
VI. 30. studenoga 1440. Saint-Omer Opatija sv. Bertina Filip III. Burgundski
VII. 30. studenoga 1445. Gent Katedrala sv. Bava Filip III. Burgundski
VIII. 2. svibnja 1451. Mons Zborna crkva sv. Waudru Filip III. Burgundski
IX. 2. svibnja 1456. Hag Crkva sv. Jakova Filip III. Burgundski
X. 2. svibnja 1461. Saint-Omer Opatija sv. Bertina Filip III. Burgundski
XI. 2. svibnja 1468. Brugge Crkva Naše Gospe Karlo I. Burgundski
XII. 2. svibnja 1473. Valenciennes Crkva sv. Pavla Karlo I. Burgundski
XIII. 30. travnja 1478. Bruges Katedrala sv. Spasitelja Maksimilijan Austrijski (Regent Reda)
XIV. 6. svibnja 1481. 's-Hertogenbosch Katedrala sv. Ivana Maksimilijan Austrijski
XV. 24. svibnja 1491. Mechelen Katedrala sv. Rumbolda Filip IV. Burgundski
XVI. 17. siječnja 1501. Bruxelles Kapelica karmelićanskoga samostana Filip IV. Burgundski
XVII. 17. prosinca 1505. Middelburg ? Filip IV. Burgundski
XVIII. listopad 1516. Bruxelles Katedrala sv. Mihovila i sv. Gudule Karlo II. Burgundski
XIX. 5.–8. ožujka 1519. Barcelona Katedrala sv. Križa i sv. Eulalije Karlo II. Burgundski
XX. 3. prosinca 1531. Tournai Katedrala Naše Gospe Karlo II. Burgundski
XXI. 2. siječnja 1546. Utrecht Katedrala sv. Martina Karlo II. Burgundski
XXII. 26. siječnja 1555. Antwerpen Katedrala Naše Gospe Filip V. Burgundski
XXIII. 29. srpnja 1559. Gent Katedrala sv. bava Filip V. Burgundski[50]

Insignije[uredi VE | uredi]

Collar of the Order of the Golden Fleece.svg
Ogrlica (španjolska i austrijska grana)
Španjolska grana Austrijska grana
Sovereign's Neck Insignia of the Spanish Order of the Fleece.svg
Insignia of Knights and Dames of the Spanish Order of the Fleece.svg
Insignia of Knights of the Austrian Order of the Golden Fleece.svg
Suverenova značka Insignija viteza i dame Insignija Reda

Vidi još[uredi VE | uredi]

Popis vitezova Reda zlatnoga runa

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vellus aureum Burgundo-Austriacum sive Augusti et ordinis torquatorum aurei velleris equitum ... relatio historiaca. Ed.I., Antonius Kaschutnig, Paulus-Antonius Gundl
  2. 2,0 2,1 Predložak:Cite EB1911
  3. D'Arcy Jonathan Dacre Boulton (2000.) [veljače 1987.]. The knights of the crown: the monarchical orders of knighthood in later medieval Europe. Woodbridge, Suffolk: Boydell Press, Palgrave Macmillan.
  4. Méndez, Daniel
  5. Bandera, María: ¿Qué es el Toisón de Oro y quiénes lo han merecido?
  6. Gibbons, Rachel (18. siječnja 2013.). Exploring history 1400-1900: An anthology of primary sources, Manchester University Press pristupljeno 30. srpnja 2018. ISBN 9781847792587
  7. Origins of the Golden Fleece. Antiquesatoz.com (8. rujna 1953.) pristupljeno 3. svibnja 2012.
  8. Buchon, Jean Alexandre (1838). Choix de chroniques et mémoires sur l'histoire de France: avec notices (French), str. xj-xvj (11–16), Paris: Auguste Desrez
  9. Johan Huizinga, The Autumn of the Middle Ages (1919.) 1924:75.
  10. Doulton, Op. cit., pp.360–361
  11. Search object details. British Museum (22. veljače 1994.) pristupljeno 3. svibnja 2012.
  12. Satow, Ernest Mason, Sir – A Guide to Diplomatic Practice, page 249
  13. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  14. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  15. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  16. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  17. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  18. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  19. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  20. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  21. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  22. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  23. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  24. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  25. iafrica.com | news | world news | Sarkozy to get Golden Fleece. News.iafrica.com (25. studenoga 2011.) pristupljeno 3. svibnja 2012.
  26. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  27. Spanish: Boletín Oficial del Estado
  28. Schatz des Ordens vom Goldenen Vlies pristupljeno 11. rujna 2016.
  29. 29,00 29,01 29,02 29,03 29,04 29,05 29,06 29,07 29,08 29,09 29,10 29,11 29,12 29,13 29,14 29,15 29,16 29,17 29,18 29,19 29,20 29,21 29,22 29,23 29,24 Chevaliers de la Toison d'Or, Toison Autrichienne pristupljeno 11. rujna 2016.
  30. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVIII (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2007), 4.
  31. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVIII (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2007), 80.
  32. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 111.
  33. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 113.
  34. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1997), 605.
  35. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVIII (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2007), 122.
  36. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 95.
  37. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 119.
  38. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 112.
  39. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVIII (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2007), 50.
  40. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVI (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2001), 564.
  41. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 122.
  42. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIX (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2011), 279.
  43. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1997), 602.
  44. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 94.
  45. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1997), 424.
  46. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIX (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2011), 271.
  47. Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIX (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2011), 436.
  48. "The Habsburg Most Illustrious Order of the Golden Fleece: Its Potential Relevance on Modern Culture in the European Union"
  49. Bild.de
  50. Livre du toison d'or, online, fols. 4r-66r

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Weltliche und Geistliche Schatzkammer. Bildführer. Kunsthistorischen Museum, Beč. 1987.
  • Fillitz, Hermann. Die Schatzkammer in Wien: Symbole abendländischen Kaisertums. Beč, 1986.
  • Fillitz, Hermann. Der Schatz des Ordens vom Goldenen Vlies. Beč, 1988.
  • Boulton, D'Arcy Jonathan Dacre, 1987. The Knights of The Crown: The Monarchical Orders of Knighthood in Later Medieval Europe, 1325–1520, Woodbridge, Suffolk (Boydell Press),(revidirano izdanje 2000.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Red zlatnoga runa.